Rujan će... Već!? Nemoguće! Kad prije?! Sunce nas podsjeća da ljeto još nije gotovo pa se tješimo kako ćemo još neko vrijeme uživati u sunčanim i toplim danima, izlascima, lakoći življenja sa svim blagodatima koje ljetni dani nose. Ali znamo da jesen stiže, a nakon nje i zima. Tako je nekako i sa životnim dobima. Starost, već?! Kad prije?! Neka vas ne čudi to što ovu kolumnu pišem pomalo sjetna. Dijelom je to zbog ljeta koje odlazi, ali dijelom sam i pod dojmom posjeta svojim ostarjelim roditeljima. 

Potkraj svakog ljetnog mjeseca odlazim na obližnje gorje posjetiti roditelje koji ljeto provode u svojoj vikendici. Otkako mi je kći odrasla, sve se više skrbim o majci i ocu pa me i predstojeća smjena godišnjih doba podsjeća na nužnost promjene koju nosi i naš život. „Starost nije za kukavice!“ mudro je zaključila Bette Davis, a ja se svaki put podsjetim na te riječi kada vidim kako moji roditelji stare, sve teže hodaju i sve se teže brinu o sebi. Hrabri su to ljudi koji svoju starost nose na svojim plećima. No čini mi se da više ne mogu – sami.

Ljudi sve dulje žive i premda je prosječan životni vijek u nas oko 75 godina, nemali broj ljudi doživi devedesete. Bolja zdravstvena skrb, ali i svijest o važnosti zdravijeg načina života produljuju naš vijek. Kad li su ta silna desetljeća prošla, razmišljam tako dok gledam svog ostarjelog oca koji je ove godine navršio osamdesetu. Još do prije nekoliko godina pekao je ujesen svoju rakiju, brao grožđe u svom vinogradu. Dijabetičar je, cijeli je niz godina zanemarivao svoje zdravlje i hranio se onako kako je htio, a ne kako je trebao i sve te loše navike rezultirale su njegovom nemoći da se sada brine sam o sebi. Iako još hoda, teško i malo se kreće pa većinu dana provodi u krevetu. Pitam ga o čemu razmišlja dok leži, jer ne spava cijelo vrijeme. „ Ni o čemu!“ kaže mi dječje nevino. U zenu je, pomislim. Možda tako lakše podnosi svoju starost.

Moja je mama nešto mlađa od njega, nešto zdravija, nešto pokretnija, ali mnogo svjesnija. Često mi u šali kaže: „Vidiš da su mi križaljke pomogle da i u ovim poznim godinama pamtim i dobro funkcioniram“, pokazujući mi prstom na čelo. O da, ona pamti i funkcionira, ali često se i brine. Um je, kaže se, dobar sluga, ali loš gospodar. Moji roditelji pripadaju generaciji koju život nije mazio, dijelom zbog teških okolnosti u kojima su rođeni – siromaštvu, gladi i ratovima, stresu zbog mnogih promjena koje je ovo naše trusno područje prolazilo – no dijelom i zbog vlastitog neznanja, ali i nemogućnosti da na vrijeme spoznaju što je u životu važno činiti za mirnu starost.

Kaže se da čovjek ne cijeni zdravlje dok ga ne izgubi. Nije li baš to ono čega su naši roditelji danas bolno svjesni? Moja mama stalno ponavlja tati kako je važno da što dulje ostanu zajedno. Kažu mi da se ne boje smrti, ali se boje nemoći. Ni za živu glavu ne žele u starački dom, žele, dokle god mogu, osjetiti da su slobodni i da nisu u nekom „režimu“ pa im ni pomoć u kući još nije prihvatljiva. No vidim da su i sami svjesni da svaka nova godina donosi neku novu teškoću.

Oboje su obrazovani, no zbog teškog djetinjstva u njih su se uvukli mnogi strahovi. Zbog njih ne prihvaćaju ni mnoge inovacije koje bi im mogle olakšati život. Ne koriste se internetom, jedva da se i mobitelom služe. Djeca su sa sela. Naša je zemlja bila ruralna i većina rođenih u prvoj polovici prošloga stoljeća prvi je put zaplakala u roditeljskom domu u nekom selu. I taj plač kao da nije prestao. Suze, krv i znoj – tako su živjeli! Žrtva je ključna riječ te generacije, a teško se iskorjenjuje i kod generacija koje dolaze poslije njih jer roditelji uvijek utječu na svoju djecu, pa tako i moji na mene. Žrtvovali su se cijeli život i navikli su se na odricanja. Moja se uloga sad mijenja – od djeteta često postajem roditelj svojim roditeljima. To je nezdrav princip kad si malen, ali nužan kada se roditelji počinju „smanjivati“ pod teretom godina.

