Samo jednom se ljubi?

Vjerovanje da se „prava“ ljubav javlja samo jednom u životu prije pedeset godina imalo je značenje kulturnog mita o ljubavi. Danas ovo uvjerenje susrećemo kod starijih klijenata, kao i kod mladih, nešto konzervativnijih osoba.

Prvi obrazac: Biranje

Prvi obrazac ponašanja koji se može ustanoviti u ljubavnom ponašanju osoba koje su uvjerene da se tijekom života može samo jednom doista voljeti sastoji se u beskrajnom biranju i čekanju da se pojavi pravi partner koji je dostojan njihove ljubavi do kraja života. U situacijama kada postoje drugi koji joj pokazuju znakove naklonosti i sviđanja, osoba se nikako ne odlučuje stupiti u odnos ljubavi, jer se boji da će svoju jedinu kartu za ljubav pogrešno „potrošiti“. Ukoliko bi osoba napravila izbor i odlučila zavoljeti jednog partnera pa se to kasnije pokazalo pogrešnim, tada bi ona uzaludno „potrošila“ svoje pravo na jednu jedinu ljubav u životu. Svi ti razlozi čine da osoba ostaje neodlučna, da bira izdaleka, da malo koketira kako bi bolje upoznala partnera i otkrila njegove mane i nesavršenosti koje on pokušava sakriti, a koje bi eventualno pokvarile odnos ljubavi što bi se ostvario. Na prvi znak nesavršenosti osoba se povlači i odustaje od danog partnera, zadovoljna što sebi nije dopustila da se upropasti u ljubavnoj vezi s pogrešnom osobom.

Jedini problem u ovom obrascu je što se takav idealni partner, s kojim bi bez razmišljanja vrijedilo provesti cio život, nikako ne pojavljuje, tako da se život svodi na čekanje prave ljubavi i neprestano biranje dostojnog partnera. Subjekt ovog uvjerenja nije svjestan paradoksalnosti svoje pozicije: da bi nekoga doista upoznao, on mora preuzeti rizik i ući u ljubavni odnos s danim partnerom, ali, pošto bi pogrešan izbor značio gubljenje jedinog prava na ljubav, rizik je prevelik pa subjekt pokušava upoznati potencijalnog partnera bez ulaska u ljubavni odnos. Drugim riječima, on se ponaša u skladu s naputkom: „Prvo dobro nauči plivati pa tek onda uđi u vodu“.

Primjer iz prakse

Kako ne postoji rješenje ovog paradoksa, a budući da je strah od pogreške prevelik, osoba odlučuje ipak sačekati da se pojavi onaj partner koji će biti pravi izbor. Nekada se ovo čekanje toliko otegne da izgubi svaki smisao i postane problem sam po sebi: ne mislimo samo na anegdotalne primjere kako su neke žene kao virgo intacta dočekale sedmo ili osmo desetljeće svoga života u čekanju pravog, nego uglavnom na one žene koje su se približile dobu u kojem se gubi moć biološke reprodukcije, a koje još nisu pronašle osobu dostojnu njihove ljubavi i toga da budu očevi njihove djece. Kako uvjerenje da se u životu može voljeti samo jednom pridonosi beskrajnoj neodlučnosti i čekanju »princa« ili »princeze«, možemo vidjeti na ovom primjeru.

Žena, 38 godina, nevina, liječena zbog depresije koja se temelji na izraženom osjećaju usamljenosti, obraća se psihoterapeutu sa željom da sebi razjasni zbog čega nije u stanju pronaći odgovarajućeg muškarca za kojeg bi se udala. Priopćuje da želi ostvariti odgovarajuću emotivnu vezu i roditi dijete, ali i kako se boji da je odveć kasno i za vezu i za rađanje djeteta. Istraživanjem njezina sustava vjerovanja vezanog za ljubav ispostavlja se kako ona vjeruje da se u životu može voljeti samo jednom. Ovo uvjerenje velikim je dijelom odgovorno za njezin dotadašnji način života: budući da se može voljeti samo jedanput, ona želi tu jedinu mogućnost „potrošiti“ na pravu osobu. Njezin dotadašnji život sastojao se upravo u biranju prikladne osobe, ali, nažalost, brojni kandidati nisu prolazili njezine stroge testove. Kako se u njezinu referentnom okviru pojmovi „ljubav“ i „seks“ potpuno preklapaju, nenalaženje „pravog“ partnera u ljubavi istodobno je značilo i odbijanje seksualnih odnosa.

