Tri puta. I četvrti
Georgij Ivanovič Gurđijev, jedan od najutjecajnijih mistika 20. st., govorio je da u tradiciji spiritualnih učenja postoje tri puta: Put fakira – kad čovjek zbog spoznaje Istine žrtvuje udobnost svoga tijela, Put redovnika – kad čovjek obuzdava svoje srce da bi produbio odnos sa Svevišnjim i Put jogija – kad se čovjekov um podvrgava strogoj disciplini da bi dosegnuo najdublju spoznaju.
Ali svoj put Gurđijev je nazvao Četvrtim putom. Idući njime, rekao je, čovjek se koristi kvalitetama svih ostalih putova radeći u svim pravcima odjednom, ali ne zatvarajući se u samostane, ne odvajajući se od svijeta, nego nalazeći se u samom središtu života. Kad idemo Četvrtim putom, ostajemo u samom središtu vlastitog života, ne odvajajući um od tijela i osjećaja te ne dajući prednost nijednom od njih, nego stapajući ih svjesno u nerazdvojnu, uravnoteženu i skladnu cjelinu.
Šokantni krug
G. I. Gurđijev rodio se pretkraj 19. st. u armenskom gradu pod ruskom upravom, Aleksandropolju. Danas je to armenski grad Gjumri. Otac mu je bio Grk, a majka Armenka, stoga su grčki, armenski i ruski bili prvi od dvadesetak jezika koje je Gurđijev naučio izvrsno govoriti. Prvi put postao je svjestan svoje potrebe da razumije ljudsku psihu i otkrije uzroke ljudskih postupaka kad je kao dječak prisustvovao događaju koji ga je duboko potresao.
Sjedio je na klupi blizu mjesta koje su za igru koristila djeca različitih naroda, budući da su u gradu živjeli Grci, Armenci, Kurdi, Turci, Tatari... Odjednom je začuo krik i skočio misleći da se nekom djetetu u igri dogodila nesreća. No kad je došao do grupice dječaka od kojih je dolazila buka, otkrio je da krikove ispušta dječak koji stoji usred na tlu nacrtanog kruga, boreći se za dah i praveći rukama u zraku čudne pokrete dok su mu se ostali smijali i rugali.
Iznenađen, Gurđijev je upitao što se događa. Objasnili su mu da je dječak Jezid (pripadnik vjerske sekte koja živi u Zakavkazju) i da Jezidi zbog vjerskih razloga (poznatih samo pripadnicima te religije) ne smiju izići iz kruga ako se u njemu nađu. Unutar kruga mogu se slobodno kretati, ali iz njega ne smiju samovoljno izići. Znajući za to vjersko pravilo, djeca su oko jezidskog dječaka nacrtala krug u pijesku.
Dječak je zaista pokušavao izići iz kruga, ali zbog snage njegovih uvjerenja granica kruga bila mu je poput fizičke prepreke koju nije mogao svladati, stoga se mučio i jecao od nemoći. Gurđijev je, šokiran dječakovim ponašanjem, došao do kruga i brzo izbrisao jedan njegov dio, nakon čega je dječak iskočio van i pobjegao trčeći.
Taj je događaj snažno potresao Gurđijeva. Nakon njega osjetio je duboku potrebu da istražuje snagu psiholoških uvjerenja koja ljudima mogu postati prepreke snažne poput kamenih međa.
Tragači za istinom
Iako se školovao za liječnika i svećenika, Gurđijev je želio iskustveno, a ne teorijski, spoznati dublji smisao postojanja. Smatrao je da se pravo znanje izgubilo iz suvremenih religija koje su postale automatizirane i prepune praznih rituala, ali je vjerovao da sve religije i sva duhovna učenja u svojim počecima govore o jednoj Istini. Stoga je kao vrlo mlad čovjek počeo putovati i tragati za mjestima i ljudima od kojih će učiti o tajnama duše.
Na svoja tragalačka putovanja u početku je išao sam, ali s vremenom je susreo ljude koji su imali sličan cilj i s njima je stvorio grupu Tragači za Istinom. Zajedno su godinama putovali bespućima Afrike i Azije tragajući za samostanima i manastirima u kojima se skrivaju mistične tajne o ljudskoj duši.
Učili su od predstavnika svih religija
U svojim traganjima Gurđijev i njegovi prijatelji nisu pravili razliku između jogija, derviša, sufijskih i kršćanskih mistika... Učili su od predstavnika svih religija, smatrajući da se duboko mistično znanje o čovjekovoj duši krije u osnovama svake od njih.
