Bolest kao put

Ruediger Dahlke, poznati njemački liječnik, terapeut i autor desetaka knjiga koji je napustio klasičnu medicinu zbog uvjerenja da je svaka bolest poruka naše psihe o našim skrivenim i potisnutim sadržajima, redovito surađuje s magazinom Sensa.

Jedna od njegovih najpopularnijih knjiga Bolest kao put, koju je napisao zajedno s Thorwaldom Dethlefsenom, objavljena je i u Hrvatskoj. Ona objašnjava njegovu filozofiju za koju je pronašao bezbroj potvrda u stvarnome životu liječeći mnoge fizički oboljele – psihoterapijom.

Naša sjena

Dahlke kaže da je, za razliku od našeg uma, naše tijelo uvijek iskreno i simptomima bolesti nas moli da prihvatimo i integriramo one dijelove sebe koje ne volimo, koji nam se ne sviđaju ili nam ukazuju da smo skrenuli s pravoga puta. Taj odbačeni dio nas naziva sjenom. Sjena je suma svih odbijenih područja stvarnosti kojih nismo svjesni, kaže. Tako, primjerice, nakon svake odluke prilikom koje smo nešto odabrali, sve druge opcije koje smo odbacili ostaju u sjeni, odakle ipak traže svoju potvrdu.

Rješavanje, tj. liječenje samo simptoma bolesti ne rastvara sjenu, nego samo potiče premještanje simptoma na drugo mjesto u tijelu. Sensina suradnica psihoterapeutkinja Nada Kaiser u razgovoru s poznatim liječnikom otkriva beskonačni svijet naše podsvijesti koja se odražava na našem tijelu.

Što vas je navelo da napustite klasičnu medicinu i krenete ovim neobičnim putom?
Liječnik sam i potječem iz liječničke obitelji. No vrlo rano, sa 11 godina, došao sam u dodir s istočnjačkom medicinom, meditacijom, zenom i jogom. Već kao mlad čovjek otišao sam u Indiju i upoznao drugačiji i puno širi pogled na zdravlje koji obuhvaća i spiritualnu dimenziju. To je bilo prije negoli sam upisao fakultet pa sam već na početku studija kritičnije gledao na uvriježeni pristup zdravlju.

Taj se moj pogled učvrstio i tijekom praktičnog dijela školovanja kad sam u okviru studija radio na klinikama. Sumnjao sam u ispravnost sustava u koji sam bio uključen. Mislio sam da tim načinom rada ne mogu uistinu pomoći pacijentima, a zatim da ću i ja oboljeti ako ostanem u tom sistemu. Ta, po mom viđenju, inscenirana žurba i stres, podrivale su psihološku stabilnost i oboljelih i liječnika.

Kad sam radio na onkološkom odjelu, s oboljelima nismo smjeli razgovarati o smrti. To me je dovodilo u neugodnu situaciju i stidio sam se takvog ponašanja prema pacijentima. Moram priznati da ni moji nadređeni nisu bili zadovoljni mnome. Tako mi je jedan od njih rekao: ‘Možda možete u okviru duljeg razgovora s pacijentom staviti i infuziju’ i ‘Namjeravate li i ubuduće za 20 uzimanja krvi potrošiti više od jednog sata?’. Bilo je jasno kako žele da radim prema određenim pravilima i da ne razgovaram. Moja predodžba o tome što znači biti liječnik bila je drugačija.

Kako je na vas utjecao Thorwald Dethlefsen, s kojim ste napisali jednu od svojih najpoznatijih knjiga?
Kad sam ga upoznao, krenuo sam dublje u spiritualnu dimenziju zdravlja. Thorwald Dethlefsen bio je psiholog, no nije radio klasičnu psihoterapiju, nego se također bavio pitanjima duše. Zajedno smo radili 12 godina, puno smo putovali, organizirali seminare, pisali i razvili terapiju sjene. Naučili smo gledati u ‘tamno područje’ čovjeka. Cilj nam je bio upoznati sjenu i iz nje izvući dobrobit. Tada smo bili zaokupljeni psihom, i istini za volju, pomalo smo se neprijateljski odnosili prema tijelu. Takva je u ono vrijeme bila atmosfera.

