Odustajanje kao duhovni put - pustite da biste dobili...

Vrhunski majstori

Prevladavanje želje za nečim

Jedan od vrlo čestih, a Zapadnjacima teško shvatljivih koncepata duhovnosti proizašao iz učenja Dalekoga istoka jest odustajanje – odustajanje od želje za nečim, a da bismo to dobili.

Ovo je priča o jednom pogledu na duhovni rast i razvoj čovjeka i na osnovne alate koji mu u tome mogu pomoći, priča o alatu koji koristim u svojem svakodnevnom radu i koji mi je i samome pomogao da otvorim vrata svojih potencijala i postanem bolja verzija sebe.

Gubimo grč, pretjeranu kontrolu i stare poglede na svijet

Odustajanje, otpuštanje kontrole, predaja – riječi su koje nam često sugeriraju nešto negativno. Obično podrazumijevaju čin u kojem protagonist napušta svoj put, gubi svoj ponos i činom predaje iskazuje nemoć da realizira svoj cilj te u konačnici gubi željeno.

Odustajanje kojemu nas, međutim, uče dalekoistočne filozofije poput budizma zapravo je nadilaženje, odnosno proces u kojem doista možemo izgubiti, no samo ono loše. Možemo izgubiti grč, pretjeranu kontrolu i stare poglede na svijet – sve ono što nas zapravo sprečava da ostvarimo željeno.

Tri etape, tri dijela odustajanja

U istočnjačkim je tradicijama tražitelje na duhovnom putu pratio majstor učitelj koji je učenicima ukazivao na propuste, davao odgovore pomažući im da postave prava pitanja i anegdotama ih upućivao na duboke istine. Tako im je pomagao da prođu kroz tri etape koje se mogu događati simultano, sukcesivno ili bilo kojim redoslijedom.

Tri dijela koja ću vam opisati dio su iste cjeline i međusobno se prepleću, no potrebno ih je razdvojiti kako bismo ih lakše raspoznali i savladali. Upravo ove tri etape ili tri aspekta ovog učenja pomagala su u duhovnim spoznajama i odbacivanju staroga.

1. Odustajanje od tijela

Prva razina odustajanja koju je valjalo savladati bilo je nadilaženje tijela. Učitelj bi učenike podučavao tehnici meditacije koja je s vremenom učenicima donosila unutarnje iskustvo zahvaljujući kojemu su oni osjećali da su puno širi od svog tijela, tj. da ne osjećaju granice vlastita tijela koje ih omeđuje. Istovremeno, boraveći u energetskom polju majstora koje on stvara, učenici bi izuzetno brzo postigli umirenje uma (što im, možda, samima ne bi pošlo za rukom).

Mir uma i energetsko polje omogućavaju snažniji protok energije. Pojačani protok energije kroz tijelo uz umiren um doveo bi učenike u stanje u kojem bi imali osjećaj kao da doista nisu u svom tijelu. Na taj bi način otpustili zadnje utvrde fizičke „kontrole“. Odustajanje ovdje znači da su učenici stekli vještinu i moć odustati od identificiranja s tijelom i time ga zapravo nadišli.

Osjećaj koji svakog tražitelja u tom trenutku preplavljuje mogao bi se opisati kao sreća, ispunjenost, proširenost, spokoj, prožetost sa svime. To je „osjećaj-stanje“ koje nas povezuje s energijama svemira koje stvaraju život – energijama koje otvaraju i povećavaju našu svijest. Kad se dobro uvježbamo, to ćemo stanje moći lako i brzo postići kad nam zatreba, što ćemo vidjeti u sljedećoj etapi.

Vježbajući dan po dan, nadopunjujemo svoj doživljaj svijeta novom vrstom razumijevanja, tolerancije, pomirenosti s različitostima drugih, no ne iz naučene filozofije, nego upravo iz izloženosti stanju jednote sa svime. Ovo stanje naziva se praznina jer smo u njemu prazni od misli i osjetila tijela, no prepuno je novih doživljaja koji izmiču našim osjetilima, ali bude i stimuliraju tijelo na sasvim nov način.
Ono nije samo sebi svrha, ovo je stanje samo uvertira za iduće razine odustajanja.

2. Odustajanje od kontrole i obrane

Ova razina filozofije i prakse nešto je zahtjevnija i bolnija od prethodne. Na ovoj razini učimo o svom sustavu obrane koji u ovoj filozofiji nazivamo ego, no on nije onaj ego koji se rabi u psihologiji. To je sustav obrane kojim se branimo od napada i životne ugroze. Teorija Shen Qia, energetskog treninga koji i sam provodim, podučava da je, sa stajališta energije tijela, u „mirnodopskom“ razdoblju ego zapravo poput back-up baterije koja sadrži nešto stare energije. Tu je, ali miruje. On služi da nam pruži energiju u trenucima kad se „odspojimo od svemira“.

U trenucima kad padnemo u nesvijest, kad smo teško bolesni ili na neki drugi način životno ugroženi, naše tijelo gubi energetsku konekciju kojom se napaja životnom energijom i održava se na životu. Da bi se spriječio potpuni kolaps, ego nas, prema ovom učenju, u takvim situacijama zatvara u energetski nepropusnu ljušturu i otpušta pohranjenu energiju da bismo preživjeli dok se ponovo ne spojimo s izvorom života. Iako se u egu ne nalazi svježa energija, ona je, prema ovom vjerovanju, dostatna da se tijelo ponovo pokrene, nakon čega se ego vraća u svoje prvotno, mirujuće stanje.

