Zarazno se širi
Sreća je stanje unutarnjeg osmijeha. Kada smo sretni, cijelo se naše biće smije, iznutra prema van. Svojim unutarnjim osmijehom, koji se odražava stalnim blagim osmijehom na licu, u svoje okruženje zračimo ugodnu, konstruktivnu energiju koja dotiče sve oko nas pa se i drugi ljudi počinju osjećati bolje, sretnije.
Kada smo istinski sretni, ispunjeni smo zadovoljstvom, ljubavlju, osjećajem jedinstva i potpunosti. Procjenjuje se da smo sve te kvalitete iskusili još u majčinoj maternici te u prvim mjesecima dolaska na ovaj svijet. Prema švicarskom znanstveniku, psihologu Jeanu Piagetu, u tim smo najranijim mjesecima života svijet oko sebe percipirali kao valove energije, a sebe kao sastavni dio tih valova – to jest, kao neodvojiv dio cjeline.
U tome smo svi isti - svi tragamo za srećom
No takvo stanje počeli smo gubiti već u ranom djetinjstvu, kada smo počeli zapažati svijet objekata, kada smo shvatili da smo i sami jedinka te da imamo formu koja ima granice. S tim prvim iskustvima u materijalnom svijetu u kojem vladaju suprotnosti započelo je i naše odvajanje od cjeline, kao i udaljavanje od svih onih kvaliteta koje se vezuju uz stanje sreće.
No zbog intenziteta ljepote koju smo doživjeli u tom početnom stanju neodvojivosti i cjelovitosti, ono je postalo naša biološka, psihološka i duhovna potreba i stoga svaki čovjek, bez iznimke, želi ponovno iskusiti takvo stanje. Otkad je svijeta i čovjeka o ovoj temi s neiscrpnim žarom pišu sve civilizacije. Djevojčica Anne Frank, koja je zahvaljujući dnevniku vođenom u vrijeme njemačke okupacije postala simbol izgubljene nade djece stradale u koncentracijskim logorima, jednom je prilikom zapisala: “Svi mi tragamo za srećom. Naši su životi toliko različiti, a opet, tako slični.”
Tragajući za kamenom mudraca, za eliksirom vječne mladosti, za uspjehom u poslu ili pak srodnom dušom, svatko od nas pokušava pronaći vlastitu formulu koja će mu vratiti ispunjenje, radost, ljubav i sreću. Pa ipak, bol s kojom se svakodnevno susrećemo jasno pokazuje da, unatoč vječitom traženju, trajnu sreću najčešće nikad ne nalazimo. Negdje u svome traganju očito griješimo, ili je sreća, onakva kakvu smo iskusili u (pred)natalnoj dobi i kakvoj težimo u ovoj dimenziji postojanja, možda ipak samo iluzija?
Uvijek nova potvrda uspjeha
Prema mišljenju velikog broja mislilaca, najviše onih sa Zapada, sreću kao trajno stanje svijesti doista je nemoguće postići i sama težnja da je neprestano osjećamo i doživljavamo, ili već samo uvjerenje da je to moguće, dovest će nas do daljnjih razočaranja i frustracija. Prema takvom shvaćanju, sreća je više fragmentiran osjećaj koji predstavlja neku vrstu nagrade za ostvarenje zacrtanog. Stoga je za doživljavanje sreće potrebno stalno nečemu težiti te to čemu težimo i ostvarivati.
I doista - ako smo si, primjerice, u tekućoj poslovnoj godini zacrtali povećanje prihoda od deset posto i u tome uspjeli, osjećat ćemo se zadovoljno, ponosno, a samim time ispunjeno i sretno. Taj dobar osjećaj živjet će u nama neko vrijeme, no vrlo brzo će se istrošiti i javit će se potreba da svoju sreću nahranimo nekim novim postignućem. Uspjeh, naime, nikad nije konačan i da bismo bili uspješni, stalno se iznova moramo potvrđivati. Stoga su ljudi ovisni o postignućima zapravo ovisni o osjećaju koji im ona donose. No da bismo tako u konačnici dosegli taj dobar osjećaj, nećemo moći izbjeći ni one neugodne: napetost, ljutnju ili stres.
