Nije samo naše tijelo ono od čega smo sazdani u ovoj fizičkoj realnosti. Iako živimo u materijalnom svijetu gdje se većina stvari mjeri kroz materiju, čim počnemo pričati o duši, koja je na neki način vodič za to naše tijelo, tema postaje apstraktna, eterična i bez konkretno dokazivih argumenata. Iako subjektivno gledana i percipirana na milijune načina, golom oku potpuno nevidljiva, osjetu neopipljiva, ta duša je ovdje, i na neki svoj neodređen način, svatko je od nas ipak osjeća kao dio sebe - ne znamo kako, ni zašto, ali znamo da je tu…
Ako smo već dosegli taj nivo svijesti u kojem shvaćamo kako tijelo nije samo tijelo, nego i naša duša obitava u nama, sjetimo li se da i ona ima potrebu za hranom? Tu dolazimo do pitanja što točno hrani našu dušu, i što možemo učiniti da bismo je nahranili?
Ono za čime duša ima najveću potrebu jest da je osjetimo i osvijestimo njeno prisustvo kako bismo s njom mogli komunicirati, a za to nam je nužno potrebna tišina i samoća. U današnjem (pre)bučnom svijetu, tišina je izuzetno rijetka i neprocjenjiva. Pokušajte se sjetiti kada ste posljednji put bili u tišini, a oko vas nije postojao nijedan zvuk ili šum, nego samo vi i vaše misli. Upravo pronalaženje i uzimanje vremena za sebe omogućuje nam povezivanje s vlastitim mislima, osjećajima i dubljim razumijevanjem sebe. Takvi trenuci samoće i tišine, gdje jedini zvuk koji se čuje jest vaš dah, mogu postati oaza introspekcije i unutarnjeg promatranja. Prakticiranje ovakvih trenutaka jedna je od najdražih hrana za našu dušu koja u tim trenucima cvjeta, sjaji i pjeva, dok nam suptilno otvara vrata mira, spokoja, razumijevanja, prihvaćanja i produbljivanja empatije.
Osim tišine i samoće, naša duša vapi za umjetnošću i kreativnošću. Kroz pjevanje, slikanje, pisanje, ples ili bilo kakav stvaralački oblik, mi izražavamo ideje našeg unutarnjeg bića i povezujemo fizički naučena znanja sa skrivenim strastima. Unutarnja ljepota i istina koje izlaze iz kreativnog izraza iskaz su naše duše koja nam se na ovaj način obraća i iz nas progovara.
Iako duša voli samoću i tišinu u kojima nam govori i vodi nas znakovima na putu koji je najbolji za nas, ona voli i dobro društvo. Nemojte zanemariti potrebu za povezanošću s drugima. Duboki odnosi s obitelji, prijateljima i zajednicom hrane našu dušu na način kako ništa drugo ne može. Budite otvoreni za dijeljenje iskrenih emocija, proživljenih iskustava i znanja koje imate sa drugim ljudima, jer ništa ne daje hranu duši kao darivanje i dijeljenje onima pored nas.
Pored razvijanja bliskosti i dijeljenja darova kroz emociju, iskustvo i lijepu riječ, ne zaboravite na duhovnu praksu u kojoj se osjećate ugodno, mirno i rasterećeno. Bez obzira jeste li religiozni ili ne, duhovnost je ključ za hranjenje duše. Meditacija, molitva, kontemplacija, vođenje dnevnika ili jednostavno vrijeme posvećeno introspekciji i/ili refleksiji mogu donijeti unutarnji mir i ravnotežu.
Na kraju, ali i na početku, prakticirajte zahvalnost. Svaki dan, poklonite vrijeme sebi, makar par minuta. Dok čekate na semaforu, vozite se liftom, stojite u redu u trgovini, perete zube ili češljate kosu, izrecite nekoliko rečenica zahvalnosti za sve što (već) imate, za dar života koji živite i za sve ono što dajete i/ili dobivate kroz ljude u vašoj blizini Zahvalnost, osim što nas podsjeća na ljepotu života i pomaže nam usredotočiti se na pozitivne aspekte našeg postojanja, kreira i svaki novi dan, nove realnosti koje ćemo živjeti već sutra.
Hrana za dušu nije nešto za što nam treba novac, zbog čega idemo u trgovinu ili trebamo nekog da nam to omogući - nije riječ o nedokučivoj filozofiji niti luksuzu predodređenom samo za izabrane. Ona je imperativ i nužan prioritet života koji kreira sretniji i ispunjeniji život.
Želim vam da ove jednostavne korake uvedete u vaše svakodnevne rutine, kako bi vaša duša procvjetala u svom punom sjaju!