Čovjek u očaju hoda pustinjom. Upravo je popio posljednju kap vode iz vrča. Sunce mu prži glavu i ne zna koliko će još izdržati. Iznenada se, međutim, pojavljuje nada; čovjek ugleda beduina kako jaše na devi ravno prema njemu.
"Hvala Bogu!" on kaže. "Vode, molim... vode!"
"Ne mogu ti dati vode", kaže beduin. "Ja sam trgovac i treba mi voda za putovanje kroz pustinju."
"Pa prodaj mi je”, moli ga čovjek. "Platit ću ti..."
"Nažalost, to nije moguće. Ja ne prodajem vodu, ja prodajem kravate."
"Kravate?"
"Da, pogledaj ih samo kako su lijepe... Ove su talijanske, na akciji, tri za deset dolara... A ove druge od indijske svile su za cijeli život... A ove odavde..."
"Ne, ne. Neću kravatu, hoću vodu!"
Trgovac nastavlja dalje, a žedni istraživač nastavlja lutati izgubljen u pustinji.
Dok se penje uz dinu, ugleda drugog trgovca kako mu prilazi. Otišao je do njega i rekao: "Prodaj mi malo vode, molim te..."
"Nemam vode", odgovara trgovac. "Ali mogu ti ponuditi najbolje kravate u Arabiji..."
"Kravate!!! Neću kravate! Hoću vodu!" - viče čovjek očajnički.
"Ali imam posebnu ponudu", inzistira trgovac. "Kupi deset kravata, jednu dobiješ besplatno..."
"Neću kravate!"
Vrišteći, žedan čovjek nastavlja svoj besciljni put.
Nakon nekoliko sati, kada mu je snaga gotovo nestala, putnik se penje na vrlo visoku dinu i odande gleda na horizont. Ne može vjerovati svojim očima. Ispred sebe, na oko kilometar, vidi oazu. Usred palmi i nevjerojatnog zelenila, blista voda.
Trči tamo, iako se boji da je to samo fatamorgana. Ali ne. Oaza je prava.
Mjesto je okruženo i zaštićeno, ima samo jedan ulaz koji čuva stražar.
"Molim vas, pustite me unutra. Trebam vodu, molim vas..." moli čovjek.
"Nemoguće, gospodine. Ulazak je dopušten samo s kravatom."
Ponekad mislimo da nam život daje stvari koje nam ne trebaju (ili nam čak štete), ali u stvarnosti nas samo usmjerava točno tamo gdje trebamo ići...
Izvor: Jorge Bucay
.png)
.png)
