TIJELO SVE OSJEĆA I PAMTI - ČUJETE LI ŠTO VAM PORUČUJE? Vratite na vrijeme kontrolu nad njime i nad životom

Sigurno ste nakon posebno teškog dana primijetili bol u vratu. Nakon svađe ta se bol nalazila u čeljusti. Neke vam informacije možda nisu dobro sjele na želudac, a u razdoblju tjeskobe možda ste primijetili probavne tegobe. Um i tijelo nerazdvojna su cjelina, sve ono što mislimo i osjećamo reflektira se na tijelo. Mehanizam je jednostavan – kada pomislimo neku misao i uz nju povežemo osjećaj, luče se hormoni i pokreće se reakcija u živčanom sustavu. To se događa preko PNEI (psihoneuroendokrinoimunološki) sustava koji povezuje um i tijelo.

Još češći fizički osjećaji su oni povezani s tjeskobnim razmišljanjem o budućnosti. Tada je cijelo tijelo u grču, potom slijede pritisak u glavi i glavobolja. To je fascija, ono što poznajemo pod uzrečicom „tijelo pamti“. Zbog nje osjećamo istu senzaciju u tijelu sjećajući se nekog događaja. I sve je odlično dok fasciju „kupamo“ u pozitivnim mislima i u tijelo šaljemo dobre senzacije. No postoji i njezina mračna strana u kojoj na negativne impulse reagira specifičnim stezanjem u ciljanim dijelovima fascije. Osjećaj tjeskobe „upakira“ se oko prsne kosti i uzrokuje stezanje fascije u tom dijelu, što se očituje osjećajem pritiska u prsima i nemogućnošću dubokog udisaja. Dugotrajno stanje često se povezuje s tahikardijama i aritmijama srca.

Stres dovodi tijelo u borbeni stav
Stresori su podražaji koji u nama izazivaju reakciju koju nazivamo stres. Ako smo dugo pod utjecajem stresora, tijelo je u „bori se ili bježi“ odgovoru koji mobilizira cijeli organizam i drži ga u stanju pripravnosti. Fizički se manifestira napetošću mišića i stresnom posturom kojom štitimo vitalne organe. Uz to, funkcije probavnog i reproduktivnog sustava se stopiraju, jer ako vlada opasnost definitivno nije vrijeme ni za jednu od ove dvije stvari. Konstantan boravak u zoni stresa rezultira time da tijelu ta postura, napetost mišića i druge pojave u ostalim sustavima postaju normalne. I tako se vrtimo u krug jer „stres uzrokuje stresnu posturu, a stresna postura pogoduje stresu“ (Lance Armstrong).

Čuje li moj um moje tijelo?
Zbog užurbanog ritma nemamo vremena obratiti pozornost na tijelo i znakove koje nam šalje. Pokušavamo ignorirati sve znakove i ušutkati tijelo nekom od dobro nam poznatih „još samo malo“ mantri. I sve je u redu dok tijelo može pratiti ritam uma, dok smo mladi, zdravi i motivirani. No s godinama – za razliku od uma – tijelo usporava ritam i posustaje u utrci za umom. Tu nastaje problem jer tijelo nam šalje signale, a mi se oglušujemo. Ispočetka tihi i nenametljivi signali, iscrpljenošću tijela i povećanjem nesrazmjera s umom, postaju sve glasniji i jači.

Ključ je u otpornosti
Moguće je živjeti u tijelu koje ne osjeća posljedice stresa. Doživljaj stresa stvar je osobne interpretacije. Jako je važno kako nešto doživljavamo, a još važnije što sebi govorimo dok mislimo na neku situaciju. Sjetimo se lavine koju pokreće misao. Danas se većina nalazi u urbanom stresu trčanja između obaveza, rasporeda i slično. Pa, iako nemamo objektivan stres, često ga sami stvorimo u mislima jer je to postao način funkcioniranja. Preuzimamo tuđe stresove, živimo u težnji perfekcionizma i potrebi za kontrolom postajući stres sami sebi. Većinu uvjeta oko nas ne možemo promijeniti, ali možemo svoj doživljaj stresa i, još važnije, izgraditi otpornost tijela. Tada ono više ne zadržava posljedice i, nakon impulsa stresa, brzo se vraća u smireno stanje.

Stvarna promjena je upoznavanje sebe – što meni znači stres, kako reagiram i koje riječi izgovaram sebi. Sljedeći put kada vam misli odlutaju prepoznajte strah i sjetite se kako na njega reagira tijelo. Ono ne zna da ta situacija o kojoj razmišljamo nije stvarna, ono pokreće reakciju kao da se to stvarno trenutačno događa. No ništa nije izgubljeno. Stanite i napravite zaokret. Poslušajte što vam tijelo govori u ovome trenutku. Duboko udahnite, umirite se i slušajte.