Isplati li se uopće toliki trud oko sreće?
Često ćemo se iscrpljivati do krajnjih granica, a katkad će nas ostaviti i dragi ljudi kojima se, zbog zaokupljenosti ciljem, nećemo moći posvetiti. Sve je to normalno jer u materijalnom svijetu uspjeh uvijek dolazi uz žrtvu. No kada bismo svu napetost i stres, sve uloženo i izgubljeno sveli na zajedničku vrijednost te to usporedili s vrijednošću kratkotrajne sreće koju smo uslijed postignutog iskusili, pitanje je bi li naša bilanca sreće u konačnici bila pozitivna i bi li se takav cilj uopće isplatio.
Osim toga, uvijek postoji mogućnost da zacrtano ne ostvarimo – što se često i događa, posebno kada nam ostvarenje cilja postane jako bitno i kada u svojoj glavi stvorimo iluziju da nam kompletan život ovisi o ishodu. Naime, kada u cijeli proces unesemo puno borbe, tenzije i straha od neuspjeha, počinjemo privlačiti kozmičke sile usklađene s takvom vibracijom pa je tada neuspjeh gotovo neizbježan. Ljudi s niskim samopoštovanjem, koji očekuju da će uspjehom zadobiti tuđe, a potom i vlastito poštovanje i tako iskusiti radost - često igraju na sve ili ništa. Završi li ta igra neuspjehom, iz nje se rađa golema frustracija, često i kriza, od koje se mnogi teško oporavljaju.
Put u nesreću
Slično vrijedi i za druga područja života. Možda smo svoju sreću, nakon dugo godina traženja, konačno pronašli u životnom partneru koji nam je po volji, no kada je naša sreća u njegovim rukama, učinit ćemo sve kako bismo ga zadržali. Zato ćemo možda pristajati i na ono što nam ne odgovara ili ćemo u strahu od gubitka pribjegavati raznim manipulacijama i kontrolama. Onog trena kada počnemo kalkulirati te u odnos upletemo napetost i strah od gubitka – izgubili smo i sreću.
Postaje potpuno nebitno hoće li se naši strahovi obistiniti ili neće jer smo propustili ispunjenje koje smo u odnosu htjeli ostvariti. Istinski nesretni ljudi, koji nisu u stanju iz svog bića izbaciti ogorčenost, nezadovoljstvo i pesimizam, dopuštat će da ih iz ravnoteže izbace i mnogo banalnije stvari. Gužva u prometu, spori internet, mlijeko proliveno po tepihu i svaka druga situacija koja se ne odvija onako kako su zamislili postat će razlog njihove nesreće. Takvi će ljudi biti uvjereni da se cijeli svemir urotio protiv njih pa će ga svojom ljutnjom i svojim stanjem svijesti i zagađivati.
No ne možemo baš sve iz okruženja prilagoditi sebi jer bismo time zaustavili život. Stoga je vezivanje sreće uz postignuća, ili uz bilo što izvan nas, siguran put u nesreću. Naime, sve što iz našeg okruženja ima potencijala učiniti nas sretnima, ima jednak potencijal učiniti nas i nesretnima. I upravo zato ćemo doživljavati i bol ako svoju sreću pokušavamo ostvariti putem izvanjskih stvari. Bol je cijena za postizanje tih kratkih trenutaka sreće.
Bog ju je odlučio skriti u čovjeka
Da bismo ostvarili neuvjetovano stanje sreće, kao prirodno stanje našeg postojanja, slobodno od polariteta vanjskog svijeta, moramo zaviriti najdublje u svoje biće. Prema jednoj legendi, Bog je ljudima želio dati moć da upravljaju svojim životom i svojom srećom. Zato je okupio savjetnike kako bi mu pomogli da odluči gdje smjestiti sreću. Neki su mu suradnici savjetovali da sreću smjesti na kraj svijeta, drugi da je položi u najdublje dubine oceana, dok su neki predlagali da je sakrije na najviše vrhove planina. On je ipak odlučio poslušati savjet Mudrosti te Sreću sakriti u samog čovjeka – zadnje mjesto na koje se većina ljudi usuđuje zaviriti.
