Na ovogodišnjem Sensa wellness & wellbeing sajmu gostovala je influenserica, autorica i majka troje djece Kristina Kuzmič na predavanju pod nazivom 'Znam kako ću'. U iskrenom i dubokom razgovoru progovorila je o borbi za mentalno zdravlje njezinog sina Luke, ali i istaknula metode koje su joj pomogle u savladavanju poteškoća s kojima se susretala.
Bol koja se prelijeva na sve
Kristina je odrasla u Osijeku, a tijekom Domovinskog rata s obitelji je preselila u SAD. Kada su se roditelji odlučili vratiti u Hrvatsku, ona je ostala tamo - studirala je, udala se i dobila djecu. Već u prvoj godini braka shvatila je da odnos nije zdrav, no trudnoća ju je navela da ostane, uvjerena da dijete ne smije odrastati bez oba roditelja. Ipak, nakon drugog djeteta, uslijedio je razvod.
Kasnije je pronašla novu ljubav i sigurno utočište, a nije izostao ni poslovni uspjeh. Nažalost, idila nije vječno trajala, a njezin sin Luka je u dobi od 13 godina počeo imati problema s mentalnim zdravljem.
Ta borba utjecala je na sve sfere njihova života: "Luka je postao središnji lik u našem domu i životima svih nas, jer su njegove patnje stalno trebale pomoć. To nije bilo pošteno ni prema nama, ni prema njemu, jer je s vremenom počeo vjerovati da nitko ne može biti sretan dok se on ne popravi."
Borba za druge moguća je samo ako smo mi dobro
Kristina se prisjetila kako je bila preopterećena brigom o svome sinu, a to je donijelo stalno prisutnu anksioznost s kojom se i sama počela boriti.
"Ja bih nekoliko puta tijekom noći stavljala svoje lice blizu njegovog i provjeravala diše li. Bojala sam se da ću ga naći mrtvog u krevetu... Kada tako živiš godinama, a čak čuješ i od psihijatra da on ima plan i točno zna kako će to napraviti, ostaju posljedice", ističe.
Priznaje da je odnedavno počela osjećati anksioznost. No, kada se ponovno stvori taj strah da ne može kontrolirati Luku ili što će se s njime dogoditi, naučila je da svejedno može kontrolirati sebe prihvaćanjem osjećaja nemoći koji se tada pojavi i svjesno upravljati njime, a jedna situacija posebno je snažno oslikala važnost ovakvog nošenja s izazovima.
"Imao je skoro 18, godinama je bio na terapiji, kod doktora, na lijekovima, u bolnici - svu pomoć koju sam mogla naći, on je dobio. I bilo je bolje, napokon bolje. A onda jednog dana prođem pored njega u hodniku, vidim nešto na njegovoj ruci... svježe se rezao. Sve u meni je htjelo odmah reagirati, kontrolirati, reći: ‘Luka, pa kako možeš?’ Ali sam naučila da to nikada ne pomaže", rekla je.
Upravo tada napravila je nešto što nikada nije: "Morala sam, što je meni kao majci najteže, zašutjeti i smiriti se. Sve u meni je htjelo kontrolirati, reagirati i viknuti, a umjesto toga, nježno sam rekla: ‘Ej, ajmo mi u tvoju sobu, da ti očistim tu ranu.’ Sjeli smo jedno pored drugoga, ja mu čistim krv, osjećam se užasno. I opet tiho pitam: ‘Kakav je to bio osjećaj? Je li ti pomoglo da se osjećaš manje depresivno?’ Rekao je: ‘Ne, mama, stvarno nije.’ I tada sam mu rekla: ‘Onda možda sljedeći put, prije nego pokušaš nešto, reci meni, prijatelju ili terapeutu. Možda ćemo zajedno naći nešto što stvarno pomaže.’"
Podrška i razumijevanje donose poboljšanje
"I osjećala sam se kao lijena, grozna majka. Nisam mu uopće objasnila koliko je ovo ozbiljno, koliko se bojim. No, kasnije mi je rekao: ‘Mama, ti nemaš pojma koliko mi je to pomoglo.’ I još uvijek, kada pričamo o tom danu, kaže: ‘Napravio sam nešto, a ti si sjela pored mene s toliko ljubavi. Nisam se osjećao kao loše dijete. Nisam osjećao da ti uništavam život, da me osuđuješ ili da misliš da sam lud. Osjećao sam se voljeno i podržano.’ I to mu je toliko pomoglo", nadodaje.
I danas se u Kristininom umu ponekad javi pitanje je li sin dobro i ima li slične misli kao prije. No, sada zna da ne mora potiskivati svoj strah, već ga prepoznati, prihvatiti i usmjeriti svoju snagu na ono što zaista može kontrolirati.
"Shvatila sam da u roditeljstvu ne moramo sve znati i rješavati odmah, već trebamo biti znatiželjni, otvoreni prema razumijevanju i spremni slušati", zaključila je za kraj.