- Sasvim je u redu prestati raditi ono što priječi zacjeljenje emotivne rane, makar to bilo nešto što drugi od vas očekuju da radite. Ako ste izgubili volju za određeni posao ili aktivnost, uzmite onoliko slobodnih dana koliko vam uvjeti to dopuštaju i stvorite distancu. Ako se od vas neprekidno očekuje da budete u društvu, a vama nikako nije do lažnog osmijeha, napravite stanku i u tom dijelu svog života, jednostavno se osamite na neko vrijeme.
- Ljudi često griješe što emotivnu bol žele zacijeliti prekomjernim, iscrpljujućim radom. Natovare si toliko obaveza “da ne stignu misliti na svoju bol”. Problem je u tome što bol prodire i kroz sve slojeve tih obveza, pa ih svaki dan treba biti sve više, dok se na kraju ne slomimo pod njima. Taj slom najčešće dolazi u obliku fizičke bolesti koja nas onda nužno usporava i prisiljava da procesuiramo bol.
Profimedia žena kiša
Na mahove, kad nas bol preplavi, činimo sve da je potisnemo dublje u srce, kako je ne bismo osjetili, kako se slučajno ne bismo rasplakali ili postali gnjevni, cinični, zajedljivi i time pokazivali do koje smo mjere povrijeđeni, jer sve su to “nepoželjna” stanja u svijetu u kojem živimo. Pa ipak, osjećaje treba proživjeti, treba im dati oduška. U protivnom će eksplodirati na posve krivom mjestu. Postoji proces zacjeljivanja koji moramo prihvatiti kao činjenicu i normalno je u početku osjećati i bijes i strah i povrijeđenost. To treba pustiti iz sebe odmah na početku, ne čekati da se stvori tolika količina gorčine koja će srušiti branu i napraviti mnogo veću štetu.
Često nam se čini da “nikad više nećemo biti isti”. No dođe dan kad se probudimo i vidimo koliki smo put prevalili od prvoga dana kad smo bili suočeni s onim što nas je gotovo slomilo. Pogled na taj put, na to vrijeme, na emocije s početka i s kraja puta zacjeljivanja, pogled je na rast duše i na još jednu veliku, istinsku i iskrenu pobjedu.
Opraštanje je vitalni dio svakog procesa zacjeljivanja. Odabrati oprost umjesto gorčine, cinizma i mržnje jednako je teško kao i podići stijenu, no na neki čudan način i to je moguće, događa se u trenutku kad shvatimo da sve ono loše što osjećamo ne služi svrsi, ne pogađa nikoga osim nas same, da smo posve sami u tome. Tada dolazi trenutak otpuštanja, a finalni korak je oprost. Drugog izlaza iz kruga boli nema. Oprostom otpuštamo prošlost i ona nama više ne upravlja. Ne zaboravljamo je, ali se drukčije odnosimo prema njoj. Nije dovoljno samo izgovoriti “opraštam”. To mora slijediti iskrena želja i nakana. Trenutak kad smo doista oprostili, trenutak je kad se počnemo osjećati lako, neopterećeno i spremno za nove stvari u životu. Mržnja, nemoć oprosta, čvrsto držanje za to da nas je netko napustio, povrijedio, uništio... nikad nema takav osjećaj oslobađanja. To je držanje kugle oko noge. Oslobađa nas samo ljubav, a ona u ovakvim životnim situacijama dolazi u obliku oprosta.
Svijet se često doima kao mračno i bolno mjesto. U njemu je toliko nemira, mržnje... No on nudi i ljepotu, ona prodire na svoje načine u našu realnost – kad sunce zlatom obrubi oblake, kad se od srca smiješ sa svojim prijateljima, kad se usudiš opet napraviti taj mali korak prema novoj ljubavi. Svjetlost je jača od tame, pred njom tama uzmiče. To je razlog zašto se treba odlučiti za svjetlost, i to treba imati na umu na dugom i katkad bolnom putu iscjeljenja rane na duši.