ŠTO KAD SE IZA OSMJEHA I USPJEHA KRIJE DUBOKA TUGA? Psihoterapeutkinja objašnjava stanje visoko funkcionalne depresije

Postoje visoko funkcionalni ljudi, iznimno uspješni u poslovima koje obavljaju, kao i društvenim i socijalnim ulogama u koje su uključeni, iza čijeg osmijeha se skriva depresivno raspoloženje - piše psihoterapeutkinja Aleksandra Drezga

Shutterstock

Danas svako drugi kada se osjeća lošije ili kada je tužan, kaže za sebe da je depresivan. Riječ depresija je postala toliko zastupljena u našem svakodnevnom govoru da se čini kako je svuda oko nas. A onda opet oni koji se zaista bore s njom, to ponekad tako vješto skrivaju, da ih uopće niti ne primjećujemo. Upravo oni vrlo dobro znaju razliku između povremenog lošijeg raspoloženja i kada su to raspoloženje i gubitak smisla konstanta koja ih već duže vrijeme prati. Oni znaju što znači boriti se s dugotrajnim lošim raspoloženjem, koje često niti ne mogu objasniti, kao ni naći mu neki vanjski uzrok. Jednostavno se samo tako osjećaju. Oni znaju što znači boriti se s kroničnim umorom, te zaroniti u začarani krug negativnih misli iz kojih ne mogu izaći.  Moguće je i da se susreću s određenim promjenama na području hranjenja i spavanja, itd. i kao da su izgubili i zadnji tračak radosti življenja, te smisao života.

Sami u gomili

Susreću se s iznimnim poteškoćama u svakodnevnom funkcioniranju, bilo da se ne mogu prisiliti obaviti svakodnevne uobičajene aktivnosti i zadatke, poput ustajanja iz kreveta, osobne higijene, odlaska na posao ili školu, druženja, itd., ili bilo da se svakodnevno iznova i iznova moraju prisiljavati i svim silama truditi da ih odrade, te se može činiti kao da im to odlično polazi od ruke. I iako su nam, kada spominjemo depresiju, najčešće prva asocijacija ljudi koji su u obavljanju većine svakodnevnih zadatak uglavnom nefunkcionalni, mnogi će se zapravo iznenaditi kako postoje i oni koji su visoko funkcionalni, možda čak i iznimno uspješni u poslovima koje obavljaju, kao i društvenim i socijalnim ulogama u koje su uključeni, iza čijeg osmijeha se skriva depresivno raspoloženje. Jer na van ne izgleda kao da bi mogli ili uopće i trebali imati neke probleme.

Oni mogu biti cijenjeni članovi našeg društva, koji su po društvenim normama i pravilima vrlo uspješni, stoga čak i kada se nekome požale kako se zaista osjećaju, velika većina ih niti neće doživjeti ozbiljno, jer ne izgleda kako postoji neki „pravi“ razlog u njihovom životu zbog kojeg bi se tako mogli osjećati, a i njihovo funkcioniranje u vanjskom svijetu priča u potpunosti neku drugu priču. No tu se radi o njihovom unutarnjem osjećaju, te osobnoj percepciji sebe i vlastite realnosti, kao i subjektivnom osjećaju besmisla, te naučenoj bespomoćnosti. Ono što ne vidimo i ne možemo vidjeti kao vanjski promatrač je kako oni moraju ulagati ogromnu količinu energije kako bi odradili obične uobičajene svakodnevne aktivnosti, kako se moraju siliti uključivati u društvene odnose, te ih s vremenom mogu početi sve više i više izbjegavati, jer ih iscrpljuju, tražeći različita opravdanja za to. Oni mogu biti okruženi gomilom ljudi, a i dalje se osjećati iznimno usamljeno. Rijetko ih što veseli, ako i uopće. Vrlo vjerojatno su kritični prema drugima, ali to je samo iz tog razloga jer su zapravo iznimno kritični prema samom sebi. Ne praštaju si ni najmanju pogrešku, pa tako onda ni drugima. Iz dana u dan se moraju truditi odraditi sve što misle da se od njih očekuje, kako bi zadovoljiti društvene okvire i očekivanja, da bi i dalje nastavili biti funkcionalni članovi društva, iako u malo čemu više vide smisao. Oni se svakodnevno ustaju i ulažu posljednji atom svoje energije, kojeg iz dana u dan sve teže pronalaze, kako bi zadovoljili ta očekivanja za koja misle ili su nekad mislili da će im donijeti sreću i zadovoljstvo.

