Sve prednosti životne zrelosti

Iluzija vječne mladosti

Kastor i Poluks

No odakle uopće ta podjela na mladost i starost te gdje točno prelazimo tu granicu? Na to pitanje simbolički odgovara prelijepi grčko-rimski mit o blizancima Kastoru i Poluksu.

Zeus je prerušen u labuda zaveo Ledu, ženu spartanskog kralja Tindareja. Zatrudnjevši iste noći s obojicom, ona je rodila blizance – smrtnog Tindarejeva sina Kastora i besmrtnog Zeusova sina Poluksa. Jednaki stasom i naravi, blizanci su bili tijesno povezani i zajedno su proživjeli brojne avanture i bitke, sve dok u jednoj Kastor nije poginuo. Neutješni Poluks molio je oca Zeusa da mu omogući da i sam umre, a ovaj mu reče: „Kao moj sin ti si besmrtan, a tvoj brat sin je smrtnog oca. Dajem ti mogućnost izbora. Želiš li izbjeći smrt i starost, možeš stanovati na Olimpu s drugim bogovima, ali bez Kastora. Želiš li, pak, sve dijeliti s njim, možete zajedno polovinu vremena boraviti u mračnom podzemnom svijetu, a drugu polovinu u zlatnoj nebeskoj dvorani.“

Bez imalo kolebanja Poluks je odabrao dijeliti sudbinu s bratom. Ubrzo su, međutim, shvatili da tako ne ide – Kastor se nije snalazio među bogovima, a Poluks nikako nije mogao pronaći mir u podzemnom svijetu. Ponovno se obratiše Zeusu. On tada i Kastora učini besmrtnim, ali ga obdari većom sviješću te obojicu postavi na nebo: blizance – dva nerazdvojna dijela istog jedinstva u vječnom zagrljaju. 

Dva dijela svakog ljudskog bića: ego i duša

Kastor i Poluks simboliziraju dva dijela svakog ljudskog bića: ego i dušu. Duša je naša bit; ona zna tko smo i zbog čega smo tu, besmrtna je i povezana s vječnošću. Ego, osobnost, pak, poznaje zakonitosti ovoga svijeta i vještine ophođenja s njim.

Uz njegovu pomoć svladavamo zadatke koje pred nas postavlja svakodnevica. Premda se često poistovjećujemo s egom i smatramo da je to naša jedina realnost, duboko u sebi osjećamo da postoji i nešto drugo, potpunije i veće. U teškim životnim situacijama u kojima sazrijevamo, a posebno u kasnijoj životnoj dobi, osjećamo duboku čežnju da upoznamo taj drugi dio sebe i povežemo se s njim.

Prvi dio života - razdoblje projekcija

Svi mi u svijet ulazimo kao cjelovita bića, no tijekom života zaokupljeni smo raznim profesionalnim i osobnim bitkama. U sebi nosimo i neproživljene bitke i obrasce roditelja. Psihički i duhovni razvoj podrazumijevaju niz izbora između dobra i zla, ispravnog i pogrešnog, prihvatljivog i neprihvatljivog. To dovodi do unutarnjih konflikata te razdvajanja Kastora i Poluksa u nama.

No zrelost donosi mogućnost da se ta dva dijela ponovno ujedine. Zrelost koja dolazi s godinama otvara vrata razumijevanju naše biti, otkrivanju smisla koji smo u mladosti neumorno tražili u vanjskom svijetu.

U prvom dijelu života odrastamo. Doslovce i simbolično napuštamo dom svoga djetinjstva kako bismo izgradili identitet, vještine i razne odnose te pronašli svoje mjesto u vanjskom svijetu. Osobe s težnjama i vrijednostima sličnima našima postaju za nas junaci. Kao mali imali smo junake kojima smo se divili, a s vremenom su ih zamijenile osobe u koje se zaljubljujemo.

PageBreak

U njima tražimo dijelove sebe koji nam nedostaju, od njih tražimo da zadovolje naše potrebe. Taj se mehanizam u psihologiji naziva projekcijom. Tradicionalni primjer odnosa zasnovanog na projekciji jest veza između čvrstog, snažnog i uspješnog muškarca i krhke senzibilne žene, pri čemu svatko od njih, barem u prvo vrijeme, vjeruje da je u tom drugom našao „svoju izgubljenu polovicu“.

Međutim, ljudi u takvu odnosu nisu cjeloviti, već svatko od njih živi tek dio sebe, tražeći ispunjenje u onom drugom i istovremeno nesvjesno čeznući za ispunjenjem, cjelovitošću u sebi samom. Naime, svatko od nas posjeduje sve ljudsko do zadnjeg detalja. Slijedom navedenog primjera, ljudi koji su doista snažni mogu si dopustiti da osjete i strah i slabost; oni znaju utješiti dijete u sebi.

Jednako tako, ljudi koji su se sposobni suočiti sa svojom slabošću mogu vidjeti, otkriti i živjeti i svoju snagu, ne očekujući da druga osoba to čini umjesto njih. Te mogućnosti često nam postaju dostupne tek sa zrelošću.

