Objavili ste tri knjige. Počeli ste pišući o uspjehu, u “Vuku” ste govorili o sreći, a potom ste progovorili o tomu kako nadživjeti život. Hoće li četvrta knjiga biti nastavak ove trilogije ili idete u novom smjeru?
Prije pisanja prve knjige osvijestio sam tri teme koje bih želio obraditi, a to su život, sreća i uspjeh. Naknadno sam shvatio da sam počeo pisati unatrag. Prvo sam napisao knjigu o uspjehu, pa o sreći i zadnju o ispunjenosti života. Smatram da je sreća važnija od uspjeha te da je unutarnji mir važniji od sreće. Trilogija je time zaključena.
Nova knjiga koja je u pripremi bit će drukčija od svega što sam dosad pisao, a ekskluzivno vam mogu otkriti da će biti u formi romana. Bit će u njoj autobiografskih elemenata, iskustava iz životnih procesa koje sam proživio, ali uz likove i događaje koji čine njezin sadržaj ključni će ponovno biti poanta i zaključak knjige.
Prepoznatljivi ste postali i po tomu što ste u knjigama provlačili narodne priče koje ste povezivali sa životnim porukama. Ima li i u novoj knjizi mjesta za stare mudrosti?
Iz narodnih priča puno se može naučiti. Zato će ih biti i u novoj knjizi, a mogu vam otkriti jednu koju ću ispričati u poglavlju u kojemu dva lika imaju zadatak istražiti fenomen sreće. Poglavlje se zove “Pecanje zeca u vodi” i u njemu moj učitelj i ja držimo štapove, a iza nas stoji natpis „Pecamo zeca u vodi“.
Ljudi nam prilaze i čude se zašto lovimo zeca ondje gdje ne živi. Tom pričom podsjećam da i mnogi ljudi sreću traže na potpuno pogrešnim mjestima. I onda se pitaju zašto su nesretni.
Koje su najveće zablude čovjeka vezane uz sreću?
Najveća laž koja nam je prodana i stalno se prodaje glasi: “Bit ću sretan kada… Ili bit ću sretan ako… (nastavite niz).“ A još je mudri Tolstoj rekao: “Ako želiš biti sretan – budi! Tko ti brani, to je stvar izbora.“ Ne mora nešto voditi nečemu. Mnogi su nesretni zbog kriterija koje im nameće društvo. Izgled je tu odličan primjer. Pogledajte te savršeno ispeglane ljude na društvenim mrežama i u modnim kampanjama - svi su na fotografijama nasmijani i izgledaju sretno.
Pa se onda dogodi da ljudi, posebno žene, pomisle: kada budem tako izgledala, bit ću sretna. I onda krenu u nekom pogrešnom smjeru “popravljanja” sebe.
Muškarci su, pak, više skloni uspoređivati se vezano uz materijalni status. Vide nekoga u skupom automobilu sa skupim satom na ruci i pomisle – to je sreća. Ili u reklamama za proizvode za skidanje kilograma: kada imaju višak kilograma, ljudi izgledaju jadni, a kada kilogrami nestanu, odjednom im se razvuče osmijeh. To su sve subliminalne poruke programiranja ljudi da si kažu: “Kada bude ovo, doći će sreća.“ Zadovoljstvo koje je vezano uz materijalno postignuće kratkog je vijeka. Na coaching mi dolazi mnogo ljudi bogatih u materijalnom smislu, ali osjećaju se nesretni i prazni.
Znanstvenim istraživanjima dokazano je da zadovoljstvo kada kupite nešto novo traje tri sata. Taj tzv. efekt medenog mjeseca je poput ovisnosti kojoj je svojstven nalet dopamina i serotonina neovisno o tomu koliki ste iznos potrošili, jeste li kupili vilu, automobil ili sat. Prvo se oduševite pa se naviknete i onda vas to frustrira. I tako je sa svim novim stvarima, a neki ljudi stalno ganjaju to nešto novo ne bi li postali sretni.
Mnogi u pojmu uspjeha vide isključivo onaj materijalni. Svi se ponekad uspoređujemo i to nas čini nesretnima. Koji bi po vama bio način da se toga riješimo? Kako napraviti taj rez?
Uspoređivanje je nešto najgore što (si) ljudi čine. I to će biti tema jednog poglavlja nove knjige. Život se živi u svojoj koži, a ne u tuđim očima. Promišljanje o tome što će ljudi reći pokopalo je više uspjeha nego svi neuspjesi zajedno. Bez obzira na to tko ste, uvijek postoji netko tko je u nečemu bolji od vas. Uvijek se možete s nekim natjecati i mnogim ljudima tako prođe život. Žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.
Jesu li u većoj potrazi za srećom muškarci ili žene ili smo tu ravnopravni?
Žene su spremnije raditi na sebi. Uvijek misle da mogu i trebaju bolje. Često vide stvari, detalje koje muškarci ne vide. Ali kao transformacijski coach osobno radim i s jako puno muškaraca.
S kim vam je lakše raditi? Je li vam lakše pomoći potaknuti transformaciju kod žena ili muškaraca? Jesu li muškarci tvrđi?
Oni koji se odluče raditi na sebi – nisu. Pozicionirao sam se tako da radim s ljudima koji su već jako uspješni, ali shvatili su da ih ono što ih je dovelo do točke na kojoj su sada neće odvesti dalje.
Ljudi koji dolaze k meni znaju da ne pričam o ružičastim naočalama i respektiraju moju brutalnu praktičnost. Transformacija ovisi o pragu boli, o tomu koliko je jaka bol koju osjećate. Bol tjera na promjenu u koju pogurnem svoje klijente.