Privatni album  Aleksandra Drezga, psihoterapeutkinja i socijalna pedagoginja; više o njenom radu saznajte na www.asdrezga.com

Što me raduje? 

Iako depresija postoji od pamtivijeka, te nastaje pod utjecajem različitih čimbenika, u moderno vrijeme je sve češća, stoga se pitam koliko moderni način života koji podrazumijeva konstantnu učinkovitost i produktivnost na svim mogućim područjima, utječe na njezino stvaranje? I znači li upravo takav način života modernog čovjeka u konačnici i gubitak smisla bez kojega nedvojbeno gubimo i onaj posljednji tračak životne radosti, ono za što bi živjeli, čemu bi se veselili? Moraš biti odličan i savršen po svim kriterijima koji su općeprihvaćeni u društvu u kojem živimo: izgledati besprijekorno i savršeno, biti visoko obrazovan, uspješan u poslu koji radiš, odličan roditelj, najbolji prijatelj, netko tko je uvijek bezuvjetno tu za druge, te je pravi pravcati ekspert na različitim područjima, od profesionalnog do mnogobrojnih interes i hobija koje ima. Pa se neki tako zapletu u tu priču u kojoj zaborave na sebe, na ono što vole, žele i jesu, trčeći zadovoljiti sve te izvanjske faktore i društvena očekivanja za koja misle da će im donijeti sreću. Tako da u konačnici izgube i onaj posljednji tračak radosti i uživanja u životu, kao i apsolutno skoro svaki smisao i želju za životom. Iz dana u dan samo pokušavaju preživjeti, odrađujući ono za što misle da se od njih očekuje, te da je potrebno kako bi postali sretni, a upravo zbog toga su i nesretni. Ponekad se toliko usmjeravamo na ciljeve koje mislimo da moramo ostvariti, da zaboravimo uživati u putu prema njima, a taj put je naš život. Jer u konačnici važno je znati uživati u svojem putu i putovanju, a ne bezglavo juriti ka nekakvom zamišljenom ili možda čak i izmišljenom cilju.

Koja je cijena domaćih rezanaca?

I danas je se sjetim: bila je to mlada, pametna, visoko obrazovana, lijepa i vrlo sposobna žena, a onda opet tako opterećena s bezbroj različitih stvari i razapeta između mnogih obaveza. Došla je nakon posla i rastreseno sjela na kauč. Već neko vrijeme se osjećala loše. Pitala se koji je smisao cijelog tog njezinog života, te nije mogla naći niti jedan razlog zbog kojeg bi nastavila živjeti. A na van je izgledalo kao da ima sve: bila je vlasnica vrlo uspješne firme, predana svojem poslu, majka koja se trudila učiniti sve kako piše u knjigama, trudila se biti i savršena žena, vrlo svestranih interesa, te uključena u različite hobije i aktivnosti. Ali više ni u čemu nije uživala, jednostavno je sve skupa samo odrađivala. Često sam se pitala kako sve to skupa stiže. Vrtila se je u začaranom krugu kritiziranja sebe i drugih od kojih je očekivala da zadovolje njezine osobne, iznimno visoke i često nerealne standarde. Tog dana je bila sva izvan sebe, jer joj je mama djeteta koje se je družilo s njezinim, za ručak servirala juhu koju je izvadila iz zamrzivača i u njoj je skuhala kupovne rezance. Zamislite, juha iz zamrzivača s kupovnim rezancima! Pa ona uz sve te svoje obaveze uvijek skuha domaću juhu s pravim domaćim rezancima koje sama radi. Pa neće valjda u domaću juhu staviti kupovne rezance! Tog dana se prelomilo na toj juhi i kupovnim rezancima.

Bilo da se radi o domaćim rezancima, poslu, obitelji, hobijima, obrazovanju, prijateljima, itd., princip je u stvari uvijek isti: zaboravimo uživati u onome što radimo, što nas okružuje, te se konstantno trudimo zadovoljiti sve ono što mislimo da je potrebno, kako bi se uklopili u tu sliku „uspješne“ osobe koja bi nam navodno trebala garantirati dobar i sretan život. A upravo tada zaboravimo živjeti, pa posljedično izgubimo i svaku želju za životom.

Prošlo je već dosta od tada, no ja se i dana danas ponekad pitam koja je to cijena tih „domaćih rezanaca“ koju plaćamo?