Između 35. i 50: razdoblje velikih unutarnjih promjena

Negdje između trideset pete i pedesete godine života u ljudskoj psihi događa se velika promjena. Polako na površinu počinju izlaziti davno zaboravljeni snovi i čežnje.
Počinjemo „svoditi račune“, preispitivati svoj način života i dotadašnje izbore. Mnogi pritom proživljavaju duboku depresiju, osjećajući da su mnogo toga propustili. Naime, rješavajući životne probleme, dugo su živjeli u nadi kako će jednom doći vrijeme da, primjerice, nauče svirati klavir, napišu knjigu, zasade svoj vrt, proputuju svijet... I sad su odjednom suočeni s činjenicom da život prolazi, a brojni snovi i dalje ostaju neostvareni.

Dok neki pod svaku cijenu pokušavaju zaustaviti proces promjene i zadržati ono na što su navikli, drugi krizu pokušavaju zatomiti bijegom u nove aktivnosti ili emotivne veze te potiskuju osjećaje i sumnje koji izviru na površinu. Sve na svijetu podložno je promjeni i razvoju. Kao što sunce tijekom dana prolazi kroz razne faze i svaka je jednako važna, ali podliježe zakonima drukčijima od prethodne, i faze kroz koje mi prolazimo tijekom života jednako su važne, ali se međusobno razlikuju prema svojim zakonitostima i zadacima. Dok su se zadaci prve polovine života odnosili na prilagodbu vanjskom svijetu, druga polovina traži dublji pogled unutra.

Što je ispod osjećaja i uvjerenja prema kojima živimo?

Naša nas duša poziva da se okrenemo sebi i pogledamo što je ispod osjećaja i uvjerenja prema kojima živimo. Mnogo je načina da to učinimo. Jedan je od njih obratiti pozornost na snove, koji nam, poput mitova i bajki, svojim simboličnim jezikom govore o nečemu čemu obično ne posvećujemo dovoljno pozornosti.

Možemo voditi zamišljeni dijalog s osobama i slikama iz sna, nacrtati neki prizor, zamisliti završetak priče započete u snu itd. Jednako tako možemo komunicirati i s ljudima i situacijama koji nas muče u svakodnevnom životu. Otkrivajući dimenzije našeg života i nas samih o kojima dotad nismo razmišljali, zamišljeni dijalozi pomoći će nam i da se lakše nosimo s promjenama.

Raskrižje, prekretnica

Sama riječ kriza dolazi od grčke riječi krinein, što znači odvojiti, odlučiti, suditi. Time ona predstavlja raskrižje, prekretnicu. Kad smo na prekretnici, čini nam se da je zauvijek nestao svijet koji smo poznavali, a novo još ne možemo nazrijeti. Svaki korak, svaka kretnja neizvjesni su i potencijalno opasni. I to je teško. No kinesko slovo za krizu weichi čine dva znaka: jedan znači opasnost, a drugi izazov, šansu. Kriza srednje životne dobi duboko zahvaća naše temelje i postavlja pitanje vrijednosti i smisla ljudskog života.

Prisiljavajući nas da pogledamo duboko u sebe, ona nam pruža priliku da dođemo u kontakt sa sobom i otkrijemo što nam je doista važno u životu. U to vrijeme česti su snovi o smrti, koji obično govore o tome da nešto staro umire kako bi napravilo mjesta rođenju novoga. Izazovi vanjskog svijeta polako ustupaju mjesto novoj dimenziji života.

Umijeće sazrijevanja

U mnogim ljudima pomisao na starenje budi strah od smanjenja kvalitete života, strah od bolesti i smrti. Zahvaljujući krizi srednje dobi imamo priliku preispitati svoje vrijednosti i drugu polovinu života usmjeriti na ono što je doista važno. Kako se buka vanjskog svijeta polako utišava, imamo priliku ponovno postati cjeloviti, ali na zreliji, svjesniji način, kao što sugerira mit o Kastoru i Poluksu.

U njemu dakle besmrtni brat slijedi smrtnog u podzemni svijet, u carstvo sjena. A sjena je i Jungov pojam za nesvjesno. Bog Had muški je pandan Demetre, božice plodnosti, što upućuje na to da uranjanje u svijet ispod površine svjesnog donosi plodove, bogatstvo.

Naime, većina ljudi cijelog se života nastoji prilagoditi vlastitim ili tuđim slikama o tome što je dobro, pristojno, zanimljivo i slično. Poistovjećeni s time, svjesni su tek malog dijela sebe. Mnogi osjećaji i želje, koje su tijekom života potisnuli iz straha od osude i odbacivanja okoline, srama ili nepovjerenja u sebe i svoje sposobnosti – ostaju skriveni ispod površine. Zajedno s njima potisnuli su i brojne talente i sposobnosti, koje projiciraju na druge i dive im se ili ih kritiziraju jer se sami ne usude slijediti snove. Svi ti potisnuti sadržaji povremeno izbiju na površinu u snovima, ispadima ljutnje, nezadovoljstva, sjećanja.