Roditelji imaju obvezu brinuti se o djeci, no, srećom, mnogi od nas spremni su skrbiti se o roditeljima kada oni to sami više ne mogu. Za mene i moju sestru to je sasvim prirodno. Ima i onih koji su zaboravili što su od roditelja dobili, ali njih Ustav i Obiteljski zakon obvezuju da se brinu o svojim starima. Moji su se roditelji brinuli o meni i mojoj sestri. Došao je red na nas! A taj zadatak nije nimalo lak.

Kako svojim roditeljima pomoći da stare dostojanstveno? Kako im pomoći da osmisle sadržajan život u trećoj dobi. Kako im pomoći, a ne nametati im svoje standarde, svoje ideje, svoj životni stil? I kako pritom ne gubiti živce? Pitanja su to koja si često postavljam u posljednje vrijeme.  A njima nije teško izgubiti živce. Znaju te bocnuti tamo gdje si najtanji. Rezultat su ambivalentni osjećaji (s obje strane). Potrebni smo im, a istodobno želimo i pomoći i pobjeći. Roditelji i djeca kao da su osuđeni na vječnu borbu između generacija i na stalne sukobe mišljenja.

Možda mi je najteže upravo to što vjerujem da svatko može promijeniti svoj način života ako to stvarno želi. Zato se uhvatim kako coacham mamu, umjesto da je jednostavno – saslušam. No u tim situacijama od velike mi je pomoći, osim (povremene) samodiscipline, razgovor sa sestrom koja me podsjeti na obavezu da poštujem njihove „nemogućnosti“ i njihovo pravo da ne mijenjaju svoje obrasce u kojima su zapeli. Njima je najvažnije da i dalje osjete određen stupanj autonomije, jer osjećaj da potpuno ovise o nekom za njih je gori od bolesti.

Nije lako ni žonglirati između vlastitih potreba, zahtjeva kćeri koja me još katkad zatreba i roditelja koji vuku na svoju stranu. Srećom, poziv kojim se bavim pomaže mi da lako prepoznam svoje stare obrasce proizašle iz uloga koje mi je obiteljski sustav (dosad) određivao i tada lakše uspijevam uskladiti sve izazove koje mi sadašnji trenutak postavlja. Isti ti izazovi pomažu mi da se mijenjam i ispravim vlastita ograničenja.

Pitam se je li dostojanstvena starost uopće moguća u ovoj zemlji u kojoj nam je svima sve teže održati dostojanstvo. Kvalitetni mehanizmi zaštite starijih ljudi koji tako često potpuno ovise o svojoj odrasloj djeci još nisu stvoreni. Računajući, vjerojatno, da smo još uvijek tradicionalno patrijarhalno društvo u kojem roditelji i djeca žive u zajedničkim kućanstvima, zaboravlja se da u gradskim sredinama ima mnogo starih ljudi čija su se djeca osamostalila, a mnoga nemaju uvjeta za skrb o ostarjelim roditeljima pa su oni u starosti prepušteni sami sebi. Na neke od njih kao da su svi zaboravili pa ima onih koji prose ili kopaju po smeću tražeći boce, a poneki čak i hranu, ili ih možete vidjeti na tržnici, prije zatvaranja, kako traže odbačeno povrće. Starost tada izgleda okrutno. Ali i to je naša stvarnost.

Najesen ćemo sestra i ja sjesti sa svojim starim roditeljima i porazgovarati o tome kako organizirati njihov život da svi budemo mirni i zadovoljni. Nas dvije želimo učiniti sve da im pomognemo na vrijeme – a to znači sad.  
Razmišljam i kako se u tim godinama gube i dobri prijatelji, a ne samo zdravlje i snaga, pa odlučujem kako ću mamu voditi u kino i kazalište. Kao što je nekad ona mene.