Put ili stranputica

Rad na sebi može imati puno značenja. Sve češće čujem od raznih ljudi u različitim situacijama rečenicu Radim na sebi. To i ne čudi, budući da nam je na raspolaganju sve više mogućnosti, radionica, škola, pristupa – od novih i inovativnih do klasičnih – koji nam mogu dati nova znanja. Oni nam omogućuju da krenemo novim putovima u životu, otkrijemo svoje kvalitete i ojačamo ih, promijenimo navike ili bolje upoznamo sebe.

No, mogu nas odvesti i na stranputice. Kad njima zalutamo, možemo početi razne škole i rad na sebi doživljavati stilom, čak i smislom života, a da pritom stečena znanja uopće ne primjenjujemo. Živeći u iluziji da ta znanja imamo, činimo se sami sebi boljima nego što jesmo pa ih često prenosimo i drugima.

Međutim, dok znanja ne postanu vještine, mala je vjerojatnost napredovanja. Da bi znanje, pa i ono s područja osobnog razvoja, postalo vještina koja mijenja život, potrebno je puno predanosti i vježbe.

Koji vam je cilj rada na sebi?

Kada pitam svoje klijente što za njih točno znači rad na sebi, dobivam sljedeće dogovore: „Pročitala sam određene knjige“, „Idem na radionice za osobni razvoj“, „Koristim energetski rad“, „Izučila sam razne energetske metode“, „Idem na terapiju“, „Idem na coaching“ i slično. Na pitanje: „S kojim ciljem radite na sebi?“ najčešće ne dobivam konkretan odgovor. Očito je rad na sebi nešto vrlo individualno, a motivacija za njega razlikuje se od osobe do osobe.

Želja da smanjimo patnju ili nešto što želimo dosegnuti

Kako se nijedna promjena ne događa ako patnja nije dovoljno velika ili cilj dovoljno atraktivan, možemo zaključiti kako nas na rad na sebi, kakve god on vrste bio, motivira želja da smanjimo ili uklonimo patnju ili nas, s druge strane, privlači cilj koji želimo dosegnuti.

Primjerice, ako imam atraktivan cilj da prije godišnjeg odmora izgubim nekoliko kilograma kako bih dobro izgledala, spremna sam paziti kako se hranim i iz prehrane isključiti određene namirnice. Neće mi biti lako jer uživam u hrani, ali ću izdržati jer se radujem ishodu svog truda.

Najvažnija pitanja na putu samoostvarenja

Znamo što ne želimo, ali ne znamo što želimo

Motivaciju na tom putu mogu zadržati ako, primjerice, unaprijed zamislim kako će to biti kada dobijem pohvale prijatelja, kada budem mogla odjenuti haljinu u koju odavno ne mogu ući, te ću se osjećati zadovoljno i sretno već pri samoj pomisli na svoj cilj. Motivacija je jaka, a ishod vrlo poželjan. Izaći ću iz zone komfora i ignorirati kolače, čokoladu i slične namirnice.

Sama pomisao na ishod kakav želim dat će mi energiju da ustrajem. Možda je to moja motivacijska strategija. Ako je tako, ponašat ću se slično u mnogim situacijama – tako da zamislim što će se dobro dogoditi kada postignem cilj. No da bih se tako ponašala, moram znati što hoću. Mnogima je upravo to problem – znaju što ne žele, ali ne znaju što bi uistinu htjeli.

Tek kad stvarno dođemo do zida

U takvoj situaciji možda bi se promjena mogla realizirati tek onda kada bi patnja bila dovoljno velika. Primjerice, ako zbog prekomjerne težine sve lošije izgledam, imam sve više problema s krvnim tlakom, razinom energije, ne mogu potrčati i osjećam se loše, možda ću poželjeti promjenu. Na početku ću možda na nezadovoljstvo reagirati tako da ću još više jesti ono što mi odgovara i nakratko ću se osjećati bolje.

No, dobivanjem na kilaži osjećat ću se nezadovoljnije. Odlučit ću da ću ubuduće paziti, ali brzo ću zaboraviti tu odluku. Tek onda kada patnja zbog izgleda i drugih posljedica težine postane velika, ciljano ću raditi na tome da izgubim višak kilograma.

