Povlačenje kao duhovna praksa

Zaustaviti se i pogledati ispod površine

Danas, kada smo se toliko odvojili od prirode i njezinih ritmova i sve više živimo odgađajući potrebe svoga tijela za kretanjem i odmorom, svoga uma za fokusiranjem na ograničen broj zadataka i svoje duše za ispunjenjem i zadovoljstvom, važno je odvojiti vrijeme kako bismo se vratili na pravi put.

Posebna pravila ponašanja

Retreat ili povlačenje podrazumijeva kratko ili dulje napuštanje svakodnevice. Povlačimo se na posebna mjesta, obično centre koji su za to osmišljeni ili duhovna utočišta, kako bismo se distancirali od vanjskih utjecaja, prekinuli ustaljenu rutinu mišljenja i življenja i ponovno se „resetirali“. Ondje pristajemo i na posebna pravila ponašanja koja su ležernija ili stroža, ovisno o tome kakvo smo povlačenje odabrali.

Važno je napomenuti da su pravila osmišljena radi dobrobiti polaznika te promjene njihovih uobičajenih obrazaca ponašanja, iako se katkad mogu činiti pomalo spartanskima poput ranog ustajanja, izazovnog ritma ili posebnog režima prehrane, vježbi i meditacije te potpune ili djelomične izolacije.

Dođite na Sensa Yoga & Vitality Retreat

Razne vrste retreatova

Iako su povlačenja na početku bila rezervirana za rast duha, vrijeme je donijelo nove potrebe. Danas se možemo povući kako bismo tijelu dali novi poticaj i obnovili energiju pa ćemo vrijeme posvetiti vježbanju joge, tai chija ili planinarenju i boravku u prirodi. Ili pak da promijenimo prehrambene navike, zbog čega se možemo odlučiti na višednevne radionice na kojima mijenjamo svoj odnos prema hrani, usvajamo nova znanja o namirnicama i njihovoj pripremi. Možemo se povući i kako bismo se pozabavili nekim psihičkim i fizičkim tegobama pa možemo odabrati neki wellness program.

No najbrojniji su oni programi koji su usmjereni na duhovnost, meditacije, dublje spoznaje i upoznavanje vlastita bića koje je skriveno duboko ispod naše osobnosti koju obično smatramo svojim jedinim identitetom. Vanjsko povlačenje iz svakodnevnog života u izolaciju rezonira s onim unutarnjim povlačenjem iz uobičajenih uloga i ponašanja u dublji unutarnji svijet.

Nerijetki su oni koji se upućuju izvan granica naše zemlje kako bi iskusili ovakvu „promjenu životne perspektive“ jer su istočno i zapadno od nas ovakvi programi vrlo razgranati. Dani posvećeni vipassana meditaciji, tj. svjesnom promatranju vlastita daha a potom i misli, senzacija i osjećaja nisu rijetkost u svijetu, a sve češće susrećemo i ljude koji se vraćaju iz indijskih ašrama gdje su bili posvećeni duhovnoj praksi. No sve češće i u Hrvatskoj možemo pronaći oaze u kojima bar nakratko možemo odahnuti od svakodnevnog tereta vlastitih uloga, obaveza, misli i osjećaja.

PageBreak

Mnogi su se Sensini suradnici, vidno osvježeni i obnovljeni, vratili s raznih povlačenja s novim pogledom na svijet pa i sama nisam odoljela tom unutarnjem istraživačkom pozivu. Za mene su povlačenja prvenstveno unutarnja putovanja na kojima sam istraživala što me ograničava, što krade energiju i zašto sam ispala baš ovakva, sa svim vrlinama i manama te kako se s razotkrivanjem onoga što je u meni duboko nesvjesno mogu mijenjati i razvijati.

Najizazovnije, a opet najbogatije iskustvo u tom smislu bilo je sedmodnevno povlačenje posvećeno meditaciji i duhovnoj praksi u kojoj se dobiva koan, pitanje ili zagonetka na koju se ne može odgovoriti umom. Cilj tog pitanja je iscrpiti nastojanja razuma da otkrije ono što je razumu ionako nedokučivo i tako napraviti mjesta onim dijelovima u nama koji se ne pokoravaju logici, nego djeluju u skladu sa zakonima srca i intuicije. Kad se spojimo s tim dijelovima sebe, naš pogled na svijet, ali i naša unutarnja istina drastično se mijenjaju.

Poput alkemičara

Misli ovdje nisu od pretjerane koristi, a jezik služi samo za prenošenje onoga što se u nama događa u sadašnjem trenutku – prošlost i budućnost nakratko nestaju. Bilo je to mjesto gdje je bilo moguće u sigurnom okruženju pogledati u svoja najbolnija iskustva, neugodne osobine i najdublje strahove te ih poput alkemičara transformirati u mir, opuštanje, ljubav i dječje čuđenje. Ondje je bilo moguće otkriti unutarnji prostor, snagu i ljepotu koji ne ostavljaju mjesta sumnji da svi pripadamo božanskoj cjelini. No za to je valjalo platiti nemalu cijenu.