Budući da svoju ljubav želi „pokloniti“ samo „pravoj“ osobi, pristajanje na vezu s muškarcem koji nije „pravi“ pacijentica shvaća kao poraz i neprihvatljiv kompromis. U tome je učvršćuje dotadašnja dvadesetogodišnja seksualna apstinencija, jer kada bi sada pristala na „polovično rješenje“, iznevjerila bi sebe i njezina dotadašnja apstinencija ne bi imala smisla. Povremeno joj se čini da je bolje ostati usidjelica nego odustati od ideala koji traži.PageBreak

Drugi obrazac koji možemo ustanoviti u ljubavnom ponašanju osoba koje vjeruju da se samo jednom u životu može voljeti sastoji se u tome da ovakva osoba uporno ostaje u ljubavnom odnosu koji je nikako ne zadovoljava. Često je sama osoba zbunjena svojim ponašanjem jer sebi ne može objasniti zašto ostaje s osobom koja ju je razočarala. Takvo ponašanje zbunjuje i promatrače pa i terapeute od kojih se traži pomoć. Pošto osoba uporno ostaje u odnosu koji joj objektivno ne odgovara i koji ona jednim dijelom sebe iskreno želi napustiti, neki terapeuti skloni su ovakvu osobu označiti kao „mazohista“, a njezinu ljubav kao „mazohističku ljubav“. Ovakva procjena, da ne kažemo dijagnoza, rezultat je toga što se ignorira implicitno ili nesvjesno uvjerenje da se u životu samo jednom može voljeti. Kada se takvo ponašanje promatra u kontekstu tog uvjerenja, postaje jasno da je ponašanje logično i da osoba nije nikakav mazohist, nego da bira ono što se iz njezine točke gledišta čini boljim izborom.

Logika ovakva ponašanja je jednostavna: pošto je jedino pravo na ljubav iskorišteno, osoba može samo birati između življenja u odnosu loše ljubavi i, u slučaju odvajanja od partnera, provođenja ostatka života bez ikakve ljubavi. Ukoliko je ljubav jedna od najvažnijih vrednota za danu osobu, njezina nesvjesna procjena može biti da je bolje živjeti u odnosu loše ljubavi nego bez ikakve ljubavi.

Primjer iz prakse

Žena, 26 godina, tri godine u braku, majka jednog djeteta, na terapiju se javlja zbog potpuno nezadovoljavajućih odnosa u braku koje sama opisuje kao katastrofalne. Kada je upoznala budućeg muža, odmah je osjetila da je on pravi muškarac za nju, tako da se vrlo brzo udala. Prvih nekoliko mjeseci bila je zaljubljena, prezadovoljna brakom i njihovom ljubavlju, a onda se sve počelo mijenjati. Od tada je više puta pokušavala napustiti muža, ali bi se ubrzo vraćala sa željom da pokuša još jedanput. Muž je nezainteresiran i za nju i za dijete, odbija prijedlog za bračnu terapiju, jer mu je, prema njegovim riječima, potpuno svejedno hoće li ona ostati ili otići.

Preispitivanjem njezina sustava predstava o ljubavi otkrivamo kako pacijentica vjeruje da se u životu može voljeti samo jednom. Na osnovu tog aksioma, ona razvija ovu logiku: svoju je ljubav poklonila pogrešnom muškarcu, a ako ga napusti, onda će cio život provesti bez ljubavi. Budući da joj je ljubav vrlo važna u životu, zaključila je da bi život bez ljubavi bio neprihvatljivije rješenje. Zbog toga je ostajala s njim, odnosno vraćala mu se nakon svakog pokušaja da ga napusti, jer se nadala da bi se moglo dogoditi kakvo čudo i da bi se on nekako ipak mogao promijeniti. Do razrješenja dolazi nakon pojašnjenja razlike između ljubavi i zaljubljenosti, kao i nakon korekcije njezine zablude da se samo jednom može voljeti.