Tragajući za unutarnjom Istinom, Gurđijev je na svojim putovanjima naučio tajne hipnoze i sugestije kojima je liječio ljude od ovisnosti i teških psihičkih i tjelesnih bolesti. Prema njegovim riječima, mogao je sugestijom i snagom pogleda ubiti jaka (vrsta azijskog goveda) na udaljenosti od nekoliko milja.
No sve moći i vještine kojima je ovladao i pomagao ljudima ostale su u sjeni učenja koja je iz starih istočnjačkih mističnih škola prenio na Zapad, poučavajući ljude kako da se približe doživljaju vlastitog bića.
Osnove učenja
Gurđijev je poučavao da se čovjek sastoji od dva dijela: bića i ličnosti. Biće svakog čovjeka jest ono što je stvarno njegovo i što ga u dubini povezuje s cijelim svemirom i svim drugim ljudima, s misterijem Cjeline koja nas je stvorila.
Ličnost čovjeka je ono što nije izvorno, to je ono što čovjek tijekom života nauči od drugih, što nekritički od djetinjstva usvaja – zbroj znanja, mišljenja, stavova i pravila koja nauči i prihvaća ih dok ne postanu dio njega, dio slike koju je stvorio o sebi, koju predstavlja drugima i vjeruje da je ta slika on sam. Dio slike o sebi čini poistovjećivanje s naučenim uvjerenjima o narodnosti, vjeri, politici, kulturnom nasljeđu i moralu, naučeni obrasci ponašanja iz obitelji, znanja o svijetu i životu naučena u školi...
Gurđijev je isticao da se ljudi ponašaju poput automata jer funkcioniraju u skladu s navikama i uvjerenjima koja su usvojili u djetinjstvu i mladosti te nikad nisu duhovno dovoljno odrasli da bi svoja uvjerenja prepoznali i doveli u pitanje. Zato se ponašaju poput strojeva koji mehanički ponavljaju naučene obrasce i robuju ponašanjima koja su im davno zadana, a toga uopće nisu svjesni.
Većina ljudi nema dušu, dušu treba zaslužiti
Smatrao je da većina ljudi zbog toga zapravo i nema dušu jer dušu treba zaslužiti svjesnim životom, životom u kojem čovjek pokušava sagledati, osvijestiti i preispitati sva u životu stečena znanja i uvjerenja. Ako živimo prema naučenim uvjerenjima, obrascima ponašanja i navikama, ponašajući se „kao svi drugi“ i ne tragajući za vlastitom istinom, vjerujući samo onome što su nas drugi naučili, mi ostajemo bez svoje duše jer nikad ne upoznamo istinskog sebe.
Osvještavanje i odustajanje od navika, obrazaca ponašanja i automatiziranog nesvjesnog ponašanja Gurđijev je smatrao osnovom duhovnog sazrijevanja, a put prema deautomatizaciji čovjeka i oživljavanju unutarnjeg bića nazivao je jednostavno: radom ili radom na sebi.
Cilj rada na sebi za Gurđijeva je bila realizacija vlastitog bića, ostvarenje individualnosti koja je naša prava sudbina. Govorio je da život svakog čovjeka ima viši smisao i taj je viši smisao prava sudbina tog čovjeka. No ako ne raskrinka svoju lažnu ličnost i ne upozna pravoga sebe, čovjek ne može ispuniti svoju sudbinu, svoj viši smisao.
Govoreći o odnosu bića i ličnosti, Gurđijev je naglašavao da je u suvremenom čovjeku ličnost mnogo jača od njegova bića. Ali, iako je smatrao da pravi čovjekov razvoj treba ići u pravcu razotkrivanja lažnosti ličnosti, naglašavao je da je razvoj ličnosti nužan preduvjet da bi se uopće počelo tragati za vlastitim bićem:
„Paradoksalno je što je, da bi došlo do unutarnjeg razvoja bića i da bi se moglo raditi na samome sebi, ipak potrebna određena razvijenost ličnosti. Jer ako čovjekova ličnost nije dovoljno razvijena, čovjek nema dovoljno znanja, informacija i materijala koji mu trebaju za rad na samome sebi. Stoga, iako mu naučena znanja, s jedne strane, zastiru vlastito unutarnje biće, ipak bez određenih zaliha znanja, bez određene količine materijala koji ‘nije njegov’, čovjek ne može početi rad na samome sebi, ne može početi proučavati samoga sebe, on se ne može početi boriti protiv svojih mehaničkih navika...“
U radu na sebi, smatrao je Gurđijev, ne postoji jedan recept koji bi vrijedio za sve ljude, nego svakom čovjeku treba pristupati individualno.
