Intervju s Anitom Moorjani: Ne moramo biti bolji nego što jesmo, nakon smrti nema 'strašnog suda'

Pogled u drugu stvarnost

Anitin pogled u drugu stvarnost, onu koja nam se svima otvara nakon smrti i u kojoj možemo doznati tko uistinu jesmo, ostavlja nas bez daha. No nova Anitina knjiga A što ako je ovo raj? (What If This Is Heaven?) obrađuje pitanja ovoga svijeta – načine na koje živimo i pogrešna uvjerenja koja njegujemo i kojih se držimo iako nam mogu uništiti život. U intervjuu za Sensu iskreno priznaje kako i sama griješi i još ponekad poklekne pred zahtjevima društva, ali i svojih unutarnjih obrazaca, no da ne odustaje jer je konačno spoznala svoju misiju i smisao na ovome svijetu te se odlučno kreće – prema sebi.

Koliko se vaš život promijenio od iskustva blizu smrti, koje je pratila knjiga, do danas. Kako u sebi podržavate novootkrivenu istinu o prirodi života – koristite li neke tehnike, duhovno vodstvo, rituale i slično kako biste rasli u svijesti?
Moj se život dramatično promijenio od izdavanja moje prve knjige i morala sam se suočiti s nekim izazovima jer nisam naviknula da se pred mene postavlja toliko zahtjeva! Vrlo mi je važno da se brinem o sebi jer ako to ne činim, vrlo se lako mogu iscrpiti ako ispunjavam sve zahtjeve koji mi se nameću. Nisam ovo očekivala i moram se podsjećati na to da je u redu ako ne mogu učiniti sve ono što drugi od mene žele ili ako ne mogu ispuniti tuđa očekivanja. No, iako je to bilo vrlo zahtjevno vrijeme, za mene je ono što sam radila jako važno. Najveća lekcija koju sam naučila ‘na drugoj strani’ jest da se moram brinuti o sebi. Nije mi bilo ni na kraj pameti da će me život do ove mjere testirati na ovoj temi (smijeh).

Vaše životno iskustvo poručuje da trebamo sebe staviti na prvo mjesto i voljeti sebe bez obzira na društvene norme i zahtjeve. Ipak, uspijevate li se uvijek othrvati zahtjevima koji dolaze iz vaše okoline (koji traže da sebe stavite na drugo mjesto)? Ako ne uspijevate, kako znate kad ste prešli svoje granice i što onda činite?
Ne, ne uspijevam se uvijek othrvati zahtjevima, posebno sada kad ih se pred mene postavlja daleko više nego prije! Često prekoračujem vlastite granice i uočavam da činim više i dajem više nego što bih željela i zbog toga se osjećam iscijeđeno. No kad osvijestim da to radim, jedino što tad mogu učiniti jest vratiti sebi svoju moć. Tu i tamo moram sama sa sobom provjeravati slijedim li svoje srce ili dajem svoju moć drugima. Ali ne osuđujem se kad shvatim da sam svoju moć predala u tuđe ruke, nego učim iz svog iskustva jer je moja uloga u ovom svijetu rast. Napravila sam puno pogrešaka u ovih nekoliko posljednjih godina! No kako bih vratila svoju moć i prestala biti ona koja stalno udovoljava, moram se stalno iznova podsjećati na to da sam se vratila ‘s druge strane’ radi većeg dobra te da ako se ne budem brinula o sebi i budem popuštala zahtjevima drugih, neću moći ispuniti svrhu zbog koje sam se vratila u ovaj život. Drugim riječima, lekcija koju sam naučila umirući od raka bila bi protraćena ako bih se nastavila iscrpljivati.

Poruka vaših bližnjih koju ste primili s onu stranu smrti je da se vratite u život i živite ga neustrašivo. Koje su najveće neugodnosti koje ste doživjeli posljednjih godina zbog načina na koji živite svoj život – dakle neustrašivo? Kako se s time nosite?
Površna prijateljstva za mene su postala vrlo teška u posljednjih nekoliko godina. Poruka koju sam ‘na drugoj strani’ dobila od oca i najbolje prijateljice jest da budem svoja bez straha. Drugim riječima, poručili su mi da budem tko jesam i ispunim ono zbog čega sam došla na ovaj svijet i ne brinem se o tome što drugi misle o meni. Za mene je to, međutim, bilo vrlo izazovno jer sam uvijek imala osobinu da sebe stavljam na zadnje mjesto i uvijek sam se skrivala u sjeni osobnih snova drugih ljudi. Nikad se nisam usudila sanjati velike snove ili jako sjati.

