Već neko vrijeme vozila se tim vlakom, a moglo bi se reći da vožnja i nije bila baš najudobnija. Bila je prilično napeta, sa strepnjom, iako nije znala od čega. I u iščekivanju katastrofe. A onda su počele turbulencije: vlak bi samo u jednom trenutku počeo lupati, sve u njemu se treslo, bezglavo je jurio, kao da će u svakom trenutku iskočiti iz tračnica.
Neopisivo ju je bilo strah, srce joj je lupalo, dlanovi se znojili, ostajala je bez daha, tijelo joj se kočilo i nije znala što činiti, a ono što je najgore od svega: mislila je da neće preživjeti. A onda bi se vlak sam od sebe umirio, a vožnja je opet postala ona stara i napeta, u iščekivanju katastrofe.
Vozila se tako jedno vrijeme, jedan dio svojeg života, ali sve joj je skupa postalo neizdrživo. U više navrata je tražila pomoć konduktera, koji bi je s vremena na vrijeme umirio. Razgovori s njim su joj pomagali. Pokušavao je shvatiti što joj znače te turbulencije i zbog čega su za nju prijeteće. Kroz razgovore s njim je tražila moguća rješenja, bio joj je podrška i suputnik. I tako je u određenom trenutku konačno bila spremna, te je odlučila promijeniti vlak i smjer putovanja.
Jer ljudi moji, ona je cijelo vrijeme putovala u, za nju, krivom smjeru!
Kasnije se često znala sjetiti i upitati: što bi bilo da nije imala osjećaj kako će vlak iskočiti iz tračnica, da zbog tolikog straha, panike, strepnje i neizvjesnosti u konačnici nije promijenila vlak, a posljedično i smjer u kojem je putovala?