Naime, u našoj nutrini skrivene su mnoge povrede i pogled prema unutra može ih nanovo probuditi. Mnogim našim emocijama u djetinjstvu nije bilo dopušteno da se izraze pa smo ih automatizmom naučili potiskivati kako bismo se zaštitili od daljnjeg povređivanja. No neiskazivanjem emocija u trenutku njihova nastanka još smo više bivali povrijeđeni jer je bol ostala u nama i prepriječila se na putu do sreće. Traženje sreće unutar sebe za većinu ljudi značilo bi kopanje po rudniku boli i potisnutih emocija jer je suočavanje s potisnutim sadržajima jedini način da ih se oslobodimo, da ih transformiramo i da dopremo do svoga bića koje je ispod njih zatočeno.
Potisnuta bol
Svi mi intuitivno znamo što znači komuniciranje s potisnutom boli, stoga najčešće radije izaberemo lagati sebi, nadajući se da će nam vanjske okolnosti, ako ih uspijemo prilagoditi sebi, ipak u konačnici donijeti mir, ispunjenost, blaženstvo i radost. No ne samo da se to ne događa, nego nas takvi pokušaji često još više odvajaju od cjeline. A što smo od nje udaljeniji, to će i polariteti koje iskušavamo biti veći – neprestano ćemo se seliti iz dobrog u loše, iz radosti u bol, iz ljubavi u strah, iz uspjeha u neuspjeh, sve dok se, zbog energetske istrošenosti (do čega dolazi zbog stalnog prebacivanja iz jednog polariteta u drugi) ne prestanemo uopće truditi te se trajno pozicioniramo u polaritetu boli.
Pa ipak, koliko god polariteti bili iscrpljujući – njihovo postojanje znak je da se naš energetski kapacitet nije do kraja istrošio, da i dalje naše biće ima impuls da se vrati u cjelinu, a samim time postoji šansa da se oslobodimo potisnute boli te da, konačno, i u ovoj dimenziji postojanja počnemo doživljavati sreću kao stanje bivanja. No da bi taj impuls prerastao u istinski žar za životom, moramo se suočiti s onim što nosimo u sebi.
Lakoća postojanja
Istinski sretni ljudi ne oplakuju svoju prošlost i nisu opterećeni budućnošću. Oni žive ovdje i sada. No to ne znači da su pasivni, da nemaju ideja ili ciljeva ili da puštaju da im se život događa. Upravo suprotno, takve ljude karakterizira takozvano stanje wu wei, što je, prema taoističkoj filozofiji, stanje akcije bez napora. Sve što takvi ljudi čine čine baš onda kada treba i onako kako treba. Ideje koje imaju i ciljevi koje si postavljaju dolaze iz mira, iz sadašnjeg trenutka i nutrine njihova bića - ne iz ega.
Takvi ciljevi oslobođeni su bilo kakvih kalkulacija i očekivanja. Pročišćeni su, neuvjetovani i uvijek ispravni. Takvi se s lakoćom i ostvaruju – bez tenzije, napora ili bilo kakvog moranja. Sve bi se u našem životu i trebalo događati na taj način – baš kao što i drvo raste, bez napora. U konačnici, put i cilj su jedno, a ako nam je put do cilja posut trnjem, ni cilj nam neće donijeti istinsku i trajnu radost jer nije izvorno naš.
Istinski sretni ljudi slobodni su od želja koje dolaze iz vanjskog svijeta i prihvaćaju samo ono što je izvorno njihovo. Oni zrače posebnom vibracijom koja se osjeti, koja privlači i koja uvlači. Baš kao i kod male djece koja još nisu iskusila odvajanje od cjeline, i na licima sretnih ljudi stalno je prisutan osmijeh. On je iskren jer dolazi iznutra i znak je da su se cjelini ponovno vratili, da su s njome jedno.
Bog nas je sve stvorio na vlastitu sliku i htio je da živimo radosno, zadovoljno i sretno. Sve te kvalitete kriju se u nama i najčišći su odraz božanskog u nama. Potraga za srećom u svojoj je biti potraga za našom izgubljenom božanskom prirodom, a njezin pronalazak i njezino življenje naša su božanska misija na ovome svijetu.