Sva moja doba: O tome kako nam razvijanje nježnosti i samosuosjećanja pomaže da postanemo bolja verzija sebe

Svako jutro rano, dok grad još spava, idem u šetnju sa svojim psima. Šum lišća po kojem hodam budi toplinu u mom srcu. Gledam jesen u punoj ljepoti. Divim se bojama, lakoći koja se osjeća u zraku. Koliko je jeseni prošlo u mom životu a da ih nisam bila nimalo svjesna.

Ljeto je vrijeme kada ubiremo plodove, uživamo u njima i razmišljamo što možemo bolje. A onda opet dolazi jesen, još jedan ciklus otpuštanja. Tijekom godina naučila sam voljeti sva godišnja doba. Svako je jedinstveno i ima svoje karakteristike, a kako prolazi, ostavlja ih, odnoseći ono što više nije potrebno i stvarajući prostor za novo godišnje doba i njegove posebnosti.

U šetnji gledam kako lišće s drveća lagano otpada i pleše svoj posljednji ples prije nego što dotakne tlo. Postaje dom životinjama i potom nestaje. Drvo zna tko je i koja mu je uloga te prihvaća da je promjena neminovna, vjeruje sebi i životu. Nama je dana sposobnost razmišljanja, zaključivanja, komunikacije, ali izgovor riječi i logično razmišljanje udaljili su nas od spoznaje tko smo.

Kada dođemo na ovaj svijet, nosimo u sebi božansku iskru čistoće i mudrosti. To smo mi. Čisto, plodno tlo spremno za sjeme. Okolina nam pomaže posaditi to polje u nama, svjesno i nesvjesno dajući svoja sjemena koja potom rastu u našem vrtu unutar nas. Ima tu cvijeća, drveća i korova. Da se ne lažemo. Evolucijski smo predodređeni primjećivati opasnost i negativno pa često usmjeravamo pažnju na korov. Tamo gdje je naš fokus, ide i energija i to hranimo. Taj korov pomogao mi je upoznati sebe. Teški trenuci potiču nas da se preispitujemo, razmišljamo o tome što nam služi, a što više ne.

Dok gledam lišće kako pada, razmišljam koliko sam se promijenila. Svaka naša godina satkana je od različitih godišnjih doba, a mi smo satkani od različitih dijelova sebe: ona koja brine, kontrolor, sanjar, kritičar, perfekcionist, lijenčina, diva, princeza, sluškinja, spasitelj, klaun, manipulator, kreativac, komentator, direktorica, šefica, ljubavnica, zaštitnica, udovoljavačica, iscjeliteljica, terapeutkinja, sestra, kći, djevojka i partnerica.

Svaki dio ima svoje vrline i mane, pozitivne i negativne strane. Svaki dio želi biti viđen, doživljen i na neki način nam se obraća – kroz uvjerenja, ponašanje, simptome. Istražujući svoje dijelove, istražujemo i učimo o sebi. Istražujući svoje dijelove, istražujemo sebe. Učimo o sebi. Upoznajemo sebe. Što ja zapravo volim? Koji su moji snovi? Čiji život živim? Jesam li posao koji radim odabrala iz svog srca ili je on odabran za mene? Tko sam ja?

Godišnja doba se mijenjaju i ja se mijenjam s njima. Komuniciram sa svojim dijelovima. Dopuštam im da mi ispričaju svoju priču. Promatram obrasce koji su doveli do toga da je neki dio posebno glasan. Udovoljavačica u meni bila je posebno aktivna godinama. Udovoljavala sam da bih bila prihvaćena, voljena. Bilo me strah odbacivanja. Željela sam se osjećati voljeno.

Taj dio bio je jako darežljiv. Davao je svoje vrijeme, znanje, novac, a da se to od njega nije tražilo. Što je više davao, to je potreba bila veća. I moje tijelo raslo je sukladno s tim. Tražila je da je se čuje, razumije, tražila je pomoć. Nosila je svoje pozitivne i negativne karakteristike.

Odlučila sam ponijeti dalje u život ono pozitivno što je imala u sebi. Moja udovoljavačica znala je kako slušati, postići da se osoba osjeća sigurno i zaštićeno u njezinoj blizini. Ono što mi više nije potrebno, ostavila sam kod nje, zahvalila joj i poslala na zasluženi odmor.

Tijelo se počelo mijenjati, misli su se promijenile, način kako doživljavam sebe i druge, svoje potrebe, ton i tempo razgovora. I dalje sam ja, samo bolja.

