Suho ili polusuho vino… Kakvo učeno pitanje. Činilo mi se to kao nova vinska komplikacija koja pomaže da budem enološka neznalica. No kako do znanja dolazim iskustvom, dosadašnje mi govori da su suha vina u pravilu skuplja i bolja, ali ovaj put nisam bio zadovoljan tim objašnjenjem. Uopće, izraz suha mi je malo neprirodan jer su po prirodi stvari vina mokra, pa onda još polusuha, što li je to? U literaturi se lako pronađu definicije o sadržaju šećera koji je niži kod suhih vina i u pravilu iznosi najviše 4 grama po litri. Kako kod kuće nemam kemijski laboratorij nego butelju polusuhog vina i čašu, odlučio sam se na direktnu eksperimentalnu metodu.

Eksperiment: bijelo polusuho

Za eksperiment mi je poslužila graševina Iločkih podruma iz 2007. godine. Moram priznati da butelja spomenutog vina ni u kojem slučaju izgledom i dizajnom ne spada u lošiju kategoriju vina, koja sam često povezivao s bocama na kojima je stajao natpis polusuho vino. Iz iskustva mogu reći da polusuha vina imaju kiselkast okus kojeg nema u suhim bijelim vinima. Čuo sam i rasprave cijenjenih vinara u kojima su se sotonizirala polusuha vina. Razlog tomu je vjerojatno taj što su se uz taj pojam vezala i sva vina s pretjeranim nekontroliranim kiselinama koja su vino pretvarala u bljutavu kiselu tekućinu, koja bi se u najboljem slučaju mogla iskoristiti za gemišt.
No vratimo se mi na moju eksperimentalnu metodu. Spomenuta polusuha graševina ima lijepu svijetložutu boju s primjesama zelene. Miris joj je izrazito bogat, gotovo raskošan, i odlično se upotpunjuje s blago osvježavajućom kiselom notom. Ta se rapsodija nastavlja i s kušanjem jer je kombinacija kiselosti i svježeg voćnog okusa koji vuče na agrume gotovo savršena. Zapravo savršena. Da, ostaje na nepcu okus kiselosti, ali ne u onom negativnom smislu, već kao svježina koja odlično paše u posljednjim vrućim danima ljeta dok radim na ovom tekstu. Proizvođač navodi da ova sorta može biti ili suho ili polusuho vino, a u ovoj godini je postala polusuho.
Usuđujem se reći da je, kao u ovom slučaju, vrhunsko umijeće napraviti polusuho vino na način da kiseline ne ugroze njegov okus i prekriju ga svojom snagom. Okus ovog vina osjećam kao igru svježine okusa i reskosti kiselina, i stvarno je za svaku pohvalu. Odlično paše sámo, bez jela, kako ga i kušam, a količina alkohola od 12,3 posto odlično se uklapa u doživljaj uravnoteženosti. Nakon nekog vremena ostaje samo raskošan mekani okus u ustima koji pita još, pa mislim da je vrijeme da završim s eksperimentom ako želim završiti ovaj tekst. Moram priznati da ću ubuduće s puno više pozornosti gledati etikete na kojima se nalazi natpis polusuho vino. S obzirom na svježinu ove graševine, odlično bi se složila s tjesteninama, primjerice s tartufima, ili pak s crnim rižotom, a svoje mjesto bi našla i uz ribu.

Prijeđimo na crno

Vodim se zadanim kriterijima za ovu kolumnu: da je vino iz Hrvatske, ne preskupo i da je dostupno u slobodnoj prodaji. Nova butelja ispunjava sve karakteristike kojih se dosljedno držim, osim možda ove posljednje. Ali ovaj put ću napraviti iznimku. Zapravo ne znam može li se nabaviti u vinarijama ili vinotekama poluotoka Pelješca, ali može se naći u nekim dubrovačkim vinotekama i restoranima te okupljalištu nautičara iz svih dijelova svijeta, u restoranu Kod Marka na otoku Šipanu gdje sam imao čast probati ovo odlično vino. Odnjegovano u obitelji Vlašić u Potomju, sorta plavac mali, berba 2007., ime Prapratno, a grafičke opreme butelje ne bi se postidjela ni puno poznatija vina. Suho vino s impozantnih 14,9% alkohola. Ono je još jedan dokaz da Hrvatska zaslužuje okus pobjede na svjetskoj vinskoj sceni. Vino bez posebne marketinške potpore, nagrada, prezentacija zlatnih i srebrnih medalja. Jednostavno odlično.

A plavac?

Inače su plavci, uključujući i plavac mali, poznati po snazi tanina. Najbliži izraz koji opisuje tanine jest možda trpkost ili oporost, ali da bih približio moj osobni doživljaj tanina, mogu reći da je sličan osjećaju suhoće kada vam se usta skupljaju, iako kod vina to ne predstavlja negativnu senzaciju, osobito ne u ovom slučaju. Ovdje je trpkost, iako prisutna, ublažena toplim okusima čokolade i šljiva. Vino je pitko i s obzirom na količinu alkohola, rekao bih, opasno pitko. Lakoću ispijanja potiče meki okus koji ostaje dugo iza kušanja ovog vina. Na boci ne piše da je odležavalo u hrastovim bačvama, ali je tako topla i zaokružena okusa da sam siguran da je bilo u doticaju s tim materijalom. Odlično se slaže s ribom, u konkretnom slučaju prženim kozicama i pečenim listom, no siguran sam da bi ovakvo vino odlično prijalo i uz puno teža jela od mesa. Iako sam ga probao u cijenjenom restoranu čiji se odabir jela odlično uklopio u ovu punoću okusa, cijenom je bilo pristupačnije od nekih plavaca u vinotekama ili dućanima koji po mom mišljenju nisu ni do koljena ovom odličnom pelješkom predstavniku.
Pa ako vas put nanese u te ili neke druge krajeve, budite hrabri i probajte novo. Bez obzira na to je li poznato, nepoznato, suho, polusuho, crno ili bijelo. Ja sam se s oklijevanjem i nevjericom usudio i nisam se razočarao. Uzdravlje!