Samo dvije sorte autohtonih jabuka
Čini se da je hrana sve raznolikija i da je ima više nego ikad prije. Na policama trgovina raznolika je ponuda proizvoda i robnih marki, ali kad zagrebemo ispod površine, shvatit ćemo da je to samo iluzija. Svi prodaju istu hranu samo u različitom pakiranju. Koju god piletinu odabrali, ekološku, domaću s placa ili onu upakiranu u trgovačkom centru, najvjerojatnije ćete jesti samo nekoliko različitih pasmina kokoši, i to ne izvorno domaćih. Ista je situacija i u ponudi voća – od nekadašnjeg bogatstva nekoliko stotina sorti autohtonih jabuka, danas su u široj ponudi uglavnom samo dvije.
Nekad su stočari i poljoprivrednici uzgajali tisuće različitih biljnih i domaćih životinjskih vrsta, a danas je svjetska ponuda hrane zabrinjavajuće sužena. Drastično smanjenje raznolikosti hrane događa se u cijelom svijetu, pa i kod nas. Tijekom posljednjih desetljeća preživjela je šačica biljnih sorti i životinjskih pasmina, i mi se na njih oslanjamo kao na jedinu hranu, ne razmišljajući o potencijalnim rizicima koje donosi budućnost.
Svaka vrsta ima jedinstven genski kod
Raznolikost se smanjuje jer gubimo gensku različitost usjeva i stoke. Među vrstama usjeva i pasminama stoke postoje podvrste koje posjeduju jedinstvene genske karakteristike. Kad iščezne određena vrsta usjeva ili pasmine stoke, s njima nestaje i mogućnost razmnožavanja ili rasplođivanja genskog materijala koji posjeduju. A svaka biljna ili životinjska vrsta sadrži genske informacije koje nas vraćaju stotinama i tisućama godina u povijest.
Svaka ima jedinstven genski kod u koji je, primjerice, upisana snažna otpornost prema nekoj bolesti koja možda tek sada ponovo evoluira. Svaki put kad jedna vrsta nestane, nepovratno izgubimo i njezinu jedinstvenost i potencijalnu moć da nas prehrani u budućnosti koja neminovno donosi klimatske promjene i bolesti.
Čuvari sjemena
Organizacija UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO) upozorava da je u svijetu tijekom prošloga stoljeća izgubljeno približno tri četvrtine genski različitih usjeva, a trećina od onoga što je ostalo moglo bi biti izgubljeno do 2050. godine. Prema FAO-vim podacima, od 8091 pasmine, od kojih je 7040 lokalnog karaktera, a preostalo regionalnog, zauvijek je izgubljeno 11,6 posto pasmina, dok je u rizičnoj skupini njih 16 posto. Gubitak pasmina domaćih životinja u Hrvatskoj također zabrinjava.
Tko je krivac za okolnosti u kojima se nalazimo? Svi mi. I poljoprivrednici, i vrtlari, i sjemenarske kompanije i zakonska regulativa, i kupci.
Tijekom nekoliko tisuća godina agrikulture, sve do posljednjih 60 - 70 godina, čuvari sjemenja su bili stočari, zemljoradnici i vrtlari. U mnogim krajevima svijeta oni to još jesu. Čuvanje sjemena bio je uobičajen dio poljoprivrednog posla. Sjeme se nije kupovalo, uzgojilo bi se onoliko da se obitelj može prehraniti, ostatak prodati, dovoljno da se sjeme može spremiti za sljedeću godinu i možda još nešto viška za razmjenu sa susjedima. Požrtvovnost poljoprivrednika i njihovo znanje koje se prenosilo s generacije na generaciju rezultiralo je riznicom raznovrsnih plodova i usjeva koji su se adaptirali na lokalno tlo i klimatske uvjete.
Uloga kompanija poput Monsanta i Du Ponta
Međutim, početkom 20. stoljeća kompanije poput Monsanta i Du Ponta počele su proizvoditi jeftine hibridne, a poslije i genetski modificirane vrste. Mnogi vrtlari i zemljoradnici prekinuli su kolekcionarski ritual svojih predaka i počeli se oslanjati isključivo na poljoprivredne kompanije koje svake godine nude nove i poboljšane vrste sjemenja „iz kataloga“. One su polako istiskivale domaće sorte jer su veće, bolje i plodonosnije, a zemljoradnicima štede trud i vrijeme. Također, udovoljavaju zahtjevima tržišta koje traži „uniformnost“ proizvoda.
