Sreća nam ne dolazi, nego je stvaramo sami: Sensina kolumnistica objašnjava što nas čeka na putu prema uspjehu

Sensina suradnica i međunarodna EMCC mentorica Danijela Lončarić piše o vrijednosti koju sami stvaramo kada odlučimo zakoračiti putem sreće i uspjeha

Danijela Lončarić

19.04.2024.

Dmitriy Piskarev / Pexels

Najlakše je izgovoriti: 'Blago njoj, ima sreće!' Koliko sam samo puta čula tu rečenicu i naljutila se momentalno; odakle im pravo tako nešto reći? Zar ne vide (drugi), koliko je to truda, rada, muke, odricanja, volje i težine iza svakog mog uspjeha?

Sada samo sa smiješkom mogu ispratiti tu rečenicu i misao koja dolazi s njom. Dok god sam se pokušala (o)braniti, i objašnjavati zašto nije blago meni, i dalje sam kreirala, svjesno ili nesvjesno, da mi nije blago ili nemam sreće, što se pokazivalo kroz to što mi je za svaki uspjeh koji bih si zacrtala bilo potrebno zaista puno svakog rada i muke da bih do tog svega došla. Moglo je biti i puno lakše, samo da sam znala kako.

No, ono što ovdje želim istaknuti je da nam je to lako izgovarati, a puno je teže stati u cipele onog za koga smo tu rečenicu izgovorili. Sreća je samo jedan od stotine parametra koji uvjetuju naš uspjeh, a uz to, neka vam ne bude mrsko čuti: 'SREĆU STVARATE SAMI.'

Postoje zakonitosti koje nam mogu pomoći na putu do ostvarenja uspjeha i uz koje će onima oko vas izgledati kao da imate sreće, ali zapravo vaš uspjeh je skup zbroja vašeg znanja, a ovdje ne mislim na ono koje stječemo u školi, već iskustveno znanje koje svatko od nas sabire kroz život - kroz lekcije koje osjetimo na ili ispod kože, u tijelu, srcu i želucu. To je znanje koje nam tijekom godina donose spoznajni uvidi koji nas potom potiču na drugačije misli, osjećaje, reakcije, i samim time uvjetuju naše aktivnosti na pravi način, kao na nešto što prepoznajemo kao sinkronicitete i krećemo se s lakoćom.

Iako danas već znamo kako u tome uspjeti i kako uz rad na sebi što prije promijeniti sebe, svoje misli i osjećaje, rijetki su spremni poći tim putem. Čim postane teško ili nešto zagusti, okreću glavu, sliježu ramenima, i ne vjeruju više ni sebi, sreći i zakonitostima u koje su jednom povjerovali, nego se vraćaju dobro poznatom, utabanom putu koji nam je usađen generacijskim vjerovanjima i navikama.

Na tom koraku - prvog, drugog i trećeg izazova - mnogi odustaju, baš kao što sam često od svojih snova i izazova odustajala i ja, jer tada nisam drugačije znala. To je vrijeme kada nisam imala spoznajne darove, a ni mentora koji bi me gurnuo i rekao: 'Hej, to je samo još jedan korak, možeš ti to' ili 'Pad nije gubitak, sada si samo naučila kako ne, a drugi put ćeš bolje', što bi me ohrabrilo da ne odustanem i poljuljam svoje samopouzdanje.

Tada se zapravo budi samo naš kontrast koji pita želimo li stvarno ovaj uspjeh ili nismo spremni za level više, koji je ujedno izlazak iz zone ugode, a iziskuje malo boli i patnje kako bismo dobili trajno i jedinstveno iskustvo. Kada shvatimo da je kontrast, samo još jedna stepenica na putu samoostvarenja, tada više nećemo odustajati i nećemo preispitivati je li to pravi put. To je onaj put za koji će nam mnogi reći: 'Blago tebi, imaš sreće!'

No, isto tako, nećemo imati potrebu za opravdavanjem, jer ćemo znati da smo tu sreću stvorili sami. Na tom putu prema sreći i uspjehu, što se dalje odmičemo sve je rjeđi promet, a manje sudionika i konkurencije. Tu nerijetko ostajemo sami, ali ne bojte se - ne zadugo - samo se čisti ekipa.

I znate što, po prvi puta, ta vam usamljenost može i goditi... Ima drugačiji okus, miris i osjeća se na potpuno nov način. I ne fali nitko, jer i kada netko dođe, ta/taj je VAŠ u svakom pogledu, jer su prošli te iste puteve, kao i iste, a drugačije lekcije. Oni vam neće reći da je blago vama, jer i oni znaju što to znači, a onda nema trošenja energije, objašnjavanja, suludog obrazlaganja...

Sve se nekako podrazumijeva, usklađuje i poslaguje, ali dolazi na svoje mjesto. Tada počinjete razumjeti kako usamljenost od koje smo cijeli život bježali poprima drugi oblik, ideju i smisao, a zapravo je posebna, jedinstvena i neopisivo lijepa.

Tada spoznajemo da tu osamljenost može razumjeti samo onaj koji ju je cijelim bićem osjetio i spoznao. Upravo se na tom putu traženja sreće, tražimo mi sami, kako bismo se na kraju priče kod ostvarenja zacrtanog uspjeha vratili tamo odakle smo počeli, baš kao I poznati Coelhov alkemičar.

Nek vam je sretno putovanje, stvorite ga prema svojoj mjeri - to svakako možete!