Promjena smjera
Svaki dan, svjesno ili nesvjesno, donesemo oko 10.000 malih ili većih odluka. Koliko su bile dobre ili loše, saznamo, ako se to uopće dogodi, tek naknadno. Dok o velikim odlukama razmišljamo i mnogima od nas se čini da ih donosimo racionalno, male su, izgleda, pitanje samo trenutačnog osjećaja. Jedni važne odluke donose brzo, sigurni u sebe, pa čak i s lakoćom, a drugi se premišljaju, važu argumente, odlučuju pa odustaju, podliježu raznim osjećajima koji im mijenjaju smjer.
U tom premišljanju, situacija prođe ili se promijeni. Bez obzira na to jesu li u svojoj neodlučnosti vagali o tome trebaju li dati otkaz i potražiti drugi posao, okončati ili započeti vezu ili pak stati na svoju stranu u konfliktnoj situaciji, prilika se gubi i više nemaju o čemu odlučivati. Tako izostaje odgovornost osobe za posljedice odluke, ali i mogućnost da sama rukovodi vlastitim životom.
I srce i glava
Na prvu se loptu čini da se ova razlika u pristupu odlučivanju temelji na tome odlučujemo li srcem ili glavom, no prava je istina da pri odlučivanju koristimo oba resursa.
Psihološka i neurološka istraživanja slažu se da osim razuma koji skuplja činjenice i logično važe „za“ i „protiv“, svi odlučujemo i na nesvjesnoj razini, a te odluke baziramo na osjećajima i unutarnjim senzacijama. Štoviše, u mnogim situacijama upravo je intuitivno donesena odluka ona prava, pogotovo ako je riječ o kompleksnim situacijama.
Naša nas životna iskustva ili blokiraju ili nam daju vjetar u leđa. Ono što nazivamo intuicijom ili nesvjesnim, neuroznanstvenici definiraju kao emocionalno pamćenje vlastitih iskustava. Limbički sustav mozga čuva golem skup naših sasvim osobnih doživljaja i bilježi ih obliku emocija i difuznih tjelesnih signala.
Svaki svoj doživljaj, ma kako mali, vrednovali smo kao ugodan ili neugodan i pohranili zajedno s pripadajućim mu osjećajem, tj. otpustili ga iz svijesti u nesvjesno. Ništa što smo doživjeli nije izgubljeno, ono je u nama i upleće se i u naše odluke, a da toga nismo svjesni. Kad trebamo nešto odlučiti, mozak automatski pred našim unutrašnjim okom proizvodi slike potencijalnih budućih scenarija. Te se vizije uspoređuju s našim pohranjenim iskustvima i proživljenim situacijama.
Ako budući i prošli scenariji imaju zajedničke točke, automatski se budi i osjećaj koji smo imali u sličnoj situaciji u prošlosti, a on se manifestira, primjerice, u obliku pritiska u grudima, čvora u želucu, stezanja grla ili pak lagane euforije ili samopouzdanja. Američki neuroznanstvenik Antonio Damasio te je senzacije u tijelu nazvao tjelesnim markerima. Dokazao je da oni imaju važan udio u donošenju dobrih odluka. Danas možemo sa sigurnošću reći da se pametne odluke donose samo ako uključimo i razum i emocije te ako ih, ovisno o situaciji, optimalno uskladimo.
Jeste li sigurni?
U psihologiji postoji teorija da svi ljudi imaju sklonost biti previše sigurni ili nesigurni. Oni koji su odrastali kao previše zaštićena djeca i umjesto kojih su roditelji donosili sve odluke, odrastaju u nesigurne ljude koji teško procjenjuju što je za njih dobro. Često će odgovornost prebacivati na „savjetnike“. Oni koji su bili prepušteni sami sebi ili su odgajani da budu samostalni pa su se morali oslanjati sami na sebe, donosit će odluke sa sigurnošću, lakše će odabrati ono što žele, pa čak i preuzeti posljedice loše odluke.
No iza te sigurnosti može se kriti i nevoljkost da iskuse svoje istinske osjećaje koji mogu utjecati na odluku. Većina će se ljudi kretati između ovih krajnosti, no važno je osvijestiti obrasce iz prošlosti koji nama mogu nesvjesno upravljati. Jednom kad osvijestimo ono što nas koči, ta smrznuta energija može postati naš resurs. I kakav god izbor napravili, sjetite se – ni za jednom odlukom toliko ne žalimo koliko za onom koju nismo donijeli.
Uljepšavanje rezultata
Mozak uvijek pokušava uštedjeti energiju i biti efikasan pa stoga provjerava i bira među mogućnostima koje mu se čine poznate. Ako nešto prepoznamo kao svoje iskustvo, tijelo luči dopamin, zbog čega se osjećamo dobro. Zbog tog kemijskog procesa cijenimo svoje navike, a sve što je novo, pri čemu treba izaći iz zone komfora, doživljavamo kao nelagodu i zato donošenje teških odluka često odgađamo.
No važno je znati da vrlo rijetko ljudi žale zbog donesene odluke. Razlog je u tome što se pri donošenju loše odluke uključi psihološki zaštitni mehanizam koji ne samo da potisne neispravnost odluke nego još i „uljepša“ rezultat. Mi racionaliziramo i to nam olakšava da se nosimo sa situacijom. A uvijek se nešto iz iskustva i nauči!
.png)
.png)