„Kupovanje sjemena ušlo je u modu zajedno sa stavovima da je sve seljačko nazadno, a industrija predstavlja napredak“, ističe Sendy Osmičević, magistra urbanog šumarstva i stručnjakinja za permakulturu. „Na kraju se dogodilo to da trgovine nude vrlo ograničen broj sorti. One dozrijevaju u isto vrijeme da bi mogle biti pobrane mehanizacijom, svojstva su im ujednačena kako bi tvrtka mogla jamčiti uvijek istu kvalitetu, a sljedeće godine poljoprivrednici ponovo moraju kupiti sjeme s obzirom na to da hibridno ne vrijedi jer je sterilno.“
Zapuštenost polja
Još jedan razlog nestanka biološke raznolikosti je zapuštenost polja jer se broj stanovnika u ruralnim područjima stalno smanjuje. A oni koji su ostali okreću se specijaliziranoj proizvodnji – visokorodnim monokulturama. Poljoprivrednici tako ostvaruju dobitak jer imaju veće prinose, ali time plaćamo visoku cijenu. Biološki raznolikije farme imaju veću otpornost i bolju šansu za preživljavanje, dok su monokulture podložnije bolestima pa se na njima koristi veća količina pesticida i umjetnih gnojiva.
Također, više iscrpljuju zemlju pa je izgledniji lošiji urod, te remete poljoprivrednu samoodrživu ravnotežu. Sve to, naravno, šteti bioraznolikosti i uzrokuje gubitak genskog materijala.
Kako to izgleda u praksi navode stručnjakinja za ruralni razvoj Sonja Karoglan Todorović i Darko Znaor, stručnjak za održivu poljoprivredu. „Prije Drugoga svjetskog rata Hrvatska je uzgajala nekoliko stotina sorti jabuka. Danas se, pak, uzgajaju samo dvije sorte - Idared i Jonagold - koje čine oko 80 posto ukupne proizvodnje jabuka u Hrvatskoj. Ostatak proizvodnje ostvaruje se uzgojem još deset drugih sorti. Stotine ostalih sorti gotovo više ne postoje. Nalazimo ih samo još ponegdje, uglavnom kao pojedinačna stabla, i to većinom na zapuštenim okućnicama“, navode poljoprivredni stručnjaci u publikaciji Poljoprivredna staništa važna za očuvanje bioraznolikosti.
Znate li za ove jabuke?
„Jabuke koje, vjerojatno, nikad nećete okusiti su kanada, cigančica, zlatna zimska parmenka, mašanka, šampanjka ili zelenika“, navodi Božica Papeš-Mokos iz Rustice, udruge za očuvanje i razvoj bioraznolikosti i ruralne baštine. Dodaje da ćemo i brojne druge autohtone biljne sorte rijetko kad okusiti, a možda i nikad.
„Od pronađenih gotovo 100 različitih izvornih sorti graha, na tržnicama je moguće kupiti najviše 5 - 6. Još su ugroženije žitarice, osobito kukuruz. Dok je bivša Jugoslavija imala jednu od najvećih kolekcija starih sorti kukuruza koje su se razlikovale po boji (bijela, žuta i crvena) i po broju redova (osmoredac, desetoredac pa čak i četrnaestoredac), danas u komercijalnoj proizvodnji uglavnom postoje samo visokoprinosne hibridne vrste i genetski modificirane vrste.“
U američkom dokumentarnom filmu Seed: The Untold Story, posljednji put kad je američka vlada popisivala raznovrsnost sjemena, 1983. godine, pronađeno je 28 vrsta kupusa od nekadašnjih 544, devet vrsta cvjetače od povijesnih 158, 17 vrsta cikle od 288; tri vrste repe od 55, dvije od 34 vrste artičoke.
