Unatoč univerzalnoj prirodi iskustva tugovanja, mnogi ljudi imaju pogrešno shvaćanje da je tuga privremeni osjećaj od kojeg se kasnije krene dalje. Ovakav način razmišljanja raširen je u našoj kulturi, ali u stvarnosti nije ništa dalje od istine.
Hoće li tuga ikada nestati?
Dok se tuga preoblikuje i mijenja kako vrijeme prolazi i dolazi do iscjeljenja, ona nikada u potpunosti ne prestaje. Prihvaćanje gubitka ne znači kraj tuge: naša voljena osoba, odnos ili posao zauvijek će nam nedostajati. Tuga nije nešto što treba prevladati ili smatrati lošim, već nešto s čime trebamo naučiti živjeti, sprijateljiti se i prepoznati kao dobru i korisnu silu u našim životima.
Osim neshvaćanja dugotrajne prirode tuge, mnogi ljudi ne razumiju njezine nijanse, a uzroci tuge mnogo su različitiji nego što mislimo.
Što dovodi tugu u naše živote?
Skloni smo povezivati tugu sa smrću, ali ne uključuje svaka tuga smrt voljene osobe, nego se pojavljuje i na načine koje možda uopće ne očekujemo. Zapravo, svaka vrsta kraja može izazvati osjećaj tuge - tuga može nastati zbog otuđenja od nekoga, poput roditelja, brata ili sestre ili djeteta. Može se javiti nakon gubitka veze ili prestanka posla, novog načina života, prirodne katastrofe ili preseljenja u drugu zemlju. Čak i pozitivan događaj može izazvati tugu.
Tuga se manifestira različitim simptomima u našem tijelu. Nakon gubitka mogli bismo osjetiti povećani umor, probleme sa spavanjem ili manjak apetita i energije. S druge strane, mogli bismo osjećati i hiperaktivnost, potrebu za dodatnim radom i drugim aktivnostima. Tuga se pojavljuje na onoliko načina koliko je posebnih jedinki na ovome svijetu - svatko od nas tuguje na autentičan način.
Činjenica da tuga može doći u valovima otežava njezino prepoznavanje. Taman kada pomislite da je vaša tuga gotova, mogla bi se pojaviti sasvim iznenada i osjetit ćete je tako snažno kao da se događaj koji je bio njezin okidač dogodio iznova. Sve može ponovno pokrenuti tugu, dovoljno je da nam navre sjećanje i mi smo opet na početku...
Kako živjeti s tugom?
Naučiti živjeti s tugom cjeloživotna je praksa samosvijesti i samoprihvaćanja. Budući da tuga nikada ne prestaje, moramo se osjećati ugodno u njezinoj nelagodi - trebamo osvijestiti s čime imamo posla.
Točnije, tugom se trebamo aktivno baviti - to je nešto što izvodimo, vještina koju usavršavamo, praksa koju treba njegovati, način življenja. Kada to naučimo prakticirati, shvatit ćemo da je, na kraju dana, tuga isto što i ljubav.
Naučiti živjeti sa svojom tugom lekcija je o tome kako voljeti sebe, svoje prijatelje i obitelj te vrlo dragocjenu neprolaznu prirodu samog života. Osjećaj strahopoštovanja i zahvalnosti izvire iz našeg ožalošćenog krajolika, nudeći novo uvažavanje svega što je takvo kakvo jest, znajući koliko brzo sve prolazi.
Danas možemo osjetiti tugu kao ljubav kada samo poljubimo ruku svojeg djeteta - ruku koju držimo dok prelazimo ulice i hodamo strmim stazama, ruku s mekoćom i nježnošću mladosti. Neizbježno, njegova će mladost završiti, ali će naša ljubav uvijek ostati.
Izvor: Psychology Today