Ipak, učenike je podučavao i tehnikama koje bi im mogle pomoći pri razotkrivanju vlastitih mehaničkih obrazaca ponašanja te meditacijama kojima bi se mogli približiti doživljaju svoga bića.
Meditacija zaustavljanja
Jedna od meditacija koju je dao svojim učenicima bila je meditacija zaustavljanja i osvještavanja. Ona se sastoji od naglog zaustavljanja u bilo kojem trenutku dana. U zaustavljenom trenutku trebamo zatvoriti oči i postati svjesni onoga što osjećamo, mislimo, želimo i radimo. Kad osvijestimo sve navedeno i to postane svjesno, a ne automatsko djelovanje, nastavljamo sa svojom aktivnošću.
U svojoj knjizi Život je stvaran samo dok jesam Gurđijev je naveo još jednu tehniku rada o kojoj je govorio svojim učenicima: „Svatko se među vama, sudjelujući u jednakosti prava u grupi, treba neprestano boriti protiv onih poticaja nedostojnih čovjeka koji neizbježno izbijaju u njemu, kao što su samoljublje, oholost, taština i tako dalje i ne sramiti se biti iskren u svojim zapažanjima. Svaka obavijest o tome, koja dolazi od nekoga među vama, može se pokazati vrlo vrijednom u kolektivnom radu i pomoći svima. Što iskreniji budete jedni prema drugima, to ćete jedni drugima biti korisniji.“
Osvještavati samoljublje, oholost, taštinu
Osvještavanje, a ne potiskivanje ili negiranje navedenih osjećaja oslobađa nas od njih. Ako osvijestimo vlastitu zavist ili oholost, s vremenom ćemo se sve više i sve brže odvajati od njih i na kraju se više uopće nećemo ponašati u skladu s njima.
Važno ih je razotkriti prvenstveno samom sebi, ali razotkrivanje drugima koji su spremni na isto takvo razotkrivanje o sebi može još više pomoći. Gurđijev je ipak naglašavao da ovu iskrenost učenici trebaju imati jedni prema drugima, ali ne i prema svim ljudima koje susreću jer mnogi ljudi nisu spremni na takav oblik rada na sebi.
Sveti plesovi
U samostanima u kojima je boravio tijekom svojih putovanja Gurđijev je naučio plesove koji su dervišima i monasima pomagali ostvariti kontakt s unutarnjim bićem i Cjelinom Egzistencije. Kad je osnovao svoj Institut za harmoničan razvoj čovjeka – prvo u Rusiji, a zatim u Francuskoj i Americi – Gurđijev je svoje učenike podučavao tim plesovima i organizirao njihove demonstracije za publiku.
Gurđijevljevi sveti plesovi čovjekovu svijest usmjeravaju na pokret prema dubini – pokret tijela postaje put prema centru čovjekova bića, dovodeći um, tijelo i osjećaje u ujedinjenu cjelinu, umjesto da su, kao što smo naviknuli, niz automatskih reakcija. Za razliku od ostalih plesnih oblika koji su estetsko iskustvo, Gurđijevljevi plesovi usmjereni su na spiritualno mistično iskustvo: oni pridonose višem stupnju prisutnosti i svjesnosti, postaju put prema našoj biti – pokret i ples postaju meditacija.
Jedan od najvećih darova koje nam je ostavio
Iako je Gurđijev kreirao golem broj pokreta i plesova skladajući i glazbu za njih, danas se u školama koje ih podučavaju može naučiti 150 različitih plesova i vježbi koje je Gurđijev stvorio na osnovi drevnih hramskih plesova i rituala ezoteričkih škola u kojima je boravio tijekom svojih putovanja Azijom.
Danas u mnogim svjetskim centrima njegovi učenici i učenici njegovih učenika na razne načine pomažu onima koji žele tragati za vlastitom individualnošću i prekinuti s nesvjesnim obrascima ponašanja, a mistična energija starih istočnjačkih učenja sačuvana je u Gurđijevljevim svetim plesovima koji su jedan od najvećih darova koje nam je ovaj strastveni tragalac za Istinom ostavio.
Više o Gurđijevljevim plesovima u Hrvatskoj saznajte na Facebook stranici Intenziv svjesnosti