Ali nakon mog iskustva blizu smrti shvatila sam kako sam ovdje da ispunim veću misiju. Najteže mi je staviti važnost svoje misije ispred potreba ljudi oko mene. Blagoslovljena sam što imam vrlo blizak odnos sa svojim suprugom Dannyjem i najbližom obitelji koja me podržava i ohrabruje. No samo su dva ili tri prijateljstva iz moje prošlosti preživjela. Većinu drugih bilo mi je teško održavati pa sam ih morala pustiti. Ljudi se uvrijede kad za njih nemaš vremena i ne krivim ih zbog toga, ali moj rad, tj. moja misija, sada mi je prioritet. Moj rad je moj poziv i moja svrha zbog koje sam se vratila. A kako bih ispunila tako veliku svrhu, istinski se moram brinuti o sebi i ne rasipati svoju energiju.

PageBreak

Znajući ono što vi znate o životu – iz vlastita iskustva – događa li vam se, ipak, da i dalje ponekad osjećate strah?
Osjećam ga, ali to je vrlo drugačija vrsta straha. Kad osjećam strah, znam da se s njim moram suočiti i proći kroz njega kako bih stigla do iduće razine. Ovakav način ima veze s povjerenjem, znam kako je strah tu da me učini snažnijom i znam da služi mom rastu i razvoju – i kada kroz njega prođem, stižem do nove razine neustrašivog života! Prije mog iskustva blizu smrti moj je strah bio nalik bespomoćnosti, zbog njega sam se osjećala kao žrtva. Osjećala sam se poraženom i izgubljenom. Ne osjećam se više tako – to je nestalo otkad sam se suočila sa smrću. Danas vjerujem onome što se nalazi s druge strane straha.

Razmišljate li ikad o raku od kojega ste gotovo umrli? Što činite kako biste ostali zdravi i što je, prema vašem mišljenju, najvažnija stvar koju svatko može učiniti za svoje zdravlje?
Ne razmišljam o raku na isti način kao prije. Ne bojim ga se više jer osjećam da razumijem što on uistinu jest. Osim toga, mislim da se raku daje pogrešno značenje. Smatram da medicinski model ili medicinsko objašnjenje karcinoma jednostavno nije točno. Rak je duhovna, emocionalna bolest. To je način na koji naše tijelo komunicira s nama – umjesto da ga slušamo, mi ga drogiramo. To je najgore što možemo učiniti, a to je slučaj i s mnogim drugim našim bolestima. Mi smo duhovna bića i dolazimo iz jedinstva. Ta nas povezanost s cjelinom hrani i uzdržava, ali kad smo ovdje, u fizičkom svijetu, osjećamo se odvojenima i to nas vodi u strah. Zbog svoje čežnje za tom povezanošću ponekad se osjećamo usamljeno i izgubljeno, a to može odvesti u bolest. Tražimo pomoć drugih ljudi da nas iscijele i ispune, ali često ti drugi ljudi također nisu iscijeljeni i također pate i osjećaju strah pa se na kraju osjećamo još više povrijeđeni i izgubljeni.

Naš je svijet trenutačno u turbulentnom stanju, a da bismo ga iscijelili, najprije moramo iscijeliti sebe. Naravno, liječnici i medicinski stručnjaci na to ne gledaju na ovaj način. Medicinski istraživači samo razvijaju sve više i više lijekova, tehnologije i strojeva za što raniju detekciju bolesti. No to ne čini ništa da bi se iscijelio korijenski uzrok problema!

Ako želimo ostati zdravi, moramo se fokusirati na življenje i život te ono zbog čega se osjećamo živima, a prestati se fokusirati na bolest. Moramo si postavljati pitanja poput: ‘Što je moj poziv?’; ‘Što mi donosi radost?’; ‘Zbog čega osjećam ljubav i zbog čega se osjećam voljeno?’ Moramo se fokusirati na ljubav – i prema sebi i prema drugima. To su sve stvari koje nas čine zdravima! Trebamo se fokusirati na povezanost s drugima, ne na odvajanje! Usamljenost nije zdrava. Trebamo se usmjeriti na sve ono što nas diže i daje nam razlog za život. Naš pristup zdravstvenoj skrbi trenutačno se ne bazira na zdravlju. Bazira se na bolesti! Ta se paradigma mora promijeniti ako želimo osigurati istinsko iscjeljivanje u svijetu.

