Kako se riješiti krivnje?

Jedna od najvažnijih stvari u psihoterapiji ili bilo kakvom drugom radu na sebi jest preuzimanje odgovornosti za sebe i svoj emotivni teret. No to preuzimanje odgovornosti složenije je nego što se na prvi pogled čini. Kako preuzeti odgovornost za emotivne probleme koji su nastali u djetinjstvu? Kako preuzeti odgovornost za emotivne zapletaje koje nismo mogli izbjeći jer nam ih je nametnula obiteljska dinamika i, da smo mogli birati, sigurno ih nikada ne bismo odabrali?

Iz tog kruga samookrivljavanja vrlo je teško izaći jer osjećaj krivnje donosi i fiktivni osjećaj moći: „Ako sam kriva za sve nesretne događaje i okolnosti, onda se mogu popraviti pa će mi se događati samo dobre stvari.“ Međutim, baš kao što ne možemo mijenjati prošlost, ne možemo ni izbjeći da nam se u budućnosti tu i tamo ne dogode nesreće i neugodnosti. One su dio života i katkad ih ne možemo izbjeći, ali zato možemo utjecati na to kako se s njima nositi.

Okrivljavanje drugih

Dakle, nismo si sve sami „smjestili“ i nismo si „za sve sami krivi“. Realnost je zapravo mnogo jednostavnija: „Ako su mi se u djetinjstvu događale ružne stvari, to ničim nisam ni izazvala ni zaslužila. Nisam mogla ništa. Bila sam nemoćna.“ Priznavanje, prihvaćanje i doživljavanje nemoći ključ je izlaska iz kruga samookrivljavanja. Htjeli ne htjeli, ionako uvijek na kraju doživimo nemoć jer ne možemo pronaći pogrešku, ispraviti je, i „popraviti se“.

Pogreške nema, nismo pogriješili mi, nego su to učinili drugi – primjerice, roditelji koji su nas zanemarivali ili bivši muž koji je bio agresivan. I tako dolazimo do suprotnog problema, do novog začaranog kruga koji je usmjeren na druge, a zove se okrivljavanje.

Uloga povrijeđenog pravednika

Neki ljudi koji su odrasli u ne baš lijepim okolnostima stalno okrivljuju roditelje, a neki smatraju da je to nezrelo ili da se to „ne smije“. Logično je okrivljavati druge koji su nanijeli bol, ali to i dalje predstavlja problem. Naime, okrivljavanje je snažna energija koju odašiljemo prema drugome i kada nekoga smatramo krivim za naše probleme, lako nam je upasti u ulogu žrtve: „Ti si kriv, ti si me povrijedio i to se više ne može promijeniti.“

Uloga žrtve zamka je koja vreba i u prvom i u drugom slučaju – i onda kada se samookrivljavamo i onda kada okrivljavamo drugoga. Iako se većina ljudi s tim ne bi složila, uloga žrtve zapravo je vrlo privlačna. To je uloga povrijeđenog pravednika koja je kulturološki vrlo dobro umrežena. Kada je netko u ulozi žrtve, često će i od društva i od drugih ljudi dobivati poruku da je to u redu, a za druženje će birati ljude koji će potvrđivati ono što želi čuti – da je on dobar, a da su drugi loši.

Moj teret

Da se vratimo na početak... Preuzeti odgovornost za svoj emotivni teret predstavlja paradoks: kako preuzeti odgovornost za nešto što si sami nismo „smjestili“? Uzmimo na primjer osobu koju je odgojila majka koja previše priča i opterećuje dijete svojim emotivnim problemima. Recimo da se ta osoba, nakon što je odrasla, naviknula šutjeti i biti slušač, te da ne zna izraziti svoje osjećaje zato što njezinu majku nikada nisu zanimali njezini osjećaji.

Vrlo je moguće da će ta osoba imati probleme u vezama, jer će se činiti hladnom i rezerviranom. Iako je majka kreirala uzorak tog obrasca, potrebno je preuzeti odgovornost, odnosno ne upasti u krug (samo)okrivljavanja.

Priznanje: „Moj je teret moj, jer ga osjećam u sebi i jedino ja s tim mogu nešto napraviti kako bi mi život postao bolji“, temelj je bilo kakve pozitivne promjene. To u osnovi znači: „Odgovorna sam za svoje emotivno stanje, ali ne i za tuđe postupke koji su doveli do tog stanja.“ Kada se samookrivljavamo, imamo „višak odgovornosti“, odnosno osjećamo se odgovornima i za emotivno stanje i za tuđe postupke. A kada smo u krugu okrivljavanja, imamo „manjak odgovornosti“, odnosno ne preuzimamo odgovornost ni za stanje ni za postupke.

Odgovor zatočen u tijelu

Premda neugodne ili nesretne okolnosti iz prošlosti ne možemo mijenjati, s teškim ili bolnim emotivnim stanjem koje je nastalo kao posljedica tih okolnosti možemo nešto učiniti. Teški ili bolni osjećaji zapravo su emotivni odgovor na te događaje. Odgovor koji nije mogao biti izražen i zato je ostao unutra, zatočen u tijelu. Pritisak u prsima, bol u želucu ili knedla u grlu samo su neki od takvih simptoma. Preuzimanjem odgovornosti za izražavanje emotivnog odgovora koji je ostao zatočen u tijelu preuzimamo odgovornost za svoj život i svoje emotivno stanje, a samookrivljavanjem ili okrivljavanjem i dalje ga zadržavamo unutra.

Iako „izražavanje emotivnog odgovora“ može zvučati jednostavno, taj odgovor ne možemo samo tako „iščupati“ ili „izbaciti“ iz sebe. Nikakve nasilne metode tu ne prolaze. Potisnutim osjećajima treba mnogo njege i sigurna zona da bi se usudili izraziti. A kada se izraze, ne dolazi samo do rasterećenosti nego i do novih emotivnih vibracija koje obogaćuju život na načine koje prije toga nismo mogli ni zamisliti.