Treći obrazac: Katastrofa odbačenosti

Treći obrazac koji nalazimo kod osoba koje su uvjerene da se u životu samo jednom ljubi sastoji se u iznimno dramatičnoj reakciji na odbacivanje od voljene osobe. Ukoliko je ljubav za danu osobu jedna od najviše cijenjenih vrednota, situacija gubitka partnera ili situacija neuzvraćanja ljubavi toliko je stresna da, u pravilu, vodi u neki oblik poremećaja: tjelesnu bolest, psihički poremećaj ili samoubojstvo. Kada partner umre ili kada napusti osobu koja ga još uvijek voli, tada to za nju nije samo situacija gubitka voljene osobe, nego situacija gubitka jedine mogućnosti da u životu voli. Ovakvo gledanje na gubitak voljene osobe čini da reakcija ne bude normalna žalost i tugovanje, nego prava depresija u kojoj osoba pored tugovanja za partnerom tuguje i za ljubavlju jer je uvjerena da više nikada neće moći voljeti pa je puna samosažaljenja u vezi sa svojim budućim životom u kojem više neće biti ljubavi.

Obrazac katastrofalne reakcije na odbačenost često nalazimo kod mladih djevojaka koje, kada se zaljube, vjeruju da je njihov izabranik toliko dobar da je od svih ljudi na svijetu samo on zaslužio da ga one zavole. Katastrofa nastupa kada takvu djevojku mladić ignorira ili čak ismijava njezinu ljubav, kada se on samo koketno poigra s njezinim osjećajima kako bi sebe potvrdio kao erotsko biće ili kada je, pozivajući se na ljubav, samo iskoristi kao seksualni objekt.  Odbačenost je iznimno stresna situacija za mlado biće koje prvi put u životu počinje voljeti, koje vjeruje da se samo jednom u životu može voljeti i koje je zbog toga iznimno probirljivo u izboru objekta svoje ljubavi. To je situacija dvostrukog gubitka, jer je jedino pravo na ljubav „potrošeno“ a da nije ni ostvareno.PageBreak

Četvrti obrazac ponašanja na koji nailazimo kod ovakvih osoba može se nazvati „život bez ljubavi“. Riječ je o tome da osoba nakon raskida nekog, obično nezadovoljavajućeg odnosa ljubavi čvrsto vjeruje da je „potrošila“ svoje „jedino“ pravo na ljubav, tako da je njezin usud živjeti život u kojem više nema mjesta za ljubav. Drugim riječima, kada je pravo na jedinu ljubav „potrošeno“ zbog smrti ili odlaska partnera, osobi jedino ostaje da se nauči živjeti život u kojem više „ne može“ biti ljubavi. Koliko će ta životna promjena pogoditi osobu ovisi o tomu koliko joj je ljubav važna. Ako joj je ljubav najvažnija, odnosno ako vjeruje da je ljubav smisao života, onda će stres biti najjači i mogući su svi najnepovoljniji ishodi (smrtna bolest, ludilo ili samoubojstvo). Ukoliko za ovakvu osobu ljubav jest važna životna vrednota, ali nalazi da su neke druge vrijednosti važnije, ona će, poslije krize, odustati od ljubavi prema osobi suprotnoga spola kao od njezina mogućeg izbora i naći neku drugu, postojaniju vrijednost.

Muškarac, 32 godine, uspješan i bogat poduzetnik, pati od nesanice, prekomjerno pije, bez drugih znakova depresivnosti. Žali se na povremen osjećaj praznine u životu. Iako nema stalnu partnericu za koju bi bio dublje emocionalno vezan, svoje seksualne potrebe zadovoljava s velikim brojem žena. Svoje promiskuitetne odnose definira „poslovno“ kao suglasnost interesa: one zadovoljavaju njegove seksualne potrebe, a on njima nudi provod i darove. U posljednjih šest mjeseci to mu je nekako dosadilo, više ga ne ispunjava i ne donosi mu zadovoljstvo.