Kako sam ja ponajprije bio liječnik, tijelo nisam izgubio iz fokusa pa sam se počeo sam zanimati za prirodnu medicinu te sam učio homeopatiju. Tako se u mom radu tjelesno i umno ponovo spojilo. Primijetio sam da je u psihoterapiji teško nekoga navesti da pogleda svoju sjenu ako je tjelesno zatvoren. Otkrio sam da su mnogi moji klijenti stariji od 50 godina patili od zatvora. Kad smo taj problem riješili prirodnim lijekovima, oni su se ujedno otvorili psihoterapiji. Dakle, sve je povezano.

Mogu li ljudi sami istraživati svoju sjenu? Kako tumačiti simptome bolesti u sklopu vašeg sustava iscjeljivanja?
Važno je sagledati svoje simptome i vidjeti što oni govore. Dobro je upitati se: Zašto se ovo događa upravo meni i upravo sada? U čemu me to što mi se događa sputava, na što me sili? Odgovor na to pitanje ukazuje na ono u našoj osobnosti od čega se želimo odmak­nuti, što želimo odbaciti, a zapravo je potrebno prihvatiti. Pritom je potrebno ne samo razmišljati o simptomima i odgovorima na ova pitanja, nego uistinu doživjeti to što je u odgovorima. Tako odlazimo na razinu slika duše.

Ako niste upoznati s ovim načinom rada, najbolje je krenuti od jednostavnih simptoma. Uzmimo kao primjer vrtoglavicu. Mnogima je taj simptom poznat zbog niskog tlaka i imaju je kad se naglo ustanu. Svakome tko je bio na brodu poznato je da kad ispod palube pokuša nešto čitati, da će mu vjerojatno pozliti i osjetit će vrtoglavicu. Tom vrtoglavicom tijelo se služi kako bi uspostavilo narušenu ravnotežu.

Pri vrtoglavici oči javljaju mozgu nešto sasvim drugo nego centar za ravnotežu. Centar za ravnotežu poručuje „ljulja se“, a oči poručuju „sve je u redu, gledam knjigu“. To ne ide skupa. Vrtoglavicom nas naše tijelo tjera da izađemo na palubu. Kad to učinimo, vrtoglavica se smanji jer je ispunila svoju funkciju. To je lako razumjeti. Stoga, tijelo reagira vrtoglavicom kako bi nam poručilo da je potrebno određeno usklađivanje. Ovaj primjer odgovara na gore postavljeno pitanje: Na što simptom tjera osobu – tjera je na palubu kako bi se u njenom tijelu ponovo uspostavila ravnoteža.

Mogu li se na ovaj način tumačiti i teška oboljenja poput karcinoma, primjerice? Kako tumačiti tu agresivnu bolest?
Rak je načelno lako objasniti, ali to izaziva strah. Rak je pitanje osobnog rasta. No, to nije dovoljno mentalno razumjeti, čovjek mora prepoznati tu temu u vlastitoj duši. Ljudsko tijelo raste u dječjoj dobi, no od nas se i u odrasloj dobi i dalje zahtijeva rast, ali na duhovnoj razini. Umjesto tijela, sada mora rasti naša svijest. Izbjegavamo li taj rast, tijelo će rakom ukazati na tu potrebu.

Dio našeg tijela tada raste, buja, ofenzivan je. Kad to tijelo čini umjesto nas, mi ne moramo – ne moramo se izložiti i preuzeti rizik. No kod ovakvih tema važan je izravan kontakt s terapeutom. Nije dovoljno reći: ‘Pročitajte knjigu, učinite kako piše i sve će biti u redu.’ Za integraciju ovakvih dubinskih potreba bića važna je pomoć terapeuta i susret dviju duša.