Genska uniformiranost = velika glad
Drastičan, ali dobar primjer rizika koji donosi genska uniformiranost je velika glad ili velika krumpirova glad koja je 1840-ih godina pogodila Irsku. U Europi je tada postojalo nekoliko vrsta krumpira, ali nijedna nije bila otporna na gljivicu koja je napala ovo gomoljasto povrće koje su Irci u velikoj mjeri koristili u prehrani. Zaraza je uništila sav urod tijekom nekoliko godina uzrokujući glad, migracije i masovne smrti.
Krivac za smanjenje bioraznolikosti je i zakonska regulativa. Sendy Osmičević navodi da je zabranjeno prodavati one plodove koji nisu upisani na Sortnu listu poljoprivrednog bilja i povrća Republike Hrvatske.
A na njoj se, prema novom popisu, nalazi 80 - 90 sorti bilja i povrća, od čega je najviše vrsta kukuruza i pšenice, dok se, primjerice, navodi samo po jedna vrsta krumpira, mrkve, paprike, rajčice, salate... Ne čudi, stoga, da većina ljudi danas ne zna da postoji plavi krumpir, žuta rajčica, bijeli patlidžan, ljubičasta mrkva... Razlog za tako slabu nacionalnu sortnu listu bilja i povrća, pojašnjava Osmičević, je to što je donedavno, dok nisu smanjeni troškovi priznavanja čuvanih sorti, zbog visokih pristojbi registracije malim proizvođačima bilo gotovo onemogućeno registrirati svoje sorte.
Osmičević skreće pažnju i na to da su ulaskom Hrvatske u Europsku uniju prihvaćeni zakoni koji pogoduju multinacionalnim sjemenarskim kompanijama nauštrb domaće proizvodnje. „Ukupna količina sjemena čuvanih sorti u svakoj od zemalja članica EU ne smije prijeći 10 posto ukupno korištenog sjemena, odnosno najviše 100 ha površine zemlje. Takve direktive jamče velikim sjemenarskim kompanijama 90 posto kontrole nad tržištem i praktički stavljaju izvan zakona rad niza udruga i neovisnih sjemenarnica koje prodaju sjeme tradicijskih sorti kako bi ih očuvale.“
Zabrinjavajuće je i to da se u Hrvatskoj nijedna institucija sustavno ne bavi oplemenjivanjem domaćih sorti, smatra Osmičević. Na tržištu i u proizvodnji redovito se nalaze strane sorte i hibridi jer strane multinacionalne sjemenarske kompanije posjeduju više od pola svjetskog tržišta sjemenja. Kod nas je registriran samo jedan ekološki proizvođač sjemena žitarica koji na obiteljskom gospodarstvu proizvodi sjeme nekoliko sorti u vlasništvu tvrtke RWA Raiffeisen Agro d.o.o.
Gubici u stočarstvu i ribarstvu
„Gubitkom baštine genetskih resursa, gubimo pravo izbora što ćemo jesti i kakav uzgoj bilja ćemo izabrati. Kupnjom sjemena od sjemenarskih kompanija, svjesno ili ne, odričemo se tog prava i prepuštamo se u ruke korporacija kojima je na prvome mjestu profit, a tek potom naše zdravlje i kvaliteta života“, upozorava Osmičević.
Gubitak biljnih vrsta događa se i u stočarstvu i ribarstvu. Industrijalizacija proizvodnje, tržišno gospodarstvo i nove tehnologije pogodovale su širenju visokoproizvodnih pasmina, uglavnom na štetu brojnih izvornih pasmina skromnijih proizvodnih osobina. Prema podacima organizacije FAO, iz 2006. godine, koje prenosi naše nadležno ministarstvo, glavnina stočarske proizvodnje temelji se na 14 životinjskih vrsta koje osiguravaju približno 90 posto opskrbe hranom životinjskog podrijetla, a u ukupnoj proizvodnji hrane, udomaćene pasmine sudjeluju od 30 do 40 posto.
Nekad su mali stočari i seoska gospodarstva običavali rasplođivati i uzgajati stoku koja je tijekom tisuća godina prilagođavala svoj genski kod uvjetima okoliša, otpornosti prema različitim bolestima ili skromnosti u pogledu potreba za hranom. Danas je slab izbor pasmina snažnijih i boljih karakteristika zamijenio stare, domaće vrste.
