Autoimune bolesti postaju sve prisutnije diljem svijeta, a stope su dramatično porasle u posljednjem desetljeću. Statistike pokazuju da 1 od 24 osobe pati od barem jedne autoimune bolesti, dok se šanse osoba koje imaju jednu autoimunu bolest povećavaju čak 25 % da oboli od druge autoimune bolesti. Zanimljivo je da su autoimune bolesti učestalije kod žena, a razlog zašto je to tako nije još u potpunosti razjašnjen. Ipak, smatra se da hormonalne promjene igraju veliku ulogu.
Znanstvenici su identificirali više od 100 autoimunih bolesti, a među najučestalijim su Hashimotov tireoiditis, lupus, multipla skleroza, Adisonova bolest, tip 1 dijabetes, psorijaza, psorijatični artritis, Kronova bolest, celijakija, Gravesova bolest, reumatoidni artritis i vitiligo. Ne zna se točan uzrok koji dovodi do autoimunih bolesti te je patofiziologija autoimunosti vrlo kompleksna. Studije su pokazale da različiti okolišni čimbenici, uz genetsku predispoziciju, djeluju kao “okidači” te doprinose razvoju ove neizlječive bolesti.
U većini slučajeva radi se o kombinaciji i interakciji nekoliko čimbenika ili “okidača” i ti “okidači” neće biti uvijek isti za pojedinu autoimunu bolest. Drugim riječima, dvije osobe s istim autoimunim stanjem neće imati iste “okidače” koji će dovesti do razvoja bolesti. Valja naglasiti kako samo genetska predispozicija nije dovoljna za razvoj autoimunosti, već uvijek mora postojati “okidač” koji će aktivirati gene.
Uz to, prehrana i životni stil utječu na ekspresiju gena, a o tome nam upravo govore nutrigenomika i epigenetika – kako možemo s prehranom i životnim stilom utjecati na ekspresiju gena. Primjerice, osoba može imati genetsku predispoziciju za autoimune bolesti, ali ta se bolest možda nikada neće razviti ako osoba pridaje pažnju prehrani i životnom stilu.
Poznata izreka kaže: “Genetika drži pištolj, ali okolišni čimbenici će povući okidač.” Kod autoimunosti, pojednostavljenim riječima, dolazi do gubitka imunološke tolerancije i pretjerane aktivnosti imunološkog sustava ili disregulacije koji vlastito tkivo prepoznaje kao strano te ga počinje “napadati”. U konačnici, imunološki sustav stvara antitijela protiv specifičnih ciljanih proteina/tkiva te se povišena antitijela mogu detektirati putem nalaza iz krvi.
3 faze autoimunih stanja
Postoje 3 faze ili stadija kod autoimunosti ili autoimunih stanja, a to su tzv. tiha faza (silent autoimmunity), autoimuna reaktivna faza (autoimmune reactivity) i autoimuna bolest (autoimmune disease) koja je posljednja faza. Valja naglasiti kako se prijelazi iz jedne faze u drugu mogu odviti u vrlo kratkom roku, a nekad prođe 10-15 godina da se razvije autoimuna bolest.
Tihu fazu karakteriziraju povišena antitijela, a osobe nemaju simptome te nema destrukcije u tkivu koje je zahvaćeno (npr. štitnjača kod Hashimotovog tireoiditisa).
Kod autoimune reaktivnosti pojavljuju se simptomi koji mogu biti manje ili vise izraženi, a ujedno mogu potpuno nestati te se opet pojaviti. U drugoj fazi i dalje nema destrukcije u tkivu.
U trećoj fazi autoimunosti (fazi bolesti) dolazi do destrukcije u tkivu te do izraženih simptoma. Nažalost, tek u ovom stadiju su pojedine osobe najčešće dijagnosticirane te je to jedan od problema konvencionalnog zdravstvenog sustava većine zemalja - da se autoimuno stanje tek prepozna u trećoj fazi kada je već došlo do značajnog propadanja tkiva koje je zahvaćeno autoimunim procesom.
Naime, statistike pokazuju da osobe koje imaju autoimuna stanja u prosjeku posjete 4-5 liječnika, imaju mnoštvo odrađenih pretraga, testova i nalaza te prođe čak i do 10 godina prije nego li im se konačnici postavi dijagnoza. Stoga, rana dijagnostika i intervencija su ključne u procesu kontrole bolesti.
Idealan, preventivni model u zdravstvenom sustavu bi trebao prepoznati autoimuno stanje u prvoj ili drugoj fazi ne bi li se zaustavila progresija autoimunosti. Idući problem zdravstvenog sustava je da nema dovoljno stručnjakaza autoimune bolesti te je edukacija liječnikadiljem svijeta na tu temu svedena na minimum.
Kako modifikacije u životnom stilu mogu pomoći kod autoimunih bolesti?
Autoimunost može biti vrlo izazovna za dijagnosticiranje, a još veći izazov leži u upravljanju ovom kroničnom bolesti. Iako farmakološka terapija može jako puno pomoći osobama s autoimunim bolestima, mnoge osobe se ne osjećaju bolje nakon terapije lijekovima, a jedan od razloga je taj što lijekovi najčešće tretiraju simptome bolesti, ali ne i uzrok.
Primjerice, ako osoba s Hashimotovim tireoiditisom koja s vremenom razvije hipotireozu (smanjenu proizvodnju hormona štitnjače) uzima hormonalnu terapiju (nadomjestak hormona štitnjače), ta terapija će korigirati smanjenu proizvodnju hormona štitnjače, ali neće korigirati autoimunu bolest. Smanjena aktivnost štitnjače je tu tek kao posljedica ili simptom Hashimotovog tireoiditisa.
