Što sadrže homeopatski lijekovi

Među biljkama su one od opće poznatih (ciklama), preko poznatih medicinskih biljaka (arnika, kamilica) sve do otrovnih (velebilje). Životinjski svijet osigurava čitav spektar homeopatskih supstanci: insekti (pčela, španjolska buba), morske životinje (morska spužva, sipa) i raznovrsni reptili (zmije).

Važno je znati da se lijekovi proizvode po strogo određenim kriterijima koji su kao zakonski i stručni propisi opisani u homeopatskim farmakopejama. U tom pogledu su homeopatski lijekovi, po kvaliteti i strogosti kontrole proizvodnje, posve izjednačeni s lijekovima u klasičnoj medicini.

Homeopatski lijekovi se na tržištu najčešće pojavljuju u obliku sitnih globula (kuglica, peleta) koje se stavljaju pod jezik. Osim toga lijek može biti u kapima (tinktura) ili kremama, a rjeđe u injekcijama. Homeopatski lijek može biti priređen samo od jedne tvari (monopripravci) ili kombinacijom nekoliko različitih tvari (kombinirani pripravci).
Homeopatski pripravci čuvaju se na suhom mjestu. Ne smiju se držati blizu tvari koje hlape miris mentola ili kamfora, jer ove tvari slabe djelotvornost lijeka. Tako čuvani homeopatski lijekovi su bez ograničenja upotrebljivosti premda u većini zemalja farmakopeje navode rok valjanosti od pet godina.

Princip i djelovanje

Otac homeopatije njemački je liječnik Samuel Haneman. Kako bi izbjegao toksične učinke nekih tvari u početku je jednostavno razrjeđivao supstancu. To je dovelo do smanjenja toksičnosti, ali je također proporcionalno smanjilo terapeutski učinak. Primijenio je postupak protresanja i postepenog razrjeđivanja što je nazvao potenciranjem. Suština otkrića je ta da što je supstanca više potencirana (više puta razrijeđena i protresena) terapeutski učinak je postao veći, uz istovremeno poništavanje toksičnog efekta.

Mehanizam djelovanja homeopatskog lijeka za sada nije posve poznat. Međutim, sigurno je da lijek dovodi do ozdravljenja i općeg boljeg osjećanja. Znanstveno istraživanje homeopatskog učinka potvrdilo je statistički značajnu učinkovitost u mnogim bolesnim stanjima, ali kako se točno događaju te promjene ostao je misterij. Konzervativni članovi znanstvene zajednice, osim u velikom dijelu Europe i u Indiji, često ocjenjuju homeopatiju u rasponu od obične prijevare do placebo efekta. Drugi su rezervirani dok se ne razjasni i znanstveno verificira precizan mehanizam djelovanja lijeka na organizam.

Kritike i pohvale

Glavna kritika među konvencionalnim medicinskim praktičarima je da u homeopatskom lijeku nema aktivne supstance (kakva je u svim konvencionalnim lijekovima), te da on stoga ne djeluje. Međutim, postoje brojna istraživanja efikasnosti homeopatskih lijekova i stotine dobro dokumentiranih istraživanja o njihovoj efikasnosti. Homeopatska medicina prakticira se već 200 godina gotovo na jednak način. Istovremeno u tom razdoblju konvencionalna medicina doživljava stotine promjena. Svaki put se smatralo da je to pravi način liječenja, dok nakon kratkog vremena nije utvrđeno da je posve pogrešan, a ponekada i vrlo opasan za bolesnika. Tako smo i danas svjedoci primjene određenih lijekova za koje se kasnije utvrdi da su bolesnicima donijeli više štete nego li koristi.

U najnovijim istraživanjima francuskog nobelovca Luca Montagniera znanstveno je dokazano da u postupku razrjeđivanja i protresanja u otapalu ostaje isti elektromegnetski signal poput onoga kojeg je stvarala ta ista nerazrijeđena supstanca. Istraživači smatraju da je za ovaj efekt odgovorna promjena vodenog otapala na nivou njegove nanostrukture. Ova studija daje značajan doprinos homeopatiji koja se temelji na dokazima.