U posljednje vrijeme iz usta poznatih svjetskih lica koja naglašavaju važnost mentalnog zdravlja proizlaze riječi: „moja istina.“ Naglašavaju bitnost iznošenja istine koja proizlazi iz osobnog iskustva. To uistinu ima težinu jer zvuči kao dopuštenje za otpuštanje, čišćenje svoje svijesti negativnih nakupina. Čini se mogućim napokon ispustiti iz sebe traume, smanjiti težinu svakodnevnice. Vokalizirati sve što smo oduvijek željeli. Jer, ako Oprah, koju se i proziva začetnicom ovog pokreta, može ponuditi platformu i predstaviti svoju istinu o iskustvu koje je samo njoj poznato, onda i ostali imaju priliku podijeliti vlastito. Svi tako, napokon dobivamo pravo glasa. Pravo izboriti se za ono što nam je bitno iz perspektive vlastite istine. No, tu ujedno leži i problem. Jer, premda je riječ o formi istine, ona ne mora biti činjenična.
Individualne istine zapravo ulaze u konflikt s apsolutnom istinom. Uzmimo za primjer sljedeću fiktivnu situaciju: počinjen je zločin. To je generalna istina. Kao što postoji istina o tome tko je počinitelj. No, njegova, individualna istina je drugačija. Znači li to onda kako za zločin ne postoji kazna? Ili, još jednostavnije i uz društvene mreže raširenije – kolanje dezinformacija. One su upravo nečije istine, no zato što smo preplavljeni količinom, brzinom i nesrazmjerom efikasnosti pri provjeri informacija nameću se kao generalne. U cijelom svijetu postoji zabrinutost zbog lažnih vijesti i njihova utjecaja na političko i socijalno blagostanje. Prema pisanju Science Maga, laž, upakirana u nečiju istinu, brže se širi od generalne istine. A njen prodor i dostupnost ovise o aktualnosti teme i emocionalnih reakcija primatelja u trenutku cirkuliranja.
Postoji samo jedna istina. Eventualno, možemo se složiti da se ne slažemo. Ali, zakon neproturječja ističe kako suprotne ideje ne mogu obje biti istinite u isto vrijeme, u istom smislu. Ovaj zakon utkan je u tkivo Svemira i svakodnevno se primjenjuje bez da smo toga uopće svjesni. Ako netko pogleda kroz prozor i konstatira da pada kiša, onda ona ne može ne padati u isto vrijeme. Separacija osobnih istina sugerira kako je istina u suštini relativna, vezana uz pojedinca. S gledišta filozofije to bismo nazvali relativizmom istine. Jer, tada onaj koji iznosi tvrdnju formira njenu istinitost ili lažnost na temelju svojeg viđenja, a ne stvarnosti. Možemo ju doživljavati, ali ne smijemo ju iskrivljivati kako bismo ju pokorili.
Izražavajući nešto kao vlastitu istinu bez sagledavanja stvarnosti omogućuje svima slijepo hodati svijetom. Daje izgovore za sve propuste, pogreške ili negativne aspekte osobnosti. Najgore, otvara prostor manipulaciji. Koncept vlastite istine bazira se i na idealiziranom pogledom na sebe. Vjerujemo li kako djelujemo korisno i da smo generalno dobra osoba, onda je takva i naša istina. Kroz nju se suprotstavljamo vanjskim pritiscima. Ali, svojim odmakom od generalne istine udaljavamo se i od sebe. Kad se učahurimo u jednoj perspektivi, zatvaramo vrata razvoju.