Ono što može pomoći jest da se pronađe uzrok problema koji je doveo do disregulacije imunološkog sustava, da se nađu “okidači” koji su doveli do razvoja bolesti i da se sa strogo personaliziranim pristupom kojeg karakteriziraju modifikacije u prehrani i životnom stilu smanji pretjerana aktivnost imunološkog sustava. Personaliziran, bio individualiziran pristup prehrani i načinu života ključni su u liječenju autoimunosti.
Cilj takvog pristupa jest zaustavljanje progresije bolesti, dovođenje osobe u remisiju (stanje bez simptoma) te ostajanje u toj fazi što je dulje moguće.
Važno je prepoznati problematičnu prehranu za pojedinu osobu
Valja naglasiti da ne postoji protokol za određenu autoimunu bolest jer je svaka osoba različita s različitim setom “okidača” koji su doprinijeli razvoju bolesti. Dvije različite osobe s istom autoimunom bolesti će imati i različite simptome i različite “okidače”, a ujedno isti prehrambeni savjeti i modifikacije u životnom stilu neće jednako djelovati na te osobe; što je bilo djelotvorno kod jedne osobe možda neće biti djelotvorno kod druge osobe. Stoga, prehrambene preporuke izgledaju drugačije za svaku osobu.
Najvažnije preporuke odnose se na stabilizaciju šećera u krvi jer je nestabilna glikemija veliki “okidač” za autoimuni odgovor i proces u tijelu, te na eliminiranje procesuirane hrane i hrane koja je problematična za pojedinu osobu, a to su najčešće proteini iz hrane kao sto su gluten, kazein ili lektin. Većini osoba s autoimunim bolestima će hrana s navedenim proteinima biti problematična iz razloga što prehrambeni proteini mogu “križno” reagirati s drugim proteinima iz hrane zbog sličnog aminokiselinskog slijeda tih proteina (mehanizmi “molekularne sličnosti” i “križne reaktivnosti”). Na primjer, kravlje mlijeko i kozje mlijeko imaju istu strukturu kazeina.
Također, prehrambeni proteini mogu “križno” reagirati s proteinima koji se nalaze u našim tkivima zbog istog procesa molekularne sličnosti. Na primjer, gluten križno reagira s brojnim tjelesnim tkivima kao što su stanice u gušterači i malom mozgu. Iz tog razloga se preporučuje eliminacijska dijeta, koja je strogo individualizirana. Dobro izbalansirana prehrana koja je bogata fitonutrijentima iz povrća i voća i druge biljne hrane, esencijalnim masnim kiselinama te prehrana koja izbacuje problematične namirnice za pojedine osobe, blagotvorno će i protuupalno djelovati na organizam te ojačati imunitet, što je krucijalno kod autoimunih stanja.
Zdravlje počinje u crijevima
Uz to, jako je važna funkcionalnost probavnog trakta te je li tijelo uopće sposobno probaviti i apsorbirati nutrijente koje dobivamo iz hrane. Zatim, posebna pažnja se treba posvetiti crijevnom mikrobiomu i integritetu crijevne barijere kao ključnim faktorima za nas imunitet. Ako je barijera narušena, može doći do sindroma “propusnih crijeva” (leaky gut) koji je isto tako jedan od “okidača” za autoimunost.
Naime, čak do 80 % imuniteta nalazi se upravo u crijevima. Crijevni mikrobiom ima mnoštvo uloga vezanih za naše zdravlje, a ključne funkcije kod autoimunih bolesti su upravo podrška imunološkom sustavu i crijevnoj barijeri te metaboliziranje i apsorbiranje nutrijenata. Zdrav crijevni mikrobiom definira se kao bogat, raznolik i otporan.
Takav mikrobiom onemogućava razvoj štetnih bakterija koje mogu uzrokovati upale u tijelu, a ujedno i metabolizira nus-proizvode koji imaju zaštitnu ulogu. Kada mikrobiom izgubi te karakteristike, dolazi do narušavanja u imunološkom sustavu.
Individualiziran pristup je ključan
Prehranom i životnim stilom možemo itekako utjecati na mikrobiom te se tome pridaje velika pažnja u individualiziranom savjetovanju.
Prepoznavanje “okidača” kao što su toksini, kemikalije, pušenje, virusne i bakterijske infekcije, sjedilački načina života, alkohol, stres, manjak sna, kronične upale u tijelu, disbioza u crijevnom mikrobiomu, propusnost crijeva, neadekvatna prehrana i nutritivni status, intolerancije i osjetljivosti na određene namirnice iznimno je važno kako u prevenciji, tako i u upravljanju i kontroliranju autoimunosti.
Ključni faktori koji će zaustaviti progresiju autoimunih stanja su adekvatna prehrana, regulacija stresa, adekvatan san, redovito vježbanje i zdravi odnosi. Svi navedeni čimbenici su iznimno važni za imunitet kojem se mora pridonijeti posebna pažnja. Osobe koje imaju autoimunu bolest pod kontrolom su osobe koje redovito vježbaju, imaju kvalitetan san, pridržavaju se individualiziranog plana prehrane, imaju stres pod kontrolom i imaju zdrave odnose.
S druge strane, osobe koje nemaju autoimuno stanje pod kontrolom ne vježbaju redovito, ne hrane se adekvatno za njihovo stanje, vode sjedilački način života, konstantno su pod stresom, ne spavaju dobro te imaju nezdrave odnose.
*Za više informacija o radu autorice, posjetite njezin Instagram profil.