DUNJA GULIN - OSOBNA PRIČA: 'Odabir rada s hranom bio je moja težnja za iscjeljenjem'

Godine eksperimentiranja sa zdravom prehranom za našu dugogodišnju kolumnisticu u pozadini su imale borbu s prihvaćanjem vlastitog tijela. U svojoj priči govori o balansu koji je uspjela ostvariti

Privatni album Dunja Gulin

Nakon osam godina uspješne suradnje i 96 napisanih tekstova, sa zahvalnošću i sjetom pišem ovu moju zadnju kolumnu i razmišljam što bih još mogla dati od sebe a da je relevantno, životno, korisno i inspirirajuće za sve vas koji godinama i desetljećima pratite moj rad. Odlučila sam napisati vrlo osoban tekst o mom putu prehrane, od davnih tinejdžerskih dana kada sam se zainteresirala za kuhanje do danas, što sam sve važno naučila i spoznala na tom tridesetogodišnjem putu.

Na početku srednje škole zainteresiralo me vegetarijanstvo iako nitko u mojoj obitelji i bližoj okolini nije bio vegetarijanac. Bilo je to vrijeme kada sam se osjećala poprilično usamljeno, osjetljivo, bila sam ljuta na roditelje zbog razvoda zato što mi nisu mogli dati sigurnost i stabilnost koje su mi bile potrebne. Vjerojatno sam se osjećala bespomoćno i suosjećala sa svima za koje sam smatrala da se isto tako osjećaju, pa tako i sa životinjama koje više nisam željela jesti.

Bila mi je dostupna literatura o zdravijim stilovima života, raznim pristupima prehrani i jogi. Sredinom 90-ih ozbiljnijim koracima krenula sam u eksperimentiranje sa zdravijim receptima, oduševila se integralnom rižom, na putovanjima žvakala savijače od kupusa i umjesto deserta miksala smjesu od suhog voće i prosa.

Koliko me god to veselilo, hranu sam u velikoj mjeri koristila za utjehu. U teškim danima i mjesecima puberteta trpala bih se krafnama, keksima i čipsom zatvorena u četiri zida svoje sobe, a strah od debljanja rješavala sam postom po mjesečevim mijenama, preskakanjem obroka, povećanjem fizičkih aktivnosti i „sužavanjem“ jelovnika na niskokalorične namirnice. Kad danas razmišljam o tom razdoblju, jasno mi je koliko je to doba odrastanja ranjivo i kako je, pogotovo djevojkama, lako skliznuti u probleme s prehranom ako ne postoji podrške u obliku odrasle osobe koja može, unatoč tome što izgledamo odraslo i naizgled nismo problematični, vidjeti i osjetiti da se nešto događa. Nažalost, tada nisam imala nekoga takvog uza sebe.

Nakon srednje škole odlučila sam otići živjeti i raditi u London. Dodatna usamljenost, život u stranoj zemlji i loše prehrambene navike prosječne britanske obitelji u kojoj sam živjela doveli su me u totalnu krizu - osjećala sam se tromo, depresivno i fizički sam postala nalik britanskim i američkim tinejdžericama koje žive na brzoj hrani.

Pexels 

Za mene važna prekretnica u tom razdoblju bio je pronalazak jedne knjižice o detoksu na polici lokalne knjižare - odlučila sam isprobati ponuđene savjete jer sam se zaista osjećala popuno intoksicirano. I tako se u moju prehranu vratila ona ista integralna riža koja me oduševila godinama prije, pijenje tople limunade nakon buđenja, upoznala sam se s četkanjem kože na suho... Većinu postupaka koje sam tada naučila primjenjujem povremeno i danas te o njima poučavam u svojim programima detoksikacije. Preusmjeravanju na kvalitetniju prehranu pogodovao je i povratak u Hrvatsku te život u studentskom domu s funkcionalnom kuhinjom. I dalje sam bila uglavnom vegetarijanka i u to sam doba počela ozbiljno kuhati. Dok su druge studentice kuhinju većinom koristile samo za pripremu kave i hrenovki, ja sam pravila domaći seitan i ispiranjem škroba iz tijesta redovito znala začepiti odvode… Kuhanje mi je postalo važan dio svakodnevice i redovito sam kasnila na predavanja jer mi je jednako važno, ako ne i važnije, bilo u miru pojesti cjeloviti ručak.

