Najlakše je pričati o vremenu. Najteže je pričati o sebi. Negdje između je pričanje o drugima. Neka nam to bude polazna točka.
Tragajući za znanjima koja bi me ne samo nadahnula nego i održala na razini svijesti da mogu postojati sretno i zadovoljno, prije godinu dana naišla sam na informaciju o drevnoj havajskoj vještini mirenja ali i životnom stilu egzotična naziva ho’oponopono. Predaja kaže da je ho’oponopono poklon izvanzemaljske civilizacije stanovnicima Havaja. No ono što je mene potaknulo na dublje istraživanje i prakticiranje te vještine jest priča o čovjeku koji je prakticira već više od 30 godina te je sa svojom mentoricom osmislio jednostavne postavke koje svaki suvremeni čovjek može lako uvrstiti u svoj život.

Svi smo mi majka, otac i dijete

Majstor ho’oponopona i psihijatar dr. Ihaleakala Hew Len sa svojom je mentoricom, poznatom havajskom iscjeliteljicom Morrnah Simeonom, dugačak proces okupljanja svih osoba uključenih u određenu situaciju te niz obreda sažeo u četiri jednostavne tvrdnje: Oprosti. Žao mi je. Hvala. Volim te. Putem razvoja i prakticiranja ho’oponopona otkrio je da su posljednje dvije izreke i najmoćnije. Sam proces veoma je jednostavan i uključuje tek osnovno znanje psihologije. Prema tom havajskom vjerovanju, osobnost svakog od nas dijeli se na tri dijela: majku (svijest), oca (nadsvijest) i dijete (podsvijest). Poremećaj u komunikaciji tih triju dijelova dovodi do privlačenja situacija kojima je svrha potaknuti nas da osvijestimo ono suvišno u životu. Odnosno, sve što nam se događa jest reproduciranje sjećanja, informacija koje nastaju zbog nesporazuma između naše unutarnje majke, oca i djeteta.

Tako možemo zaključiti da sve osobe i situacije privlačimo u život kako bismo osvijestili na čemu trebamo raditi da bismo rasli i razvijali se kao svjesna bića. Naime, ako malo razmislimo, u našem životu ne događa se ništa čemu sami ne svjedočimo. Tek kad događaj ili osoba postanu dio našeg polja pozornosti, tada se pokreće niz reakcija – pozitivnih ili negativnih. Osvještavanjem takve perspektive života dolazimo do istine da smo svi sami odgovorni za manifestacije u svojem životu.

Prihvaćanje odgovornosti

Upravo o ulozi odgovornosti govori i epizoda iz života dr. Ihaleakale, koji je dio radnog vijeka proveo u havajskoj zatvorskoj ustanovi kao psihijatar. Radio je s najtežim kriminalcima te se svakodnevno susretao sa stresnim situacijama i negativnim ljudskim emocijama. Preuzimajući odgovornost za manifestaciju tih ljudi u svojem životu te im govoreći „hvala, volim te“, a da pri tome nikoga od zatvorenika nikada nije primio ni na jednu psihijatrijsku seansu, uspio je radom na sebi iscijeliti sve te ljude pa je dvije godine nakon njegova dolaska taj odjel zatvora  – i zatvoren.

Prihvaćanjem odgovornosti za događaje i osobe u našem životu mi prihvaćamo i njihovu prisutnost kojom nas potiču da osvijestimo svoja unutarnja stanja. Koliko znate osoba koje će uvijek primijetiti mane drugih, dok su istodobno to obrasci koje i sami posjeduju, ali i onih drugih koji će prvo zapaziti topao osmijeh ili krasnu priliku za novo prijateljstvo, a i vi ih poznajete kao dobre prijatelje? Mi određujemo „boje“ naočala kojima gledamo svijet. Ako nam se ne sviđa kako nešto izgleda, upravo smo mi ti koji trebamo promijeniti naočale!

Što u meni izaziva ovu situaciju?

Prema ho’oponoponu najprije se moramo zapitati: „Što u meni izaziva ovu situaciju?“ Prekrasno je to da ne trebate znati odgovor na to pitanje. Dovoljno je osvijestiti da je određena situacija, a osobito one koje nam se ne sviđaju, naše vlastito sjećanje, naša osobna informacija koja upravo režira dramu pred nama i ujedno nam nudi priliku da se više nikada ne ponovi. Naime prema ho’oponoponu svaki put kad određenoj situaciji koja se manifestirala u našem životu kažemo hvala i volim te, mi zapravo brišemo taj konflikt u sebi koji je do nje doveo. Malo po malo, svakodnevno prakticirajući tu drevnu filozofiju, dolazimo u stanje bez konflikata, bez unutarnjih nesporazuma, u nultu točku iz koje se oslobađaju naši najčišći stvaralački potencijali.

Sada malo o meni (i drugom koraku u ho’oponoponu). Otkad sam počela stidljivo, glasom svojeg uma prakticirati ho’oponopono govoreći svemu i svima „hvala, volim te“, a zapravo se tako obraćajući svojem unutarnjem djetetu, promjene u mome životu postale su promjene nabolje. Sada kad mi se dogodi situacija koja me ispunjava nemirom, uvijek pokušam napraviti korak natrag i promrmljati u umu „hvala, volim te“. To ne znači da se i ja ne razljutim, ali često već dok pokušavam verbalizirati situaciju koja me izbacila iz takta, shvatim što iz nje trebam naučiti.

Putokazi svugdje oko mene

Ljude i situacije gledam kao dobrodošle putokaze gdje gledati, što raditi. Volim igrati igru da, dok čekam u redu pred blagajnom, odaberem osobito ozbiljnu osobu i mentalno joj govorim „hvala, volim te“. Često zauzvrat dobijem osmijeh. Danas znam da svaka osoba koju sretnem drži ključ mogućnosti da se razvijem na novu razinu. Hoću li prihvatiti tu priliku, to ovisi samo o meni.

Za kraj – o vremenu. Prosinac je vrijeme obilja – susreta, darova, osmijeha, ali i žurbe, stresa, kolona u prometu, repova u trgovinama, rušenja sistema na svim frontama. Bez obzira na to što vam se događalo u ovom prosincu, opustite se i dopustite si biti prekrasna osoba koja i jeste. To ćete primijetiti tek kad usporite. I, ovog prosinca odradite najteži dio prakse ho’oponopona: pokušajte što češće govoriti hvala i volim te. Najviše sebi.

Blagdanski recept za privlačenje novca:
kupnjom na kredit i zaduživanjem zlorabimo energiju novca. Stoga trebamo mentalno zamisliti čašu punu narančinog soka i u nju spuštati novčanice, kartice – sve što nam predstavlja novac. Energija novca ovu vježbu prepoznaje kao spa pa novac rado boravi uz nas. Naranča prezentira sunce, a sok od naranče njegovu esenciju.