Ističete da je ključno znati koje je naše ZAŠTO. Što kad se čovjek nađe u fazi života kada je pogubljen i ne prepoznaje što mu je cilj, svrha, smisao. Kako se izvući iz te crne rupe?
Za početak se treba, barem nakratko, odmaknuti iz svoje okoline, iz svakodnevice. Otići negdje i biti sam sa sobom kako biste se sebi vratili – posloženiji. Tim odlaskom pomičete se iz akutnog “rutinitisa”, danas najčešće bolesti koja čini da nesvjesno živimo na autopilotu.
Svojim klijentima znam reći: “Otiđite negdje da se nazovete s mobilnog na fiksni. Da dođete sebi dok još imate komu.“ U samoći čovjek najbolje osluhne sebe, preispita se. Kada složimo sebe u sebi, složit će se i svijet oko nas.
Što kada čovjek sreću traži u nekom drugom? U partneru, u djeci?
Kvalitetna veza s partnerom i djeca su životne radosti. Postoji razlika između radosti i sreće jer sreća je u nama. I nju moramo vezati primarno uz sebe.
Kada ustanemo, odlučujemo hoćemo li biti sretni. Odlučujemo da nam ništa i nitko neće taj dan pokvariti zato što taj dan nema reprizu. Naravno, na našu sreću utječu i ljudi kojima smo okruženi i s kojima se družimo. Uvijek smo prosjek pet ljudi s kojima se najviše družimo.
Kako ta formula funkcionira kada znamo da često najviše vremena provodimo s ljudima koje ne možemo birati, primjerice u poslovnom okruženju?
Ako s nekim radite, to ne značiti da morate dijeliti ono što ja vama istinski važno. Vi odlučujete komu posvećujete pažnju. Gdje je pažnja, gdje je fokus, tu ide energija. I sam se nađem u situacijama da se isključim iz određenih tema s određenim ljudima. Birajte mudro koliko ćete prostora u životu dati vašem “krugu zabrinutosti, a koliko krugu utjecaja”. Na ovaj prvi ne možete ili vrlo malo možete utjecati jer ne možete sami globalno prekrojiti svijet. Znam reći da mnogi ljudi dan počinju crnom kavom i crnom kronikom. Kako takav dan može biti dobar?
U krugu utjecaja nalaze se samo vaši izbori - s kim ćete se vidjeti, s kim ćete popiti kavu, kakvu ćete glazbu slušati, kakvu knjigu pročitati, to je krug iz kojega proizlaze uspjeh i sreća i u njemu trebate provoditi 80 posto vremena. Čovjek treba tražiti sadržaj koji mu čini dobro. Uzeti nešto s menija za dušu. Potruditi se da u tih 365 dana koje svi imamo na raspolaganju barem 51 posto bude onih dobrih.
Najteža razdoblja u životu ona su kada doživimo gubitak. Kada smo u procesu žalovanja, sreća se čini zauvijek izgubljenom. Kako naći sjaj u tami tuge?
Tuga je proces. Jedna priča kaže da su se jednom sreli tuga i bijes. Bio je vruć dan i bijes je pozvao tugu na kupanje. Kada su izišli iz jezera, bijes je bijesan odjenuo odjeću tuge, a tuga odjeću bijesa. Priča kaže da od tada lutaju svijetom i teško ih je razaznati. Često je tuga bijes okrenut iznutra. Što se to dogodilo? Zašto baš meni? Ljuti smo na cijeli svijet, na život, na Boga...
U borbi dan po dan, u želji da zaustavimo teške misli, da budemo bolje, da živimo sretno, treba krenuti s tim da se čovjek riješi bijesa. Vjernici tomu drukčije pristupaju, ali oni koji ne vjeruju moraju u sebi naći neku vrstu racionalizacije. Svi moramo biti svjesni da je smrt jedino sigurno u životu. Smrt je najjači mehanizam koji nas može osvijestiti kada je riječ o temu što je bitno u životu.
Kada ljudi samo prošeću grobljem, drukčije razmišljaju o svemu. Zato često tamo vodim svoje klijente kojima je to važan korak u transformaciji koja rezultira i promjenom prioriteta. Kada nađete odgovor na pitanje smrti, mnogi su filozofi govorili, naći ćete odgovor na pitanje života. Bježimo od te teme, ali u njoj se nalaze odgovori. Kada odu nama bliski ljudi, to je poziv na naše buđenje, na promjenu u nama koja će potaknuti i promjene oko nas. Smrt je uvijek poziv na promjenu.
Moramo se, dakle, pomiriti s činjenicom da je život borba?
Stalna. U toj spoznaji je ključ. I narukvica koju nosim s porukom “Pazi kojeg vuka hraniš” i vaša s porukom “Sjaj u tami”, na kojoj je ispisano i tih 86.400 sekundi koje dobivamo svakog dana podsjetnik je da se borimo, da budemo dobro, da budemo sretni.
Život je 10 posto onoga što se događa i 90 posto onoga kako odlučimo reagirati na ono što nam se događa. Borite za svoju sreću svih 86.400 sekundi svakog dana.
Kada bi se onih 77 pitanja koje ste postavili u knjizi “Pazi kojeg vuka hraniš” svelo samo na jedno, koje bi to bilo?
Čiji život ja živim? Jesam li barem većinski vlasnik svog života? Barem onih 51 posto. Ili možda, a da toga nisam svjestan, ganjam tuđe ciljeve, dokazujem se ili pokazujem društvu? I još jedno jako važno pitanje: što bi me nadživjelo? Što bi ostalo poslije mene kao trag u beskraju ili sjaj u tami?