Kad smo spremni za terapeutski rad s drugima?

PageBreak

žena zima 2
Marko Grubišić žena zima 2
Mijenjanje je proces koji zahtijeva upornost i vježbu

No, čak i kada znamo što želimo i trebamo učiniti, sama spoznaja neće nas direktno „lansirati“ u svladavanje vještine. Primjerice, djetetu možemo prenijeti sve svoje znanje u vezi s vožnjom bicikla i ono će znati ponoviti sve što smo mu rekli. No, posjednete li ga na bicikl, vjerojatno će pasti. Vožnja bicikla stvar je osjećaja, ravnoteže, vježbe i svladava se postupno. Naravno, kada netko ima vještinu, ima i znanje o njoj, ali ne vrijedi i obrnuto.

Da bismo uspjeli svladati vještinu, moramo se susresti sa svojim „demonima“, provjeriti, tj. istražiti svoje vrijednosti i uvjerenja te promijeniti ono što nam ne koristi. A mijenjanje je proces koji zahtijeva upornost i vježbu.

Teoretski je vrlo lako shvatiti što i kako trebamo raditi, ali ta nam spoznaja neće pomoći da „odradimo posao“. Koje god znanje pretvarali u vještinu, potrebno je naučiti kako funkcionira metoda kojom se postiže promjena i potom redovito i svakodnevno vježbati.

Ono što ponovimo 33 puta nećemo zaboraviti

Neka su istraživanja pokazala da je potrebno najmanje tijekom tri mjeseca usvajati neku vještinu, prakticirajući nova znanja nekoliko puta na dan, da bismo postigli rezultat koji želimo. Tek tada ćemo moći, pomoću vlastitog iskustva, podržati i druge ljude da nauče ono što smo mi naučili i da na taj način postignu svoj cilj.

Vera Birkenbihl, poznata trenerica na području usvajanja znanja i vještina, tvrdi da ono što ponovimo 33 puta nećemo zaboraviti. No, ako imamo previše informacija bez mogućnosti da ih isprobamo u praksi, brzo ćemo ih zaboraviti.

Faze učenja

U učenju, tj. pretvaranju znanja u vještine, potrebno je proći nekoliko faza, od tzv. nesvjesne nekompetencije do nesvjesne kompetencije. Ako ne znam da postoji nešto što bi mi moglo pomoći i pritom nisam ni svjesna svog eventualnog problema, to znači da imam nesvjesnu nekompetenciju – ne znam da nešto ne znam.

Kada, primjerice, ne bih znala da postoje automobili koji mi mogu olakšati i ubrzati kretanje te, naravno, pritom ne bih znala ni voziti – imala bih nesvjesnu nekompetenciju. No ako znam da postoji automobil koji mi može olakšati življenje i želim ga naučiti voziti, svjesna sam što želim, ali još nemam to znanje – imam svjesnu nekompetenciju. U ovoj fazi znam što ne znam i zbog toga sam u svom učenju korak bliže cilju.

Treći je korak učenje i vježbanje, sve dok ne naučim voziti, i tada ću imati svjesnu kompetenciju – morat ću uvijek nanovo svjesno obraćati pozornost na to što i kako radim dok vozim, ali nakon nekog vremena i dovoljno vježbe vožnja će postati automatizam, vještina, tj. nesvjesna kompetencija. U ovoj fazi moja se vještina, prema potrebi, može „uključiti“ bez mojih svjesnih napora. Ovaj proces dio je stjecanja novih znanja i vještina, te korake moramo proći želimo li se nazivati poznavateljima određenog područja.

PageBreak

žena zima 1
Marko Grubišić žena zima 1
Jačanje ega

No, to je dug put i mnogi od nas pokušavaju naći onaj kraći. Ponekad čitamo knjige, shvatimo ih onako kako nam je moguće, ovisno o vlastitim iskustvima. Svoje shvaćanje smatramo jedinim ispravnim i spremni smo „dokazati“ da smo naučili, kako smo pametniji, obrazovaniji i slično. Ako nam je to cilj, onda radimo na jačanju svog ega, okrenuti smo sebi i očekujemo da i drugi prepoznaju ovu našu vrijednost.

