Odgajanje djece je putovanje ispunjeno radošću, srećom i beskrajnom ljubavlju, ali ponekad i tugom koja može prerasti čak i u frustraciju. Dok naša djeca rastu, mijenjamo se i mi sami, jednako kao i naše uloge u njihovim životima. Iz roditelja koji su im nekada bili savršeni heroji, s vremenom postajemo savjetnici, mentori, suputnici, a nerijetko i objekti kritike.
Kako djeca odrastaju, ulaze u fazu života kada se žele osamostaliti, istraživati svoj identitet, pronaći svoje mjesto u okruženju i općenito u životu. To je sasvim prirodan i zdrav proces koji ponekad može dovesti do napetosti i sukoba.
Mnogi roditelji se bore s dilemom: kako biti roditelj, a istovremeno i prijatelj svojoj djeci? Želimo im dati savjete koji najčešće proizlaze iz naših osobnih proživljenih iskustava, a opet ne bismo im htjeli nametati svoje ideje, koliko god se oni kao djeca ne bi s time složili. Želimo im dati slobodu i podršku, a opet ne želimo da prelaze određene granice koje smo kao roditelji postavili i na koje kao pojedinci imamo pravo, jednako kao i oni.
Sama sam imala izazove s obje strane, i kao dijete i kao roditelj. Često sam se borila s vlastitim nerazumijevanjem svojih roditelja i zamjerala im godinama što sve nisu učinili za mene, pritom zaboravljajući sve ono što su u najboljoj namjeri radili za mene godinama, kako su mogli i znali poučeni svojim iskustvima.
Isto tako, kao roditelj četvero djece, sada u starosti od 18-29 godina, svakodnevno se susrećem s nekim od izazova koji dolaze od moje djece. S jedne strane, volim ih do beskonačnosti, a s druge me mogu izluditi puno puno više od nekada mojih roditelja.
Ta neopisiva ljubav koja nas od straha da im se nešto ne dogodi, ne krenu krivim putem, postanu ispravni ljudi i znaju sve što trebaju znati, ponekad zaslijepi, pa osim što bismo trebali jedino i biti – roditelji, postajemo pretjerani savjetnici, usmjerivači, moralisti, coachevi (mea culpa - još se učim da sam svojoj djeci samo mama, a da coacha ili terapeuta imaju pravo birati sami, ili ne, ako nemaju potrebu za tim).
Ipak, kako god radili sve iz najbolje namjere, zamjeranje uvijek nekako pronađe mjesto i uvuče se u svaki odnos gdje ima ljubavi, a samim time i očekivanja. No, da bi to zamjeranje bilo što manje ili bar svedeno na minimum, i u tom najdubljem i najopsežnijem ljubavnom odnosu postavljanje granica je ključno! Kako god to bilo teško, granice su neophodne i u odnosu između roditelja i djece. One moraju biti jasne, dosljedne i poštene, ali ne trebaju služiti kao sredstvo kontrole, već kao vodič i okvir za zdravu komunikaciju i poštovanje.
Djeca koja su u svojim 20-ima i 30-ima, (kao što su moja) često se osjećaju kao da su odrasli i sve znaju. I znaju jako puno, priznajmo im to, mada im sigurno nije bilo lako stjecati sva ta znanja i puno zahtjeva koje smo pred njih stavljali ne bi li im kasnije u životu bilo lakše. Na taj način vjerujem da su stekli iskustva, formirali mišljenja i sada žele biti potpuno samostalni (možda i vi imate takve, ili ćete tek doći u tu fazu).
Bez obzira na tu odraslost, za našu djecu je i dalje važno da se sjete kako su i dalje samo djeca svojim roditeljima. Roditelji su nas odgajali, voljeli i brinuli se nama tijekom cijelog života, baš kao što i mi činimo spram svoje djece. Upravo zbog toga roditelji imaju iskustva i mudrost koju djeca tek trebaju steći.
Važno je da se djeca s poštovanjem odnose prema svojim roditeljima, čak i ako se ne slažu s njima. Roditelji nam daju život i sigurna sam da čine sve što mogu kako bi nam olakšali ovo putovanje i samim time zaslužuju da se prema njima odnosimo s ljubavlju, strpljenjem i razumijevanjem.
Roditeljstvo je dugotrajan proces koji traje cijeli život. Dok djeca rastu i mijenjaju se, baš kao i mi, uloge u njihovim životima moraju se prilagođavati kroz traženje ravnoteže između toga da budemo roditelji koji savjetuju i štite, i prijatelji koji se oslanjaju na povjerenje i razumijevanje.
Postavljanje granica je važno i često neophodno, ali ne smije biti prepreka za blisku i ljubavnu vezu. Roditeljska ljubav je beskrajna i bezuvjetna. Jednom kada se rodi, samo raste i traje bez obzira jesmo li u dobrim ili lošim vremenima.
Djeca, koja više nisu djeca, već odrasli ljudi trebaju se prisjećati da su dio obitelji, dio nečije ljubavi, brige i dugotrajne žrtve. Poštovanje i zahvalnost prema roditeljima osnova su za zdravih i ispunjenih života. Izazovno je, ali nikada ne možemo suditi nekog u čijim cipelama nismo stajali, čije bitke nismo vodili, i čije živote nismo u potpunosti živjeli.
Zato, izabrati odluku i postati roditelj, kao i živjeti putovanje roditeljstva, zahtijeva spremnost na svakodnevne izazove koji traju doživotno, i nema nazad, ali ujedno stvaraju neprocjenjive trenutke radosti, ispunjenosti i ogromnog ponosa. Uz svoju djecu učimo i rastemo, a oni uz nas postaju ljudi kakve smo stvarali mi sami od njih. U toj beskrajnoj suradnji i ljubavi koja ne može nestati ili se smanjiti, krije se tajna sretnog i ispunjenog obiteljskog života.
Za Lovru, Karlu, Janu i Vidu...