Snijegom zameten zagrebački Gornji grad. Pomalo bajkovit ugođaj. Otvaram barokna vrata Galerije Klovićevi dvori. Kao da zalazim u godine s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća i tražim. Tražim u ovom nekadašnjem isusovačkom samostanu tragove jednog nekadašnjeg fratra, jedne velike umjetničke duše. Slike Mate Celestina Medovića.
Konfliktni slikar svjetovnog i duhovnog
Mato Medović imao je svega jedanaest godina kada je kao težački sin napustio Pelješac i rodnu Kunu, ostavio djetinjstvo i napunio se čežnjom koje više nikad neće nestati. U sjemeništu samostana dubrovačke Male Braće oblači fratarski habit i uzima redovničko ime Celestin (lat.celestinus - modar, nebeski). Time mu se otvara put školovanju, putuje od Rima do Münchena, obilazi crkve i muzeje i u konačnici postaje ono što je od života tražio – slikar. Ali zauzvrat gubi toplinu obiteljskog doma i mogućnost da ikada izgradi svoj.
Ta žudnja koju je u sebi nosio trajno će ostati suprotstavljena osjećaju zahvalnosti Crkvi koja mu je omogućila da postane slikar. Zbog ponavljanih sukoba sa starješinama u traženju umjetničke slobode unutar Reda, zatražio je sekularizaciju i postao svjetovni svećenik, nakon čega se iz Dubrovnika preselio u Zagreb, gdje je neko vrijeme dijelio atelijer s prijateljem Bukovcem. Uslijed konflikata sa Strossmayerom i Kršnjavim te prijepora s kolegama i vladajućima, vraća se domu, na Pelješac. Vrijeme je to u kojem je umjetnička zrelost udružena s dubokim osjećajem pripadnosti prirodi svoga zavičaja Medovića učinila tvorcem nekih od najljepših pejzaža hrvatske povijesti umjetnosti.
RasponMedovićeve slikarske osobnosti kao da prati njegove unutrašnje sukobe, on je istovremeno akademist i modernist, slikar sakralnih motiva i slikar svjetovnih prizora. U njemu je slikar koji stvara po narudžbi Crkve i Države raskošne oltarne pale i parahistorijske prizore, čime je, kako je sam rekao, zasluživao kruh, ali i slikarreligioznih prikaza franjevačke pobožnosti, slikar mrtve prirode, mora, krajolika i portreta. Autor izložbe Igor Zidić zaključio je: „Treba se pomiriti s tim da Medović nije jednostavan, cjelovit i u sebi posve konzekventan slikar. Konvulzije, proturječna htijenja, dvojbe i prijepori kroz koje prolazi nalaze odjeka i u njegovim slikama.“
Otresite snijeg sa cipela i zakoračite, mi vas vodimo
No treba li biti dobro potkovani znalac da bi se moglo pratiti ovu izložbu? Ne, nikako, potrebno je samo otresti snijeg sa cipela i zakoračiti, otvoriti dušu i gledati. Već u prvom izložbenom hodniku začudno je što čovjek može stvoriti s malo olovke i papira. Slijede portreti, ulja na platnu i nevjerojatna svjetlost na licima portretiranih osoba koja kao da isijava iz njih samih. Nekoliko izložbenih dvorana dalje mrtva priroda. Pogled na grožđe, smokve i glavicu zelja gdje sve prestaje biti onakvo kako se naizgled čini. Trebalo je samo u pozadini dodati zvuk mašklina pelješkogtežaka i bilo bi moguće osjetiti ruke i polje iz kojih su ponikli i Mato i plodovi. A potom vrijes, uvijek i opet neponovljiv Medovićev vrijes!
Zabljesnule su na izložbi slikarove impresije krajolika. Ovdje je potrebno sjesti i prepustiti se. Kako je naglasio autor izložbe, Medović je bio svestran slikar, no zavičajni pelješki krajolik bio je slikareva jedina ljubav. Javljat će se i u idućim prostorijama pejzaži s borovima, smrčom, čempresima, smiljem, pelinom, pod dalmatinskim nebom i uz more, ponekad toliko živi da je gotovo moguće pomisliti da kroz okvir slike gledamo zapravo kroz okvir prozora, tamo dolje, na našem jugu. Lako se izgubiti uMedovićevu masliniku uz gromoglasnu pjesmu cvrčaka…
Znakovito je kako na ovim slikama nikada nema žive duše, nema prolaznosti, gotovo se može opipati vječnost. Korak naprijed na izložbi i novo oduševljenje, Bonace, dokoni veslači i gospođice sa suncobranom, prizori za čisto uživanje. Potom impozantni prikazi povijesnih scena, znameniti Bakanal, te portreti uglednika kao svjedočanstvo o neobičnom spoju u opusu ovog umjetnika, ali i fratra. Na samom kraju njegova života i djela simbolično stoji slika Požar, gotovo u potpunosti apstraktna. Javlja se potreba vratiti se nazad, još jednom prije odlaska pogledati bar neki njegov vrijes, pozdraviti se s ovim genijalnim čovjekom punim života.
Nemoguće da je vani snijeg do koljena, ovo ovdje je stvarnost!