Valjalo se susresti s negativnim osjećajima, otporima i mukama koje u svakodnevnom životu guramo u nesvjesno. Trebalo je podvrgnuti tijelo naporima aktivnih meditacija kojima je cilj bio zaustaviti divljanje uma, a on je svakoga dana, svejedno, uspio ponavljati istu rečenicu: „Što je meni ovo trebalo?“ No trebalo mi je, prije svega, da shvatim kako se sama ograničavam i kako mogu pristupiti svojoj unutarnjoj snazi. Na ovome povlačenju možemo barem nakratko maknuti iz fokusa svoje „svakodnevno ja“ i istraživati svoje stvarne kvalitete.

Mnogi su me pitali: „Kakav je to osjećaj?“ Obično odgovaram da je to istovremeno najteža i najlakša stvar koju sam proživjela. Najteža, jer u svijetu uma ona je najgori zamislivi teror koji raskrinkava sve njegove obrane pa na tren možemo imati osjećaj da smo potpuno nezaštićeni,  ali najlakša jer se osjećaj lakoće koji dolazi nakon ovakve prakse ne može zaboraviti. Naravno, njezini efekti s vremenom nestaju, no ostaje iskustvo da se takvo stanje može postići i da nas uvijek čeka u nutrini našeg bića.

Bez šminke, mobitela, sata...

Pravila ovakvog povlačenja nešto su stroža. Na početku valja odbaciti sve ono što nas podsjeća na vanjski svijet i uobičajene uloge. Valja se „ogoliti“. Nije dopušten nakit, šminka, mobiteli, računala ni bilo kakav doticaj s vanjskim svijetom. Sve to nam pomaže da uđemo dublje u sebe i da nas ne ometa uobičajena zaokupljenost vanjskim. Zanimljivo je i da su sva ogledala uklonjena kako nas vlastiti lik ne bi podsjećao na ono s čime se identificiramo u obiteljskoj, radnoj, općenito društvenoj sredini. Prestajemo biti majke, očevi, šefovi, partneri.

To pomaže da sebe počnemo gledati na drugi način, a ne samo na izvanjski – u ogledalu. Osim dok u parovima istražujemo značenje koana, zabranjena je svaka komunikacija, pa i kontakt očima, da nam pažnja ne bi odlutala na vanjsko i time razbuktala sve uobičajene trikove kojima se služimo u vanjskom svijetu. Hrana je lagana i vegetarijanska kako se ne bi previše stimulirala osjetila. Satovi nestaju, pa i oni s ručnih zglobova, a nakon nekoliko dana nestaje i vrijeme. Iako program traje od ranog jutra do kasne večeri, ne znamo koliko je sati, osim onoga što nam poručuje sunce.

Sve se događa sada

Dani u tjednu i broj dana koje smo prevalili na ovom putovanju ubrzo se stapaju u veliku nepoznanicu – jer sve se događa sada – ne znamo što nas čeka u idućem trenutku. Voditelji programa umiruju riječima: „Mi se brinemo za vas – da jedete na vrijeme i dovoljno spavate, samo slušajte zvuk zvona.“ Zvono obično najavljuje da nastupa nova faza tog „produljenog sada“ rezervirana za šetnju po pustom vinogradu, radnu meditaciju, ručak, novo istraživanje svoje nutrine.

Sve vas ovo može dovesti na rub ludila, posebno ako ste skloni kontroli i oslanjanju na snage vlastita uma i identiteta, no ubrzo se um preda i otvori vrata novim, posve neočekivanim iskustvima koja je teško opisati riječima. Ova praksa vrlo zorno pokazuje svakom istraživaču kako se prikazuje u svakodnevici, koji su njegovi obrambeni mehanizmi, manipulacije, strahovi i bjesovi. Jer ti impulsi ne nestaju u ovakvom okruženju, žive u nama, no kako se ne mogu upotrijebiti, postaju bolno vidljivi.

Nema cilja, život se odvija na postajama

Primjerice, ako ste osoba koja je jako orijentirana na druge, poželjet ćete im prići, osmjehnuti se, sprijateljiti, no pravila igre to zabranjuju i zaustavljaju taj impuls. Istovremeno pozornost usmjerena na vlastite unutarnje procese pokazat će što se krije ispod te potrebe. Manipulacija? Usamljenost? Osjećaj da smo u grupi zaštićeni? Želja da nam drugi daju pažnju? Za svakoga će odgovor na ovo pitanje biti drukčiji. Takvo će biti i iskustvo na kraju ovog putovanja, no svatko iz njega, vjerujem, nosi novu snagu i povjerenje u vlastite mogućnosti.

Vjerujem da je tako sa svakim povlačenjem. Ono baca svjetlo na naše životne stranputice i pomaže nam da pronađemo pravi put. Jer dok jurimo u brzom svijetu, često ne stignemo pogledati kamo idemo. A cilja zapravo nema, život se odvija na postajama. Što češće zastanemo, to je veća šansa da ćemo doista živjeti i uživati.