Kako patnja oplemenjuje čovjeka?

Posttraumatski rast

No, posljednjih godina, psiholozi su postali svjesni fenomena poznatog kao "posttraumatski rast". Ovaj termin prvi su upotrijebili psiholog Richard Tedeschi i Lawrence Calhoun, koji su razgovarali s mnogim ljudima koji su patili od traumatičnih životnih događaja kao što su teški gubici, ozbiljne bolesti kao što je rak, požari, oružani sukobi i izbjeglištvo.

Produhovljeniji, bolji partneri, suosjećajniji

Oni su otkrili da je mnogim ljudima suočavanje s traumom bilo snažan poticaj za osobni napredak. To nije bilo samo pitanje učenja suočavanja s teškoćama ili prilagođavanja negativnim situacijama. Oni su uistinu dobili neke značajne dobrobiti iz toga. Kako kažu Tedeschi i Calhoun, oni su iskusili "pozitivne životne promjene". Dobili su novu unutarnju snagu i otkrili vještine i sposobnosti za koje nisu znali da posjeduju.

Stekli su više samopouzdanja, više cijene život, posebno one "male stvari" koje su uzimali zdravo za gotovo. Postali su suosjećajniji za patnju drugih i ugodnije su se osjećali u intimnim odnosima, tako da su imali dublje odnose koji su im donijeli više zadovoljstva. Jedna od najčešćih promjena koju su doživjeli je ta da su razvili produhovljeniji stav prema životu. Patnja ih je dovela do dublje razine svjesnosti.

Nove vrijednosti

Psihologinja Judith Neal proučavala je 40 ljudi koji su proživjeli "posttraumatski rast" nakon životnih događaja kao što su ozbiljna bolest, razvod ili gubitak zaposlenja, kao i iskustva tik do smrti. U početku, većina njih imala je iskustvo "crne noći duše", kada su njihove prijašnje vrijednosti bile dovedene u pitanje, a život im je prestao imati smisla.

Potom su prošli kroz fazu duhovne potrage, pokušavajući naći smisao u tome što im se dogodilo i pronaći nove vrijednosti. I naposljetku, kada su pronašli nove duhovne principe po kojima žele živjeti, ušli su u fazu duhovne integracije, kada su primijenili te nove principe. U toj fazi pronašli su novo značenje i svrhu u životu, zajedno sa zahvalnošću za to što su živi, pa i za to što su prošli kroz toliko nevolja.

Njemačkom filozofu Friedrichu Nietzscheu patnja nije bila strana. Većinu svog života patio je od bolnih migrena koje bi ga danima činile nesposobnim, a uz to imao je jake bolove u trbuhu. Bio je prisiljen povući se s položaja profesora na sveučilištu u dobi od 35 godina, zbog lošeg zdravlja, te provesti ostatak života u izolaciji. Nikada nije imao ženu ni djevojku, vršnjaci su ga izopćili zbog njegovih nekonvencionalnih ideja, te je imao vrlo malo prijatelja.

Bio je toliko neuspješan kao pisac da je morao platiti da mu knjige budu objavljene. S vremenom njegovo je pisanje počelo dopirati do čitatelja koji su ga cijenili, ali on je tada već počeo pokazivati znakove mentalne nestabilnosti. U dobi od 45 godina doživio je živčani slom i proveo je zadnjih deset godina svog života u katatoničnom stanju, živeći s majkom.

Što se tuga dublje ureže u tvoje biće, više radosti možeš primiti

No, Nietszche je imao izuzetnu moć prilagodljivosti i uvijek je mislio da mu patnja čini dobro. Vidio je svoju patnju kao "krajnji emancipator duha" koji je bio od najveće važnosti za njegovu filozofiju, budući da "tjera nas filozofe da se spustimo u najdublje razine... Ne znam da li takva patnja poboljšava čovjeka; ali znam da ga čini dubljim."

Njegovo je iskustvo bilo da kada osoba izađe iz epizode bolesti, izolacije ili poniženja, ona "kao da je ponovno rođena, ima novu kožu", s "finijim osjećajem za radost".

U knjizi Prorok Kahlil Gibran je donio sličan zaključak kada je napisao "Što se tuga dublje ureže u tvoje biće, više radosti možeš primiti."

To ne znači da trebamo s dobrodošlicom čekati patnju, niti je namjerno tražiti. Ali kada se ona pojavi u našim životima, trebamo biti svjesni da, ispod njene negativne površine, leži prilika za razvoj i produbljavanje.

Izvor: www.wakeup-world.com