Prije osam godina 32-godišnja profesorica španjolskog i ruskog Mateja Klemenčić započela je borbu s ortoreksijom, stanjem tijekom kojega je osoba patološki usmjerena na zdravu prehranu. Krenulo je posve nevino – Mateja je započela s vježbanjem kod kuće i odlučila malo pripaziti na prehranu kako bi izgubila višak kilograma. Malo je polako postajalo sve više. U početku joj je bilo bitno samo da jede manje kako bi smršavila, a onda se s kućnih treninga prebacila u teretanu. Kako tvrdi, bilo joj je zanimljivo i uzbudljivo kako kroz težinske treninge i prehranu može mijenjati svoje tijelo, i što je više proučavala zdravu prehranu i treninge, to je više taj zdravi način života prelazio u opsesiju zdravom hranom, bezbroj zabrana i pravila u prehrani koja je nemoguće ispoštovati, beskonačno izbacivanje namirnica i grupa hrane, izbjegavanje ljudi i bilo kakvih situacija koje uključuju hranu. Pokušaji dostizanja zdravlja i ljepote kojoj je težila počeli su utjecati na njeno mentalno zdravlje i kvalitetu života.
Prihvaćanje
"Jako dugo nisam bila svjesna svog stanja i mislim da upravo u tome i leži problem, jer ono što je za mene bila ortoreksija, prečesto se u društvu promovira i hvali kao zdrav način života. Ponosila sam se time što jedem zdravo, ignorirajući to koliko se iznutra borim, bojim 'nezdrave' hrane, krivim ako pojedem nešto zabranjeno. Jedna od posljedica ortoreksije za mene su bila kompulzivna prejedanja i dugo vremena sam bila uvjerena da su prejedanja moj problem. Pokušavala sam ih riješiti s još dijeta, s još zdrave prehrane, s još vježbanja, samo produbljujući problem. Čak i kad mi je stručna osoba rekla da imam problem s ortoreksijom, meni je još dugo vremena trebalo da to shvatim i prihvatim, jer kako može problem biti nešto što se hvali i promovira kao zdravo, pa čak i moralno superiorno?", objašnjava Mateja.
Nakon što je shvatila da se sama neće moći izvući iz problema, potražila je stručnu pomoć u Centru za poremećaje hranjenja BEA. Krenula je s individualnom psihoterapijom, a u centar BEA 10 mjeseci je odlazila na nutricionističke terapijske grupe kod nutricionistice specijalizirane za poremećaje hranjenja. Kad se počela oporavljati, nastavila je sama graditi zdrav odnos s hranom, vježbanjem i tijelom.
Dijeljenje vlastitog iskustva
"Počela sam učiti jesti intuitivno i da bih došla do neke točke za koju sam sama procijenila da sam potpuno slobodna od svega, da jedem normalno i imam zdrav odnos i s hranom, svojim tijelom i vježbanjem, trebalo mi je još oko tri godine. Nekome ovo možda zvuči puno, no danas mogu reći da mi nije žao što je toliko trajalo. Tijekom godina naučila sam puno više od intuitivnog jedenja", kaže Mateja. Lekcije naučene na vlastitoj koži odlučila je pretočiti u knjigu naziva 'Fitness i napolitanke' na koju gleda kao potporu svima koji se na bilo koji način bore sa slikom o svom tijelu, a posljedično i hranom i vježbanjem.
"Knjiga se iz više razloga zove 'Fitness i napolitanke'. Prvo, bilo mi je važno spojiti ono što se pogrešno smatra nespojivim. Drugo, to su moje dvije ljubavi koje sam razdvojila, što me činilo nesretnom. Napolitanke su mi možda najdraža hrana. One simboliziraju svu hranu koju volimo, a branimo si je jer je navodno nezdrava, deblja. Treće, željela sam pokazati da je moguće opet, bez obzira na našu prošlost, imati zdrav odnos s hranom i fizičkom aktivnošću i živjeti uravnoteženo", tvrdi Mateja.
Uz to, na svom Instagram profilu svakodnevno gradi virtualnu zajednicu onih kojima je potreban savjet oko prehrane, kao i svih onih koji se osjećaju usamljenima u svojoj borbi.
"Informacija o zdravoj prehrani imamo i previše i, upravo nas višak informacija koje prosječnoj osobi i rekreativcima u sportu ne trebaju, dovedu do problema. Mislim da moramo preokrenuti priču – poticati različitosti, osvještavati važnost zdravog odnosa prema hrani, vježbanju i svom tijelu kao bazi za zdravu prehranu, upozoravati na štetnost dijeta, kako mršavo nije isključivo zdravo, a debelo nezdravo, pogotovo kako mršavo nije više vrijedno. Za sve će nam trebati suradnja raznih struka, kao i otvaranje struke da nije sve crno-bijelo kao što se dosad mislilo. O poremećajima hranjenja i dalje vlada previše krivih informacija. Mislim da nam fali preventivne edukacije. Dijeljenje vlastitih iskustva jedan je moćan alat za prevenciju. U biti treba nam jedna sustavna promjena, za koju vjerujem da će dugo trajati, no svejedno vjerujem i u moć svakog malog koraka", zaključuje Mateja Klemenčić.
.png)
.png)
