Terapija pisanjem

Pisanje pjesme ili priče o traumatičnom događaju ili iskustvu koje je prouzročilo stres omogućuje piscu da oblikuje svoje emocije strukturiranom promišljenom naracijom i time iz drukčije perspektive sagleda problem. U istraživanju terapije pisanjem dr. Joanne Frattaroli s Katedre sa psihologiju i sociologiju Kalifornijskog sveučilišta u Irvinu svrstala je učinke terapije pisanjem u tri glavne teorije:

teoriju inhibicije – potiskivanje misli i osjećaja nakon stresnog događaja loše je, a izražavanje tih misli može smanjiti stres i poboljšati psihofizičko zdravlje pojedinca;
kognitivno-procesnu teoriju – čin razumijevanja, sagledavanja i integracije uznemirujućeg iskustva putem kreativnog procesa vodi do donošenja odluke, u čemu jako pomaže kreativno pisanje;
teoriju samokontrole – pisanje omogućuje ljudima da se promatraju s distance i kontroliraju svoje emocije, što im može dati jači osjećaj samoučinkovitosti i kontrole nad emocijama i posljedicama.

U svojem radu u časopisu Journal of Clinical Psychology dr. James W. Pennebaker tvrdi kako terapija pisanjem omogućuje pojedincu da sistematizira i zapamti doga­đaje te istodobno integrira misli i osjećaje vezane uz te događaje. To mu daje osjećaj svojevrsne kontrole nad životom. Čim iskus­tvo dobije strukturu i značenje, nastaje emotivna reakcija, zbog čega se ono sagledava u novom svjetlu. U jednom je istraživanju utvrđeno da su zahvaljujući šestotjednoj terapiji pisanjem o stresnim događajima u svojim životima, studenti manje posjećivali liječnike, bolje su funkcionirali tijekom dnevnih zadataka i postizali bolje rezultate na psihološkim tekstovima. Osim toga, zabilježeno je da su imali više T-limfocita, što je znak boljeg i jačeg imunosnog sustava. U terapiju pisanjem spadaju pisanje članaka, ispovijesti, priča, pisama i poezije.