U našem društvu teoretsko je znanje vrlo cijenjeno. Kao djeca smo naučili kako je važno biti vrijedan i dobar učenik te se od nas očekivalo da to pokažemo u obliku dobrih ocjena. Samo ako smo dobri učenici i u stanju smo reproducirati naučeno, vrijedni smo pažnje i ljubavi. Stoga nam i u odrasloj dobi prikupljanje znanja ostaje važno. No znamo li ta znanja i primijeniti?

Pogreške se u našem društvu ne cijene

Pogreške, tj. nespretnosti u svladavanju vještina su neminovne i dio su učenja, no u našem se društvu često osuđuju, a oni koji griješe posramljuju. Stoga, umjesto da iskušamo koliko uistinu možemo, često se, užasnuti spoznajom da možemo napraviti pogrešku, uvjeravamo kako nešto ne možemo ili pak kako možemo i znamo, a da to nikad ne iskušamo.

Ponekad nam znanje koje pokazujemo u socijalnoj sredini omogućava viši status, katkada nas štiti od potencijalnog napada na naš ego. Problematično postaje kada ta naša vrijednost nije prepoznata i cijenjena. Tada ulažemo još više napora očekujući priznanje.

Zaboraviti svoje granice

Vrijeme u kojemu živimo puno je brzih i velikih promjena. Vrijednosti se mijenjaju i nije se uvijek lako snaći. Znanje je sve dostupnije, posebno putem interneta. Svakodnevno nas obasipaju ponudama koje obećavaju brz uspjeh, razvoj i dostignuća koja su donedavno bila nezamisliva. Ponekad smatramo da je moguće nešto naučiti, pročitati i to odmah primjenjivati u praksi.

Sve dok to radimo samo za sebe, to može biti sasvim u redu. No kada mislimo da tako stečena znanja možemo koristiti u radu s drugim ljudima, to postaje problematično. Pridajemo preveliku važnost informacijama koje dobivamo te možemo pasti u zamku da informaciju koju imamo zamijenimo za znanje, a tako možemo zaboraviti gdje su nam granice.

Preuzimanje odgovornosti za sebe

Spoznati sebe prvi je korak prema eventualnoj promjeni. U stjecanju vještina od iznimne je važnosti spoznati jesmo li spremni preuzeti odgovornost za sebe ili pak imamo sklonost prebacivati odgovornosti na druge. Upravo ovo može biti od presudne važnosti i utjecati na to hoćemo li u nečemu uspjeti.

Uzmimo za primjer mladu ženu koja je deprimirana i ne vidi smisao u životu. Njezina dugogodišnja veza je završila, izgubila je posao te rješenje traži u psihoterapiji. Dvije godine redovito je išla na terapiju, no nije postigla nikakvu promjenu. Čula je da je moguće energetskim radom postići promjenu te nalazi odgovarajućeg terapeuta.

Nakon tri mjeseca shvaća da nije došlo do promjene nabolje pa odlučuje pronaći novog terapeuta, novu metodu – i tako mjesecima… Na pitanje što je učinila da bi postigla promjenu, odgovara kako je išla na terapije, ali terapeuti nisu riješili njen problem. Imala je odgovore na sva svoja pitanja, ali nije bila u stanju napraviti promjenu. Na pitanje što je konkretno radila i kako je u svakodnevnom životu primjenjivala spoznaje iz terapije, koja je iskustva stekla vježbama i radom na sebi – nije imala odgovor.

Znanje koje postaje vještina

Katkada problemi izgledaju jako veliki pa to uzrokuje rezignaciju i odustajanje od rada na njima. Međutim, kada se definiraju mali koraci, moguće je doći do rješenja, korak po korak.

Teoretsko znanje nije dovoljno. Ono nikada samo po sebi neće postati vještina. Potrebno je neko novo iskustvo da bi se stekla nova vještina. Znanje možemo primijeniti u rješavanju poznatih problema, ali vještine nam omogućuju da se nosimo s nepoznatim problemima. One nas čine snažnima i moćnima, a mogu osvijetliti put i drugima.