Slika starosti koja trenutačno dominira našim društvom vrlo je depresivna. Slavimo mladost, bogatstvo i ljepotu, a na starost gledamo kao na nužno zlo od kojeg odvraćamo pogled sve dok jednom ne budemo prisiljeni suočiti se s njom u vlastitom zrcalu. Američki povjesničar Christopher Lasch današnju kulturu s pravom naziva narcističkom – to je kultura koja je vezana uz sliku, uz odraz u očima drugih. Mnogo je važnije kako nešto izgleda nego kakvo je zaista. Slavimo formu, a ne sadržaj.
Zaslijepljeni smo sjajnom vanjštinom koje u starosti više nema. Starost ne želimo zrcaliti. Zašto bismo zrcalili nemoć, smežuranost i životnu perspektivu koja odiše blizinom smrti? Ili bismo iz tog zrcaljenja ipak mogli nešto dobiti?
Pogledamo li malo oko sebe, teško ćemo pronaći starije ljude koji odišu životnom mudrošću. Uglavnom susrećemo razočarane starije ljude koji se žale na loše zdravlje, skupoću i male mirovine, tako da je sasvim logično zapitati se – postoje li uopće ti mudri ljudi koji su naučili prihvaćati životne teškoće i kroz njih se razvijati na način koji će im u starosti omogućiti zadovoljan pogled unatrag?
Zasigurno ih ima, ali se društvo ponaša kao da ih nema. Možda je problem u nama mlađima koje njihove priče ne zanimaju ili u tome što im ne postavljamo važna pitanja koja bi im pomogla da svoja iskustva pretoče u vrijedne i smislene životne priče. Ili u tome što ne tragamo za životnom mudrošću koja nadilazi trenutačne društvene trendove (koji uključuju modernu tehnologiju), nego se upravo zbog tih trendova ponašamo kao da je starije ljude pregazilo vrijeme.
10 pravih pitanja za starije osobe pronađite ovdje
.png)
.png)