U svojoj novoj knjizi pišete da rašireno uvjerenje – prema kojemu svatko u životu dobije ono što zaslužuje – nije istinito. Također, tvrdite da je svatko voljen bez obzira na ono što je u životu učinio. U kakvom je odnosu taj vaš stav s filozofijom karme? Postoje mnoge knjige koje opisuju prošle živote (među mnogima, one dr. Briana Weissa čine se najvjerodostojnije) i u njima je objašnjeno da nosimo svoja iskustva u buduće živote. Prema nekim vjerovanjima, življenjem u sadašnjem životu dobivamo priliku da postupimo ispravno prema ljudima koje smo na neki način povrijedili u prošlosti ili pak dobivamo šansu na vlastitoj koži osjetiti ono što smo prije učinili drugima. Možete li to komentirati?
Ne postoji nešto čega bismo se trebali bojati nakon smrti, ondje postoji samo ljubav. Upravo zato naša djela trebaju proizlaziti iz ljubavi, a ne iz straha. Kad nas uče da se bojimo karme, kako će nam se naša djela karmički vratiti ili tome da ćemo biti kažnjeni za sve što učinimo pogrešno, tada će svaka naša odluka biti donesena iz straha od karmičke ili božje odmazde. To nije autentično! Upravo sam tako donosila odluke prije nego što sam gotovo umrla. Bojala sam se zagrobnog života pa sam birala one stvari u životu za koje sam smatrala da će stvoriti dobru karmu za moj idući život.

Međutim, kad tako živite, gubite spontanost! Kad ste vođeni takvim razmišljanjem, ne učite ništa o istinskoj ljubavi. To je zapravo oblik kontrole – religijske kontrole, a ona nas navodi na to da se ponašamo na određeni način! No ljudi trebaju pronaći ljubav u svojim srcima i činiti dobro iz ljubavi, a ne iz straha od karme ili odmazde! To je nezdravo i za onoga koji daje i onoga koji prima. Upravo zato nikad ne podučavam o karmi, nego o ljubavi. Svaka akcija trebala bi biti iz ljubavi, radosti, strasti, a ne iz straha od posljedica, i to je bilo moje izravno iskustvo na drugome svijetu. I samo usput vam napominjem da jako volim Briana Weissa (smijeh).

PageBreak

Voleći sebe, moramo drugima postaviti granice. Kako to učiniti kad, primjerice, imamo bolesno dijete ili pak roditelje koji trebaju konstantnu brigu? Je li nekad u redu odustati? Kako razumjeti svoja ograničenja i kako s njima živjeti? Je li razumijevanje svojih ograničenja akt ljubavi prema sebi?
Kad smo spremni najprije voljeti sebe, dobivamo puno energije da činimo za druge! Ljudi često ne razumiju ovu činjenicu. Kad sebe istinski volimo, obično smo sretni što se možemo brinuti o bolesnom djetetu, supružniku ili starom roditelju. Mnogi ljudi misle da su oni koji vole sebe sebični i kako ne žele raditi za druge. Zapravo, upravo je obrnuto! Onima koji ne vole sebe mrsko je činiti dobro za druge. Takvi ljudi, kad čine nešto za druge, rade to jer žele biti voljeni, a ne zato što to vole raditi!

I zato što njihova djela ne dolaze iz srca i ne vole sebe, počinju zamjerati osobi o kojoj se brinu. No ako se uistinu brinete o sebi i stalo vam je do sebe, rado ćete pomoći drugome kad mu je pomoć potrebna. U tom ćete slučaju i lako identificirati kad je vrijeme da pustite osobu o kojoj se brinete i dopustite joj da ‘odleti’. Tada se možete vratiti brizi o sebi. No oni koji ne vole sebe zapravo žele da ih drugi trebaju! I zato ponekad podržavaju ovisnost drugih o sebi i ne daju im da ‘polete’!

Govori se da su se neki ljudi iscijelili u vašoj prisutnosti. Kako to objašnjavate?
Vjerujem da kad ljudi postanu svjesni svoje vrijednosti i svoje direktne veze s božanskim, ne postoji nešto što ne mogu učiniti ni bolest koju ne mogu iscijeliti. Moja jedina svrha, ili moja prisutnost, jest da podsjetim ljude na to da su čudesni, veličanstveni i moćniji nego što vjeruju! Kada to uvide i istinski osjete, shvate da imaju svoju izravnu poveznicu s božanskim. Želim da ljudi znaju kako ne trebaju nikoga, čak ni mene, da ih iscijeli! Njihova vlastita povezanost sa sobom je ono što ih iscjeljuje! Vjerujem da ljudi uistinu imaju moć to učiniti, no ponekad im se njihov um nađe na putu. Zato katkada trebaju čuti moju priču direktno od mene, kao ‘dokaz’ da se iscjeljenje može dogoditi. Kad je njihov um uvjeren da se to može dogoditi, onda se blokade koje su imali mogu pomaknuti i ukloniti im se s puta te otvoriti mogućnost božanskom u njima da ih iscijeli.

