Otpuštanje

„Mama, boli me grlo“, nedugo nakon što je otišao spavati doviknuo mi je moj šestogodišnji sin. Nakon mog uvjeravanja da se vjerojatno malo prehladio te da će to proći čim se ugrije pod poplunom, tiho se umirio. Kad bol nakon desetak minuta ipak nije prestala, zamolila sam ga da se još malo strpi, a on mi je na kraju ipak pojasnio/priznao da ga grlo, naime, boli jer je plakao u sebi.

Iznenađena njegovom rečenicom, a još pod dojmom teksta iz prošlomjesečne Sense o važnosti plakanja i otpuštanja emocija kroz taj urođeni ljudski sustav pročišćavanja trauma, nježno sam mu rekla da suze ne treba skrivati ni plakati u sebi, nego da one služe da bi nam pročistile oči, ali i tugu i strah koje osjećamo. Nakon njih smo lakši, osjećamo manji pritisak, poput onog koji je moje dijete osjetilo u grlu i nije ga napustio sve dok ono što ga je pritiskalo nije izrekao i otpustio.

Svi se mi bojimo, svi patimo, ali ne znamo svi emocije kanalizirati i otpuštati ih kad je potrebno. Važno je o tome svakodnevno učiti, ali i da tomu učimo svoju djecu. Nakupljati negativne osjećaje u sebi, duboko ih zakopati i grčevito ih se držati nije put njihova oslobađanja. To što ih ne vidimo ili ih ne vidi netko drugi ne znači da ne postoje i ne izjedaju nas. Kreću kao nemir, a poslije se manifestiraju kao konstantne tegobe, čak i bolesti.

Uvjeren je u to i Deepak Chopra, jedan od velikih duhovnih učitelja 21. stoljeća, koji je svoj rad i djelovanje posvetio pronalaženju našeg istinskog jastva – u kojemu ne postoji strah, nego samo ljubav prema sebi i Univerzumu, onomu što nas povezuje sa životom na ispravan i podržavajuć način. U ovom broju Sense objavljujemo prvi dio intervjua s Choprom koji duboko vjeruje u mogućnost promjene ekspresije naših gena. Prema njegovu mišljenju, prvi korak prema tomu je način na koji prihvaćamo svoju stvarnost i kako se s njom nosimo.

Kako su naši geni poruke naših roditelja i predaka, mnogo dobroga, ali i zapisi nekih njihovih strahova, možda pokazuje i činjenica da i ja, poput mog sina, kad plačem u sebi - to osjećam u grlu. Poput nekog grča za koji sam i sama nedavno bila uvjerena da je riječ o upali grla. To je ono što neprobavljene emocije i stres čine mojem tijelu i za mene je to znak da je vrijeme za promjenu i iskren razgovor sa samom sobom.

A koji je vaš? Postavljate li sebi ikad pitanje: je li ono što vjerujem zaista istina, je li ono što si ponavljam zaista moja stvarnost, kako za sebe mogu kreirati bolju priču? Svi smo ponekad u rutini ponavljajućih obrazaca ponašanja i ustaljenih vjerovanja, a u takvim okvirima nema mjesta za svježe ideje, osjećaje i vitalnu energiju. Dobra je vijest da promjena može početi upravo sada, u ovom trenutku. Zar ne?