PageBreak

Problem je u tome što nam je moderni životni stil, zbog kojeg smo stalno u stresu, proizveo takvo stanje zasićenja u umu i tijelu da svaku situaciju doživljavamo kao životnu ugrozu. Tada se ego aktivira i, prema svom programu, hermetički nas zatvara i brani od svih vanjskih doživljaja i onemogućava nam dotok energije. Tako mi počinjemo živjeti izolirani iza sive zavjese, ne osjećamo ni emocije ni ljude misleći da je to normalno. No, ne zaboravimo, svrha tog hermetičkog zatvaranja bila je privremena intervencija, dok nas ponovo ne poveže sa svemirom.

No u stanju stresa to se ne događa jer mi zapravo nismo pali u nesvijest i prepustili se toj automatskoj kontroli unutar našeg tijela, nego i dalje živimo „normalno“. Zatvoreni u tu hermetičku ljušturu ili fasadu, živimo u nadi da ćemo povratiti kontrolu nad svojim životom, a zapravo tonemo u sve siviji život, gušeći se bez pravog kontakta s vanjskim svijetom i novom energijom.

U ovoj je fazi za duhovnog tražitelja važno vježbati spoznavanje onih trenutaka kad se aktivira ego. To „paljenje“ ega najjednostavnije se može opisati kao osjećaj napadnutosti i ugroženosti. Trening odustajanja od obrane sastoji se u tome da prvo prepoznamo kako reagiramo egom. Čitajući o ovome, prisjetite se koliko je grozan osjećaj kad vas, primjerice, netko kritizira. Čovjek se često osjeća kao da je stjeran u kut, kao da je u velikoj opasnosti. Pritom, situacija doista može biti bezazlena, primjerice, netko vam je samo predložio da nešto napravite na drugačiji način.

Filozofija Shen Qia sugerira nam da se u takvim situacijama prvo opustimo, čemu služi prva razina treniranja (nadilaženje tijela). U um tada treba prizvati stanje praznine i užitka koji možemo iskusiti kad smo jedno sa svemirom. Taj je doživljaj, međutim, nemoguć kad smo zatvoreni u svoju čahuru. Naravno, na prvu nam se to čini teško, no vježba uvelike pomaže. Često čujemo da u konfliktnim situacijama treba prvo udahnuti i brojiti do deset, i to definitivno pomaže, no u ovoj vrsti energetskog treninga vježbom učimo ući u stanje povezanosti.

Katkada ćemo se uspjeti povezati samo jedan posto, ponekad i više, no svaki veći postotak smirenosti značit će manju tenziju u situaciji kad se osjećate napadnuto. Kad se tako smirite, moći ćete situaciju promotriti razumski, a manje emocionalno. Tim ulaskom u „prazninu“ smanjit ćete aktivaciju sustava obrane i spriječiti da vas zatvori u ljušturu. Tako ćete se mirnije suočiti s izazovnom situacijom ili osobom ispred sebe. Stečena mirnoća uma zapravo će vam biti saveznik pa ćete lakše doći do rješenja u bilo kojoj, naoko ugrožavajućoj situaciji u kojoj se nađete.

Naravno, za ovaj pristup treba imati strpljenja jer se ova vještina gradi vježbom.

3. Odustajanje od ‘starog ja’

Najzahtjevniju razinu ove filozofije, razinu na kojoj se mnogi pokolebaju, možemo nazvati odustajanje od „starog ja“, i to u korist „novoga ja“.
U ranom djetinjstvu nemamo „staro ja“, naprosto ga još nismo stigli razviti. Nemamo stavove, nemamo jasnu sliku kako bi nešto „trebalo“ biti ili se odvijati, u fazi smo akumulacije iskustava o životu – sve dok se u jednom trenutku ne nađemo u fazi u kojoj sve „razumijemo“.

Točno znamo što nam je potrebno, znamo kako to treba izgledati i znamo kad nam to treba – po mogućnosti, odmah. Kreiramo svoje ideje i na osnovi njih postajemo spremni za osvajanje. Zatvaramo se u ljušturu satkanu od vlastita znanja i ideja koja isključuje sve ostalo. Ova ljuštura podsjeća na ljušturu ega iz prethodnog poglavlja, no ona više nije samo emotivni odziv na situaciju nego u ovoj fazi imamo cijelu teoriju o tome zašto nešto želimo na određen i utvrđen način, a ne na možda inovativniji način koji nam se nudi.

U mlađoj dobi ova ljuštura doista i sadrži svježe ideje i najnovija znanja koja smo sakupili učeći od najboljih – roditelja, profesora, prijatelja. No i najnovija znanja s vremenom treba osvježiti – a tu počinju problemi. Ako nas se ne nauči da je naučeno potrebno uvijek i iznova propitkivati, ući ćemo u stanje u kojemu se ne obnavljamo.

Odustati od „starog ja“, dakle, ne možemo bez obrazovanja, spoznajnog procesa, preispitivanja vlastitih stavova, a kako to lakše napraviti nego da zadržimo poziciju istraživača koji opaža, bilježi i primjenjuje novonaučeno.

Majstorova pomoć u ovoj fazi učenja je nezamjenjiva. Spoznavanje ega i „starog ja“ u početku zahtijeva nadzor i pomoć nekog tko je objektivan, poput učitelja. Učenici su se u prošlosti, kao i danas, lomili u agoniji  između povjerenja prema majstoru i vjerovanja samome sebi, tj. onom „starom ja“ koji je na odlasku narcisoidno govorio: „Nakon mene potop“. No, jednom kad bi učenik naučio kritički promatrati svoje postupke, bio bi spreman krenuti u život, razvijati svoje potencijale i dijeliti ih s drugima.

Stoga, ne bojite se odustajanja. Ono je ponekad jedini put da dođemo do iduće stepenice svojih mogućnosti i da uistinu razvijemo krila.