Tijekom analize ispostavlja se da on ima, iako prikriveno, iznimno ružno mišljenje o ženama. Upitan da definira što za njega znači ljubav, ironično se nasmijao, jer za njega ljubav ne postoji. Upitan je li oduvijek tako, priopćuje da je samo jednom volio jednu djevojku kada je imao dvadeset dvije godine, da se s njom zabavljao dvije i pol godine i da ga je ona na kraju napustila i otišla s drugim, koji joj je mogao osigurati ugodan život. Već tada je znao, kako kaže, da više neće moći voljeti nijednu drugu ženu.

Peti obrazac: Diskvalifikacija bivše ljubavi

Peti bihevioralni obrazac koji nalazimo kod osoba koje ljube samo jednom u životu posebno je zanimljiv: one u svojoj osobnoj povijesti imaju više odnosa ljubavi. Dakle, pogrešno je smatrati da se u ponašanju osobe koja ljubi samo jednom mora naći samo jedan ljubavni odnos. Ono što im omogućuje da imaju više ljubavnih veza a da ostanu pri svome stavu da se prava ljubav javlja samo jednom u životu jest njihova moć da sebe uvjere kako veza u kojoj su bili zapravo nije bila ljubav, nego nešto drugo. Kada sebe uvjere da jedino pravo na ljubav zapravo nisu ni „potrošili“, tada ljubav (ponovno) postaje moguća.

‘Najveća’ ljubav

Kada netko govori o svojoj prošlosti, tada često možemo čuti kako spominje nekoga tko je bio „najveća“ ljubav u njegovu životu. Sintagma „najveća ljubav“ često predstavlja samo prikriven oblik iskazivanja uvjerenja o jedinoj ljubavi. Kada netko uspoređuje svoja iskustva u različitim ljubavnim odnosima, vjerojatno može izdvojiti jedan od tih odnosa kao najintenzivniji. Iznimno je, međutim, važno pravi li osoba kvantitativnu razliku (po intenzitetu) ili kvalitativnu razliku između „najveće“ i „ostalih“ ljubavi. U prvom slučaju osoba samo daje izvješće o intenzitetu, a u drugom, osoba prikriveno misli da je samo „najveća“ ljubav bila doista ljubav, a da su ostale ljubavi samo nešto što sliči na ljubav.

U radu s pacijentima koji prikriveno kroz „najveću ljubav“ ili otvoreno izražavaju uvjerenje da se može voljeti samo jednom, često je korisna terapijska ilustracija koja uspoređuje ljubav i boje. Pošto je svaka ljubav koja se doživi tijekom života stvarna, iako je svaki ljubavni odnos drukčiji od ostalih, nekim ljudima teško je razlikovati samu klasu (ljubav) od pojedinačnih članova te klase (ljubav prema konkretnoj osobi). Ilustracija s bojama pomaže da se shvate razlike i sličnosti između klase (boja = ljubav) i članova te klase (zelena = ljubav prema određenoj osobi): „Svaka je ljubav kao neka boja, boje se međusobno jako razlikuju, neke vam se mogu sviđati, neke ne, ali svaka je boja potpuno ravnopravna s drugima“. Ova analogija sa spektrom boja vrlo je pogodna za „horizontalno“ (ravnopravno) predstavljanje različitih ljubavi, jer ukoliko se vrši „vertikalno“ (hijerarhijsko) uspoređivanje, osoba ima tendenciju doživljavati najjaču ljubav kao jedinu pravu.

Mitski izvori vjerovanja o jedinoj ljubavi u životu

Iz mita o androginiji slijedi da svatko negdje ima svoju drugu polovinu, samo ju je iznimno teško naći među ljudima. S druge strane, u mitovima o trijumfalnoj ljubavi, za svakoga, pa makar on bio siromašan i neugledan, negdje postoji princeza ili princ koji ga čeka i „s kojim će živjeti sretno u ljubavi sve do kraja života“. Kada je u pitanju mit o ljubavnoj opijenosti, njegove djeliće možemo prepoznati kod osoba koje čekaju da upoznaju nekoga tko bi bio takav da one „izgube glavu“ za njim. Stupanj idealizacije ljubavi koji otkrivamo u mitu o netjelesnoj ljubavi je toliki da postoje učene rasprave na temu nove ljubavi kojom se izdaje stara ljubav, jer „ako je stara ljubav uistinu bila prava ljubav, onda osoba ostaje doživotno odana svom izboru“.