No i dalje se tijekom godina provlačio moj pomalo disfunkcionalan odnos s hranom za koji sam tek poslije shvatila da je problematičan. Danas bih rekla da se tada razvio u ortoreksiju, tj. opsjednutost zdravom hranom. Neprestano sam čitala deklaracije, doživljavala frustraciju ako bi se moj plan prehrane za taj dan poremetio nekim neplaniranim grickanjem, a iznimno su me živcirali ljudi iz moje okoline koji su jeli „lošu“ hranu. Danas mi je najveći pokazatelj da s mojim pristupom prehrani nešto zaista nije štimalo to što sam, čak i za rijetkih posjeta svojim bakama, koje su bile vrsne kuharice i obroke pripremale s ljubavlju i pažnjom, odbijala jesti njihov ručak zbog prisutnosti meni neprihvatljivih sastojaka: vegete, mesa, šećera, sira, bijelog brašna…. I jer sam generalno ljude počela prosuđivati po onome što jedu.

U to sam vrijeme paralelno sa studijem počela volontirati na kod nas ključnim mjestima vezanima uz zdravu prehranu, završila sam školu prirodne kuhinje, počela voditi radionice i kuhati za velike grupe. Sve su to bila divna i korisna iskustva, a ja sam kročila tim neutabanim putevima izvan svoje struke i dobro mi je išlo. Podučavala sam s lakoćom jer sam po struci profesorica i imam urođeni dar za rad i komunikaciju s ljudima, a i kuhala sam s lakoćom jer sam jako dobro shvaćala sve važne principe kuhanja i upotrebe namirnica.
Bilo je izazovno voditi taj svojevrstan dvostruki život - prenositi ljudima ljubav i znanje o pripremi hrane i kuhanju, a u sebi voditi borbu s hranom na psihološkoj razini, o čemu nitko nikada nije govorio i čemu nisam znala kako pristupiti, kako riješiti taj rat u sebi.
Zašto želim jesti hranu koja nije „zdrava“? Zašto ne mogu biti mršavija i uklapati se u očekivanu sliku žene koja se „savršeno“ hrani i poučava ljude o zdravoj prehrani? Što ako me netko vidi da u šetnji jedem sladoled?

To su samo neki od mnogo pritisaka koje sam si nametala i neprestano se vrtjela u krugu. Smatrala sam da sam dobra kada jedem „ispravno“, a kada pojedem nešto nezdravo ili količinski više - loša. Čak sam i u komunikaciji s ljudima iz svijeta zdrave prehrane za to dobivala potvrdu - i oni su slično osuđivali druge ljude i zapravo smo zajedno ušli u nekakav crno-bijeli svijet u kojem smo mi dobri i ispravni, a oni koji su jeli drugačije loši i inferiorni. Jedino što sam ja tu dvojnost projicirala i unutar sebe i bičevala se ako nisam slijedila „pravi“ put.

Danas shvaćam da je moj odabir rada s hranom bio moja težnja za iscjeljenjem, tj. nesvjesno nastojanje da riješim svoje izazove u prehrani, da nađem neki mir između onoga što znam da je dobro za mene i poriva za prejedanjem ili kontroliranjem svega što jedem koji su ponekad vladali sa mnom.