Kokoši hrvatice
Prema podacima Hrvatske poljoprivredne agencije, iz 2009. godine, Hrvatska uzgaja preko četiri milijuna kokoši nesilica. No, naše izvorne pasmine kokoši hrvatice, koje nema nigdje drugdje na svijetu, ostalo je samo još oko tisuću jedinki, a zagorskih purana, također naše autohtone vrste, ostalo je samo 2500 ženki.
To ove domaće ptice svrstava u kategoriju kritično ugroženih domaćih životinja, međutim, one nisu jedine na tom popisu. Na njemu se nalazi još nekoliko pasmina goveda, ovaca i svinja. Na primjer, istarskog goveda, prema tom popisu, ostalo je još samo 78 jedinki, ovce rude 441, a turopoljske svinje 173 živuća primjerka.
Stanje u morskom svijetu
Kako smo dopustili da izvorne pasmine našeg blaga dođu na rub istrebljenja pojašnjava Vedran Stapić, glavni urednik poljoprivrednog portala AgroKlub: „Brojne životinje u prošlosti su imale važne uloge koje danas nemaju, prije svega zbog razvoja tehnologije. Neka goveda imala su ulogu u obradi tla koju su danas preuzeli suvremeni traktori.
Danas dominiraju pasmine koje, umjesto snage ili izdržljivost, daju bolje rezultate u proizvodnji mesa i mlijeka. Svinjska mast je imala važnu ulogu u prehrani naših predaka pa su se protežirale vrste koje su imale ta svojstva. Danas, pak, tržište traži mesne pasmine, a biljna ulja su zamijenila masnoće životinjskog podrijetla. Zahtjevi se mijenjaju, a time i stočni fond.“
Stanje u morskom svijetu također je ugroženo, pogotovo na Mediteranu gdje se prekomjerno izlovljava oko 80 posto vrsta, navode u svjetskoj organizaciji WWF. „Trenutno iz mora lovimo 2 - 3 puta više ribe nego što nam more može održivo osigurati“, navodi Danijel Kanski, stručnjak za ribarstvo WWF Adrije. „Ako ne prestanemo s pretjeranim izlovom, do 2048. bi mogle u potpunosti nestati“, upozorava Kanski.
Recept za zdravlje: Domaće, ekološko, raznovrsno
Raznolikost hrane nije važna samo zbog ravnoteže u prirodi i prehranjivanja čovječanstva nego i zbog našeg zdravlja. Prema istraživanju objavljenom u američkom stručnom magazinu Proceedings of the National Academy of Science, prehrana čovječanstva postaje sve jednoličnija. Nutricionistkinja Karmen Matković Melki pojašnjava da, uz umjerenost i uravnoteženost, raznolikost čini treći postulat pravilne prehrane.
„Suvremenim načinom života naša se prehrana udaljila od polja i približila policama trgovačkih centara. Zbog toga je prehrana postala jednolična, bogatija jednostavnim ugljikohidratima i zasićenim mastima, a siromašnija vitaminima i mineralnim tvarima“, objašnjava Matković Melki. Ističe da se jednolična i neuravnotežena prehrana povezuje s nastankom raznih bolesti, od dijabetesa, dislipidemije i pretilosti do koronarnih i malignih oboljenja.
Zato nutricionisti posljednjih godina ističu važnost konzumacije što raznovrsnije, lokalno uzgojene i neprocesirane hrane. „Zbog poznatih svojstava visokih bioloških vrijednosti, sezonska i lokalno uzgojena hrana u prednosti je pred drugim odabirima jer je svježa, prepoznatljiva okusa, ne zahtijeva korištenje industrijske prerade ili prevaljivanje kilometara i kilometara do našeg doma“, objašnjava Matković Melki.
Banke gena
U novije vrijeme pojavio se tračak nade. Uviđamo da su biljne i životinjske vrste uistinu naša blaga jer kad njihovi geni izumru, neće postojati čudotvorna tehnologija koja će ih moći uskrsnuti, osim ako budu pohranjeni u bankama gena.
