Priče je prikupila Marina Borovac, novinarka koja je za svoju reportažu iz kaznionice u Požegi 2007. godine nagrađena nagradom "Marija Jurić Zagorka" Hrvatskog novinarskog društva, za najbolju reportažu u tiskanim medijima. Knjižica je nastala u okviru Rodina projekta „MA#ME – osnaživanje zatvorenica za roditeljsku ulogu i tržište rada“ koji su sufinancirali Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Veliki su izazovi bili pred Marinom Borovac: doći uopće do kontakata bivših zatvorenica, jer njih i njihove obitelji jedino anonimnost štiti od osude društva, ohrabriti ih na sudjelovanje u ovom projektu, a zatim ih potaknuti da joj se kroz priče otvore, prisjete onoga što su se trudile zaboraviti i nikome ne pričati - da prožive ponovo svoja iskustva. Jedna od bivših zatvorenica, Marija, novinarki je ispričala kako će svome sinu jednog dana reći istinu -  da nije iz kuće izbivala zato što je išla raditi nego zato što je bila u zatvoru. A željela je, u stvari, svima pričati o svome dječaku kojeg neizmjerno voli, a kojeg tijekom izdržavanja kazne nije mogla viđati jer njezina obitelj nije imala novca za stotine kilometara dugo putovanje do Požege. Htjela je reći koliko joj je, baš kao i svakoj drugoj majci, nedostajao njegov zagrljaj.
Kako je na predstavljanju knjige istaknula zamjenica pravobraniteljice za djecu Maja Gabelica Šupljika, neke od priča iz ove knjige su bolne i teške, neke optimistične, a sve zapravo odražavaju iskustvo i doživljaj svojih autorica koje su ujedno i bivše zatvorenice. One odražavaju i njihovu odluku da podijele s nama teške i lake trenutke za vrijeme izvršavanja kazne zatvora. Ima u ovim pričama prizora koji zabrinjavaju, zgražaju, ali ima i onih koji bude nadu i novu životnu perspektivu. Važno je što majke doživljavaju, jer će se njihova iskustva, stavovi, planovi i doživljaji odražavati na odnos s djetetom, a onda i na samo dijete i njegov pogled na svijet. Vidimo da većina njih radi što i sve ostale majke: doje, tješe i umiruju bebe, hrane, presvlače, grle, pričaju priče, dive se crtežu, pričvršćuju špangice.

Ove priče nam govore da rešetke, staklene pregrade, teška vrata i ključevi ne trebaju i ne moraju narušiti odnos i stvaranje bliske povezanosti djeteta i majke ili djeteta i druge bliske osobe. Ili, kao što kaže francuska psihologinja Marie-France Blanco, djeci treba reći da u zatvoru postoje ograničenja koja se tiču zakona, ali ne postoje ograničenja koja se tiču ljubavi.