PageBreak

Druga je polovina života idealno vrijeme da upravo tom skrivenom aspektu sebe damo priliku da se izrazi. Obrativši pozornost na te potisnute sadržaje, imamo priliku upoznati ih i pogledati iz drugog kuta te svjesno izabrati što nam je doista važno i čemu želimo dati više prostora u svom životu. A time se ponovno spajaju dvije polovice našeg bića, ego i duša, Kastor i Poluks u nama.

Starija dob pruža prekrasnu priliku za učenje i stjecanje novih spoznaja. Albert Einstein davno je rekao: „Nemojte ostarjeti, koliko god živjeli. Uvijek se ponašajte kao znatiželjno dijete pred velikim misterijem zvanim život.“ Upravo nas te riječi podsjećaju da nikada nije kasno za učenje i rast, za otkrivanje područja koja smo godinama zanemarivali. Nikada nije kasno za istraživanje onoga što doista jesmo i što je stvarna svrha našeg života. Inspirativni primjeri koji o tome govore svuda su oko nas.

Ne želim znati što neću moći jer u to ne vjerujem

Svjetski poznata psihoterapeutkinja i spisateljica Marion Woodman velik je dio života provela podučavajući engleski jezik i književnost. U svojim pedesetima odlučila je postati psihoterapeutkinja. Upisala je i završila Institut Carla Gustava Junga u Zürichu. U 65. godini oboljela je od karcinoma. O iskustvu svoje transformacije i iscjeljenja kroz tešku bolest napisala je knjigu. Danas, u svojim osamdesetima, još uvijek radi pomažući ljudima svojim znanjem, mudrošću i iskustvom.

Nikada nije kasno za istraživanje vlastitih mogućnosti. O tome svjedoči i Tao Porchon-Lynch, najstarija učiteljica joge u svijetu, koju možemo naći u Guinessovoj knjizi rekorda.

Kada joj je svojedobno, nakon operacije kuka, liječnik rekao da neće moći raditi određene stvari, odvratila je da to uopće ne želi znati: „Ne želim znati što neću moći jer u to ne vjerujem.“ Svakako i u našoj okolini ima pojedinaca koji svjesno i mudro provode svoju poznu dob prihvaćajući njezine izazove i učeći iz njih. Međutim, to zahtijeva odustajanje od nekih unutarnjih slika i predrasuda o tome što život jest i kakav bi trebao biti.

Nježna ljubav

Starenje donosi niz promjena s kojima se moramo suočiti. Novi način života, koji donosi odlazak u mirovinu ili odlazak djece od kuće, znači gubitak dugogodišnjih navika i uloga.

Uz to, tu su i promjene na tijelu, koje sa sobom povlače osjećaj neprivlačnosti, nepoželjnosti. Međutim, eros i seksualnost i u starosti mogu biti važni izvori životne radosti. Ljudi se zaljubljuju i u poznim godinama. Neki stari ljudi potiskuju svoju seksualnost svodeći se na pregenitalne oblike zadovoljavanja nagona poput opsjednutosti hranom ili vaganjem što je tko dobio ili dao. Bojeći se da za nešto ne budu prikraćeni, postaju pohlepni i prezahtjevni prema svojoj okolini. Neki, pak, svoju zavist prema mlađima prikrivaju moraliziranjem, kritiziranjem i neprestanim gunđanjem.

Neki postaju nemarni prema sebi i zapuštaju se. No izazov je otkriti svoje tijelo i seksualnost na novi način, njegovati svoje tijelo, brinuti se o primjerenoj prehrani i vježbi. U starijoj dobi ljubav je nježnija, prisnija, intimnija, ali ne manje važna nego u godinama prije. Da bismo mogli ići dalje, trebamo za sobom ostaviti staro i prihvatiti tu novu fazu svog života sa svime što sa sobom nosi.

Okretanje prema onome što je doista važno

Iz nove perspektive pogledati stara iskustva, prestati definirati sebe kroz uloge u vanjskom svijetu, okrenuti se prema onome što je doista važno, a to je pitanje tko smo mi stvarno. Proces starenja nužno je povezan s gubicima dragih ljudi i samoćom, što svakako nije lako. Međutim, samoća je i prilika da se dublje okrenemo sebi, svojoj unutarnjoj jezgri, interesima, prirodi, Bogu.  

Stari ljudi koji se ne znaju odrediti u odnosu na prijašnje uloge, posao i svoju fizičku i duhovnu snagu lako upadnu u depresiju. No depresija može biti poput prolaza koji pomaže pronaći novi temelj za život. Proći kroza nj znači oprostiti se od dotadašnje slike o sebi i otvoriti onom što je veće i trajnije od našeg tijela, misli i emocija, onom što je s one strane života i smrti. Koliko god težak nečiji život bio, mnogo je i darova na putu. Svako vrijeme ima svoju ljepotu. Valja je samo prepoznati.