Sudjelovala sam na vašoj radionici u Zagrebu i ono što me najviše dirnulo vaše je strpljenje, razumijevanje i podrška za svakoga jednako, bez obzira na sadržaj pitanja koja su vam neki postavljali. Je li vaša empatija rezultat vašeg iskustva i uvjerenja da svi zaslužuju ljubav ili ste uvijek imali taj aspekt u svojoj osobnosti?
Hvala vam na komplimentu! Kad sam na nekom predavanju ili radionici, u potpunosti sam prisutna sa svima u prostoriji i mogu osjetiti sve što drugi osjećaju. Iz toga dolaze te moje karakteristike koje navodite. Vrlo mi je lako uroniti u tuđe osjećaje. Mislim da sam, do određene mjere, uvijek bila takva, ali moje mi je iskustvo omogućilo da iskoristim tu svoju sposobnost kao alat za razumijevanje ljudskih strahova tako da mogu suosjećati s ljudima i objasniti im ono što trebaju znati. Prije mog iskustva blizu smrti ta je moja sposobnost radila protiv mene.

Upijala sam tuđe strahove i nesigurnosti, a to je jako utjecalo na moju energiju i sve vrijeme me iscrpljivalo. Sad mi se to više ne događa jer osjećam da je moja povezanost vrlo snažna i ne identificiram se s drugima kad radim nešto svoje. Mogu druge isključiti kad god želim, kako bih se potpuno povezala i uskladila s božanskim. No, jednom kad sam prisutna sa svima na radionici, otvaram im se i osjećam ono što oni osjećaju. Tada za mene postaje vrlo teško biti nestrpljiva ili stroga prema bilo komu. Mogu osjetiti da je iza svakog pitanja, ma kako banalno ono bilo, netko tko se želi povezati.

Kako razlikujete potrebu da pomognete i budete na usluzi koja dolazi iz „starog ja“ koje je pokušavalo svima udovoljiti i suosjećanja koje dolazi iz „novog ja“ koje je pogledalo ljudski rod s „druge strane“?. Imate li neki specifičan osjećaj koji vam govori gdje ste?
Nekad sam bila ‘spasitelj’, što znači da sam pokušavala spasiti sve i svakoga! No dok sam bila ‘na drugoj strani’, naučila sam da ljudima onemogućavamo rast ako ih nastavimo spašavati, čak i onda kad im to ne treba. To je kao da piletu pomažete izaći iz jajeta tako da za njega razbijete ljusku. Na taj način pile neće dobiti priliku koristiti svoje mišiće dok razbija jaje i stoga neće jačati mišiće koji su mu potrebni za život. Isto je i s leptirom – ako razbijemo čahuru misleći da mu na taj način pomažemo, on neće moći letjeti jer, po prirodi stvari, treba koristiti svoja krila da razbije čahuru jer ih tako jača za letenje.

Pitanje koje si trebamo postaviti kad pomažemo drugima je: ‘Radim li to za njih ili za sebe?’ Drugim riječima: ‘Radim li to zato što im se želim svidjeti ili to činim jer su uistinu u boli i želim im pomoći da iz nje izađu?’ Odgovori na to pitanje mogu donijeti dublje razumijevanje.

Preselili ste se iz Hong Konga u SAD. Kako je vaša obitelj reagirala na to? Je li bilo teško donijeti takvu odluku i ostaviti bliske ljude?
To je bila vrlo teška odluka, ali i takva da smo i Danny i ja osjetili kako smo vođeni da je donesemo. Ta je odluka imala najsnažniji utjecaj na moju majku jer ona nije navik­nula na moju odsutnost. Odredila sam sebi da ću je zvati tri, četiri puta tjedno, što je više nego kad sam živjela blizu (smijeh). Odlučila sam letjeti u Aziju jednom, dvaput godišnje kako bih je vidjela.

No, osjetila sam kako me istinski vuče da provodim više vremena u SAD-u. Zanimljivo, upravo je Wayne Dyer (Anitin učitelj i osoba koja je zaslužna za objavljivanje njezine knjige, op.a.) taj koji mi je stalno govorio da se trebam preseliti. Rekao mi je da bi bilo puno jednostavnije širiti moju poruku odavde i dijeliti je s cijelim svijetom. Stoga smo počeli ovdje unajmljivati kuću na početku 2015., a on je u kolovozu preminuo! No ja i dalje neprestano čujem njegovo vodstvo i osjećam da trebam ostati ovdje još neko vrijeme.

Kakvi su vaši planovi nakon izdavanja druge knjige? Hoćete li ponovo doći u Europu, konkretno u Hrvatsku?
Moj je plan da radim više radiomaterijala jer daleka putovanja iscrpljuju. Ipak, voljela bih ponovo doći u Hrvatsku ako se ukaže prilika. Jako mi je bilo lijepo kad sam zadnji put bila u Hrvatskoj. Moje je putovanje organizirala prekrasna Karmen (Jerković, op.a.), ona je pravi profesionalac i uistinu divna osoba. Voljela bih doći ponovo!