Pexels 

Još nešto shvaćam s ovim dugim odmakom od 20 godina: korijen moga problematičnog odnosa s hranom nije uopće bio vezan uz hranu nego uz osjećaj nestabilnosti, anksioznosti, neprorađenih neugodnih emocija koje nikada nisam naučila prepoznati, izraziti, propustiti.
Stjecajem životnih okolnosti i vlastitim mudrim odabirima, sredinom svojih 30-ih godina ostvarila sam stabilnije životne uvjete, počela se osjećati sigurnom i podržanom, zatim sam postala majka i iz života sam izbacila neke toksične odnose koji su me „trigerirali“ i izazivali osjećaj bespomoćnosti. Putem psihoterapije krenula sam učiti kako se nositi s emocijama.

Kada sam počela prepoznavati vlastite osjećaje, upoznavati sebe i svoje reakcije, istinski se brinuti za sebe postavljajući zdrave granice i jasno izražavati ono što osjećam, moj se disfunkcionalan odnos s hranom vrlo brzo u velikoj mjeri umanjio, a onda i potpuno nestao.
Više hranu ne dijelim na dobru i lošu, svjesno i bez samosabotaže biram kvalitetne namirnice, ali ustvari mogu jesti što god poželim bez krivnje ili osjećaja da gubim kontrolu. I još nešto jako važno – prestajem jesti kada sam sita. Također, više mi ne pada na pamet ljude prosuđivati po onome što im je na tanjuru! Možda će ovih nekoliko stavki nekome zvučati banalno i da se podrazumijevaju, ali svi mi koji smo imali ili imamo neku vrst poremećaja hranjenja itekako znamo da ovih nekoliko naoko jednostavnih stavki može postati nedostižno u svakodnevnom životu. Iako sam sigurna da dio ljudi koji se interesira za zdravu prehranu nema problematičan odnos s hranom, iz iskustva znam da mnogo žena u nekom razdoblju života ima takve probleme.

Evo samo nekih od meni poznatih pokazatelja postojanja nezdravog odnosa prema hrani koji su znak da postoje dublje povrede koje se dugoročno ne mogu riješiti isključivo donošenjem novih odluka vezanih uz prehranu:

  • smatrate li da bi vaš život bio mnogo ljepši kada biste samo uspjele smršavjeti onih dva do pet kilograma s kojima se vječno mučite i zbog kojih smatrate da izgledate loše, debelo i sramite se svog tijela
  • redovito preskačete obroke, izbjegavate večeru, za doručak isključivo miksate hranu ili pijete samo sokove te redovito provodite neku vrst posta kako biste se „očistile“
  • militantno se u dugom razdoblju držite nekog smjera u prehrani i identificirate se s njim, a imate negativan naboj prema svima koji ne jedu poput vas
  • redovito gubite kontrolu nad onim što jedete i unosite više hrane, iako se zbog toga osjećate loše, a zatim može slijediti razdoblje potpune kontrole, kada nastojite to „ispraviti“ smanjenim unosom hrane i intenzivnijim vježbanjem
  • redovito jedete kada niste gladni ili ne jedete iako osjećate glad
  • često si obećavate da ćete u prvom danu Nove godine, u prvom danu nadolazećeg mjeseca ili idućeg ponedjeljka napraviti neku promjenu u prehrani i stilu života, ali najčešće vrlo kratko možete izdržati na novom režimu i vraćate se starim obrascima
  • često primjetno varirate u kilaži
  • detaljno čitate svaku deklaraciju i po svaku cijenu izbjegavate sve konzervanse, aditive, pesticide, hormone, šećere, gluten… te osjećate nemir ako ne jedete „čistu“ hranu.

Ako prepoznajete sebe u ovim recima ili postoji netko vama drag kod koga primjećujete odmak od normalnih obrazaca hranjenja, nadam se da ću vas ovim tekstom motivirati da što prije potražite psihološku pomoć, kolikogod simptome smatrali malima i prolaznima. Kontakt s objektivnom osobom koja razumije korijen problema s hranjenjem i s kojom možete razviti dugogodišnji osjećaj povjerenja i podrške put je koji zasigurno vodi u pravom smjeru i velika je vjerojatnost da će vaša kuhinja uz predani rad na sebi opet postati - sretna kuhinja!