Dijete je sve promijenilo

Pojmovi gužva, stres, rokovi, šefovi izbrisani su iz mojeg rječnika prije nekoliko godina. Recept za to nije ni dobra ideja, ni novac, nego golemo srce i hrabrost. Prekretnica je bila rođenje prvog djeteta i povratak na posao nakon rodiljnog i roditeljskog dopusta. Iako sam radila posao koji volim – bila sam poslovna tajnica u državnoj službi i imala 13 godina radnog iskustva – dolaskom djeteta u meni se nešto promijenilo.

Htjela sam preuzeti svu odgovornost za njegov odgoj u toj najranijoj dobi i biti uz njega. Shvatila sam da, ako želim biti majka koja potpuno sudjeluje u odgoju svoje djece, uz to ne mogu biti žena, domaćica, kreativka i zaposlenica te da ću nešto od toga morati žrtvovati. A željela sam vidjeti prve korake svoje djece i čuti njihove prve riječi, kuhati njihove prve kašice, čitati im priče, voditi ih u šetnje i uživati s njima.

Stoga sam, šest mjeseci nakon povratka na posao, a na početku druge trudnoće, u dogovoru sa suprugom, odlučila uzeti tri godine neplaćenog dopusta (nakon čega sam dala otkaz) kako bih se posvetila tome da budem majka, žena i domaćica te da u slobodno vrijeme razvijam svoje kreativne zamisli. Usprkos stambenom kreditu u švicarskim francima (koji tada još nije počeo „divljati“), odlučili smo se na takvu „ludost“ pa smo prodali neke dionice i zbrojili ušteđevinu, razmišljajući kako ćemo se već nekako stisnuti i preživjeti sljedeće tri godine jer, kako kažu stručnjaci, u djetetovu su životu najvažnije prve tri i ja sam tada htjela biti uz svoju djecu.

Hrabra odluka

Uz odgoj djece, iako je to najteži posao na svijetu, imala sam dovoljno slobodnog vremena da do kraja razvijem i realiziram zamisao koja je u meni klijala još od doba kad nisam bila majka – ideju o pokretanju multifunkcionalnog prostora u kojem bih se mogla kreativno izražavati, nalaziti s prijateljicama, ali i rješavati neke praktične životne potrebe s kojima sam se susretala živeći u Vrbanima. Naime, u blizini nemamo ni dom zdravlja, ni knjižnicu, ni tržnicu, i nije uvijek lako po kiši gurati dječja kolica do tramvaja kako bi se stiglo do najbliže tržnice ili centra grada, na neku kreativnu radionicu za djecu.

Prvo sam počela pisati blog o stvarima koje radim s djecom, o igračkama koje izrađujemo od kućnog „otpada“, o pričama prema kojima radimo predstave, o hrani koju kuhamo i vrtlarenju na balkonu. Kod kuće sam organizirala okupljanja s prijateljicama i drugim majkama, na kojima smo razmjenjivale dječje igre i recepte, i pritom sam polako okupljala istomišljenike, ljude koji su imali ideju i želju mijenjanja svijeta nabolje.

Vestigium

A kaže se da ako želiš promijeniti svijet, trebaš krenuti od sebe, pa sam, s nekoliko prijateljica, krenula od sebe i prije četiri godine osnovala udrugu Vestigium. Odabirom tog latinskog imena, što znači otisak ili trag, željeli smo potvrditi svoju želju za ostavljanjem pozitivnih tragova u našoj zajednici. S trbuhom koji je rastao, držeći se za ruku s prvim djetetom koje je tada imalo dvije godine, krenula sam obilaziti udruge, gradske urede i institucije.

Godinu dana trajalo je sređivanje papirologije i svakojakih drugih priprema da bi udruga mogla aktivno početi s radom. Otad volonterski obavljam posao oko vodstva i organizacije projekata te vodim eko kreativne radionice za djecu, Družionicu, Eko ročkas i Eko plac. Možda nisam educirana i nemam „certifikat“ za taj posao, ali radim ga iz duše i testiram ga na vlastitoj djeci, a redovito pohađam seminare i radionice za osobni razvoj.