Bolja u odnosu na sebe, na način kako sam se odnosila prema sebi i drugima, na način kako sam doživljavala život. Koliko sam često upadala u ulogu žrtve, jer je život bio grub i nepravedan, tražeći spas. U životu možemo birati biti zvijezda svoga života, glavna uloga ili živjeti kao sporedni lik. Možemo živjeti u prošlosti ili se bojati budućnosti. Ja sam odabrala biti bolja za sebe.

Možda se pitate gdje je kraj promjenama. Nema kraja. Ključ je u prihvaćanju.

Prihvaćanje sebe kao cjelovite i savršene osobe, upravo onakve kakva jesmo, prvi je korak na putu promjene. Svatko od nas nosi jedinstvenu kombinaciju iskustava, osjećaja i osobina koje čine našu suštinu. Kada se pogledamo u ogledalo, važno je vidjeti ne samo naše nesigurnosti ili mane, nego i sve ono što nas čini posebni. U redu je osjećati se ponekad izgubljeno ili nesigurno, ali važno je zapamtiti da smo dovoljno dobri baš ovdje i sada.

S tog mjesta prihvaćanja, možemo slobodno birati što želimo ponijeti sa sobom u život. Umjesto da se usredotočimo na ono što bismo trebali promijeniti, možemo istražiti naše snage i ljepotu uživajući u procesu rasta. Promjene su neizbježne, ali ih možemo doživjeti kao priliku za rast, a ne kao obavezu. Kada shvatimo da smo savršeni baš ovakvi kakvi jesmo, otvaramo vrata za iskreno povezivanje sa sobom i svijetom oko nas.

Pitanje je: kada je vrijeme da težimo boljem, a kada da predahnemo i uživamo u plodovima rada? Sve ovisi o vama.

Kada razumijete sebe kao cjelinu, svaka promjena vodi vas bliže sebi. Ja sam odlučila predahnuti, uživati u plodovima rada i svjesno promatrati svoje unutarnje cikluse, prihvaćajući ih onakve kakvi jesu. Moj predah je prihvaćanje, promatranje i življenje s tog mjesta.

Kroz ovaj proces postajem “bolja” tako što dublje razumijem sebe i pronalazim mir u svim dijelovima koji me čine. Prihvaćam svoje promjene, dopuštam sebi pogreške i s ljubavlju gledam na sve što me oblikovalo. U svakom godišnjem dobu svog života učim kako biti nježnija prema sebi i stvarati prostor za rast. Tako, dok otpuštam ono što mi više ne treba, otkrivam novu snagu i jasnoću – i korak po korak sve više postajem autentična verzija sebe.

Pitanja za razmišljanje:

• Koje dijelove sebe trenutačno prihvaćam, a koje još teško prihvaćam?
• Kako mogu njegovati svoj unutarnji vrt i osloboditi se korova koji više ne služe mojoj dobrobiti?
• Kako mogu biti nježniji prema sebi u svakodnevnom životu?
• Što mi znači prihvaćanje kao prvi korak prema promjeni?

Vježba suosjećanja prema sebi

Vježba suosjećanja prema sebi potiče vas da prepoznate i prihvatite svoje emocije. Govoreći sebi s ljubavlju i suosjećanjem, razvijate pozitivan unutarnji dijalog koji jača vaše samopouzdanje. Ova vježba također potiče refleksiju te omogućuje dublje razumijevanje sebe.

• Nađite mirno mjesto gdje se možete opustiti.
• Zatvorite oči i duboko dišite nekoliko puta.
• Pomislite na situaciju ili dio sebe koji teško prihvaćate.
• Zamislite tu situaciju kao oblak ili lišće koje pada.
• Uzmite trenutak da priznate kako se osjećate. Neka vas ti osjećaji vode kroz proces.
• Obratite se sebi s ljubavlju i suosjećanjem.
• Kažite sebi: “U redu je osjećati se ovako. To je ljudski. Prihvaćam te i volim takvog kakav jesi.” Zamislite kako taj oblak ili lišće lagano odlaze ostavljajući prostor za novo i svježe u vašem životu. Kada budete spremni, otvorite oči i zabilježite svoja osjećanja ili uvide koje ste doživjeli tijekom vježbe.

“Sjetite se, putovanje prema sebi nije utrka, nego šetnja kroz godišnja doba vlastitog života. Uživajte u svakom trenutku jer ste već savršeni upravo onakvi kakvi jeste.”