Na nekoliko desetaka lokacija diljem svijeta posljednjih su godina niknule tzv. banke gena u kojima znanstvenici čuvaju genski materijal biljnih i životinjskih vrsta u slučaju prirodnih katastrofa, ratova, bolesti i sličnih nemilih događaja. Od 2008. godine postoji globalno skladište sjemena na Svalbardu, u Norveškoj, gdje se čuva zaliha sjemena svih biljaka koje postoje na Zemlji. U toj se hladnoj riznici nalazi čak 4,5 milijuna uzoraka sjemena iz cijelog svijeta. Kad bude popunjena, predstavljat će najveću kolekciju sjemena na svijetu.
Koliku vrijednost sjeme predstavlja modernom čovjeku pokazuje i podatak da je, zahvaljujući austrijskoj udruzi Arche Noah, u 2014. godini proglašeno nematerijalnom kulturnom baštinom UNESCO-a.
Gdje se čuva domaće sjeme?
I u Hrvatskoj se provode aktivnosti očuvanja domaćih biljnih i animalnih genskih izvora. Tako se u Nacionalnoj banci biljnih gena, prema podacima iz 2015. godine, nalazi 336 sorti voća, 89 sorti povrća, 362 sorte žitarica, više od 2000 sorti ljekovitog i aromatičnog bilja te više od 100 sorti vinove loze. Nacionalna banka animalnih gena, Banka gena domaćih životinja Republike Hrvatske, broji 27 genskih materijala izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja.
Uz strogo čuvane riznice biljnih i animalnih gena, postoji još bolji način očuvanja udomaćenih sorti bilja - tako da ih koristimo. Sve je više poljoprivrednika diljem svijeta koji se bore protiv multinacionalnih sjemenarskih kompanija koristeći ekološko i domaće sjeme. I mi ostali možemo biti aktivni sudionici jer, kako kaže Božica Papeš-Mokos, aktivno sudjelovanje u korištenju, čuvanju i razmnožavanju starih sorti nije samo vrtlarska ili poljodjelska djelatnost, svatko može sudjelovati i na najmanjem komadiću zemlje.
„Nemoguće je sačuvati sve vrste i sorte koje su se stoljećima prosljeđivale s generacije na generaciju, a da u tome ne sudjeluju mnogobrojni pojedinci. Oni su ti koji trebaju stvoriti nove karike pokidanog lanca suvereniteta prehrane. Svaki sudionik na svom polju, vrtu ili balkonu pridonosi borbi protiv komercijalne poljoprivrede, boreći se za čisti zrak, vodu, tlo i vlastito zdravlje“, upozorava Papeš-Mokos.
Gdje kupiti domaće sjeme?
Domaće sjeme može se nabaviti ili podijeliti na sve učestalijim razmjenama sjemenja čiji su susreti prešli ograde seoskih imanja i odvijaju se na asfaltu urbanih sredina. Među „sjemenobrižnicima“ sve je više mladih, ekološki osviještenih poljoprivrednika i urbanih vrtlara koji na svojim parcelama žele uzgajati autohtone vrste i raznoliku hranu, onu koja ne potječe iz GMO kompanija.
Među njima je i naša sugovornica Sendy Osmičević koja je na recikliranom imanju Vukomerić poznata kao čuvarica ekološkog sjemenja. Brine se o njihovoj vlastitoj banci sjemena koja broji više od 200 sorti povrća, začinskog bilja i cvijeća, te dva puta godišnje, u organizaciji udruge ZMAG organizira razmjenu sjemena.
Osim udruga koje organiziraju razmjene, domaće sjeme može se kupiti od nekoliko malih ekoloških proizvođača koji se bore i odupiru robovanju velikim sjemenarskim kompanijama. Neka od njih su Biovrt - u skladu s prirodom, Mala Eko Sjemenarna, OPG Jagoda Turk, OPG Pereglin, Zlata Nanić, OPG Slavica Šegović i udruga Rustica.
Hrana koju odabiremo direktno utječe na to u kakvom ćemo svijetu živjeti.
Oslanjamo se na raznolikost života da bismo si osigurali hranu, gorivo, lijekove i druge potrepštine bez kojih ne možemo živjeti. Potrudimo se da usporimo i odupremo se rapidnom gubitku biljnih i životinjskih vrsta zbog djelovanja, odnosno nedjelovanja čovjeka. O tome možda doslovce ovisi budućnost naše djece.
.png)
.png)