Svemir zdravijeg života

Jedan od prvih projekata udruge, Družionica, za djecu koja ne idu u vrtić ,nastao je iz moje potrebe, a pridružile su mi se i druge majke čija djeca imaju zdravstvene teškoće (slabiji imunitet, alergije), nezaposlene i majke koje su odabrale tzv. prirodno roditeljstvo jer su željele biti dulje sa svojom djecom pa su, kao i ja, bile na neplaćenom dopustu. Uz slobodnu igru, potičemo razvijanje kreativnosti kod djece i učimo ih, od najranije dobi, filozofiji održivosti razmjenama igračaka i knjiga, vrtlarenjem i recikliranjem.

S djecom u igri spontano sam počela organizirati i projekt Eko ročkas, zdraviju alternativu proslavama dječjih rođendana u igraonicama i fast food restoranima. Uz obilje kreativnih programa, prilagođenih različitim uzrastima djece, na eko rođendanu slavi se uz zdravu i finu tortu od sirovih namirnica, a umjesto čipsa i Smokija, poslužuje se mrkvica i suho voće te se nazdravlja eko sokom, umjesto pićima punim šećera, umjetnih boja i konzervansa.

Zelene košarice

Kako je rad udruge zamišljen tako da svatko od članova pridonosi prenošenjem svojih znanja, iskustava i vještina na radionicama i predavanjima, a budući da okupljamo mnogo kreativaca, program se iz godine u godinu širio: od radionica poticajnoga kuhanja i sirove prehrane, izrade prirodne kozmetike, satova joge preko pričaonice za djecu i učenja stranih jezika s izvornim govornicima, do razmjene odjeće, igračaka i knjiga te putopisnih predavanja i večeri poezije.

Projekt Eko plac, po kojem je udruga najviše poznata, nastao je prije svega zbog nepovjerenja u hranu koja se većinom nudi i zato što sam svoju djecu htjela hraniti ekološkim povrćem, koje je bilo preskupo, a u blizini i nije bilo dostupno. Kad sam čula za postojanje tzv. zelenih košarica, odnosno za dostavu svježih namirnica domaćih, lokalnih proizvođača, te doznala za postojanje grupa solidarne razmjene, tj. grupne kupnje namirnica, shvatila sam da je to ono što želim pokrenuti u svojoj udruzi. Počela sam istraživati o tome i otkrila da postoji cijeli mali svemir pravednijeg društva i zdravijeg načina života.

Spoj nespojivog

Iako se činilo nemogućim povezati dječje radionice i vježbanje joge s voćem i povrćem, mi smo to učinili. Počela sam skromnim narudžbama, po tri košarice sezonskog povrća tjedno, od obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva Zdenke Dodig, koje se nalazi pokraj Velike Gorice. Zahvaljujući tim domaćim namirnicama, otkrila sam neke nove okuse i vratila su mi se sjećanja na okuse iz djetinjstva kad rajčica nije bila iz Španjolske, a heljda iz Rusije.

Kako se broj članova zainteresiranih za naručivanje eko košarica brzo povećavao, širila sam veze s obiteljskim gospodarstvima koja se bave ekološkom poljoprivredom. Od početne tri narudžbe od jednog OPG-a, sad imamo stotinjak članova željnih lokalnih namirnica koje naručujem od 20-ak OPG-ova.

S djecom sam išla u posjete tim gospodarstvima kako bismo vidjeli vrtove u kojima raste voće i povrće koje naručujemo i tako smo stekli povjerenje u hranu koju jedemo. Znali smo kod njih saditi povrće koje ćemo ujesen jesti, što je djecu jako veselilo, a pritom su naučili da povrće ne raste u dućanu i da ne mogu jesti jagode u veljači ili rajčicu u siječnju.

Znamo da naše košarice zimi sadrže uglavnom blitvu, krumpir i luk, ali zato smo u proljeće s veseljem dočekali šparoge, mladi luk, salatu i rotkvice. Prilikom razvijanja programa udruge razmišljam o boljitku svoje djece i trudim se, malim koracima, mijenjati svijet nabolje, a to su prepoznali i drugi.

Više na udrugavestigium.com