Komunalni vrtovi na neki divlji, stihijski način pojavljuju se u gotovo svim našim gradovima. To su vrtovi koji nastaju na napuštenim javnim površinama i uopće na mjestima koja su urbanisti iz nekog razloga zaboravili. No priča o njima nije nova, ona počinje u doba kojeg se danas sjećaju još samo bake.

Vrtovi s Gornjega grada

Priču o vrtovima koji su hranili ljude u vrijeme Drugoga svjetskog rata doznala sam od jedne stare gospođe koja je cijeli život provela na zagrebačkom Gornjem gradu. Tada je, naime, postojala službena odredba prema kojoj je svatko tko je posjedovao komadić tla, pa makar to bilo i unutar starih gornjogradskih dvorišta, morao uzgajati povrće ili čak držati kokoši. Bilo je to doba gladi, doba koje je danas teško razumjeti, pa je uzgoj povrća na svim raspoloživim površinama bio jedan od načina da ljudi prežive oskudicu i nedostatak hrane na tržištu. Takav model uzgoja danas se zadržao još samo na Kubi, gdje su čak i neki javni parkovi pretvoreni u zelene oaze uzgoja hrane.

U Hrvatskoj, naravno, takve gladi nema pa se današnji gradski vrtovi u kojima se uzgaja hrana podižu iz sasvim drugih razloga. Jedan od njih posve je sociološkog karaktera i govori o ljudima koji su migrirali sa sela u grad i koji osjećaju nostalgiju prema radu na zemlji. Za njih je život u nekom malom skučenom stanu na 5. katu novogradnje mučenje jer oni su naviknuli na otvoren prostor i zeleno okruženje. Postoje naravno i drukčiji motivi. Neki vrtlari dolaze u svoje sklepane vrtne kućice ponajviše zbog roštilja ili druženja sa susjedima i znancima. No u posljednje vrijeme pojavila se i posve nova skupina – mladi urbani vrtlari za koje je vrtlarstvo u komunalnim vrtovima jednostavno stil života.  

Urbani vrtlari

Sa željom da svojim životnim stilom ostave što manji ekološki otisak, urbani vrtlari odlučili su nedostatke nekih javnih servisa jednostavno rješavati sami. Naime, u većini naših gradova još nije riješeno recikliranje biootpada, pa je to pitanje ostavljeno tek brizi i savjesti pojedinaca. I sama sam kao vrtlarica nesretna kad vrijedni kuhinjski otpad završi u smeću, a znam da se iz njega može napraviti kvalitetan kompost. Međutim, moj je vrt daleko od mjesta u kojem živim, pa dnevno recikliranje nije uvijek moguće. No za urbane vrtlare to je izazov.

Oni nose svoj otpad u mala improvizirana kompostišta, skupljaju kišnicu u metalne kante i gorljivo razmjenjuju sjeme kontaktirajući putem interneta. To su pravi suvremeni ekohumanisti koji svoju ljubav prema čovječanstvu pokazuju brigom za okoliš. Jer voljeti svoj planet i brinuti se da on bude ljepši i čišći znači voljeti sve ljude. To je moj zaključak.

Postoje i u najvećim svjetskim gradovima

Komunalni vrtovi neće nestati tako lako. Oni postoje i u najvećim gradovima svijeta i dio su pokreta koji se pojavio 60-ih godina kao dio hipijevske kulture i kao odgovor na svjetsku manipulaciju hranom. Danas se povijest na neki način ponavlja jer komunalni vrtlari doista mogu uzgojiti vlastitu hranu i tako postići određenu neovisnost i slobodu od klasičnog konzumerizma. To je snažan poriv koji ljudima pruža pozitivan osjećaj, pa je stoga uvijek teško kada dođe trenutak surove istine.

A istina je da komunalni vrtovi nisu vlasništvo vrtlara, nego su uljezi na gradskom ili ponekad privatnom zemljištu. Iako svi korisnici takvih vrtova dobro znaju da je kraj njihove priče neizbježan, teško podnose trenutak kada se na mjestima gdje su proveli tolike lijepe trenutke odjednom počne dizati golema betonska zgrada.

Krapina odredila norme gradskim vrtlarima

Urbane vrtlare, one staroga kova i one nove, susrela sam puno puta. Mnogi se od njih trude da ne ostave ekološki otisak, no ostavljaju nažalost onaj estetski, vizualni. Smetlište bi možda bio najbliži stilski opis nekih od tih vrtova koji dosita mogu biti pravo ruglo jednoga grada. No gradovi su različiti, pa tako i uprave koje to dopuštaju ili reguliraju. I sama sam se uvjerila da postoje i pozitivni primjeri. Jedan od njih predstavlja i Krapina, grad koji je neurednim vrtlarima odredio norme i pravila ponašanja. Ružne potleušice su srušene, a upotreba plastičnih potpornja i najlonskih vreća zabranjena.

Održavanje reda redovito se kontrolira, a svi detalji poput stolova i stolaca, poklopaca bunara, kanti za skupljanje kišnice ili komposta obojeni su istom zelenom bojom. Kad sam posljednji put vidjela te vrtove, smještene u neposrednoj blizini stambenih zgrada, bila je to jedna od ljepših i šarmantnijih vizura grada. U svakom slučaju taj je primjer dokaz da grad i komunalni vrtovi mogu imati zajedničku budućnost.

Biljke nemaju vlasnika, samo ruke koje ih privremeno čuvaju

U svim komunalnim vrtovima koje sam ikada posjetila ljudi bi me dočekivali otvorenih ruku. No ne zato što sam vrtlarica pa lako uspostavljam kontakt s osobama istog interesa, nego zato što je vrtlarstvo samo po sebi fenomen u kojem se dobra dijele, a ne čuvaju. Posebno to vrijedi za zajednice kao što su komunalni vrtovi. U njima sjeme, sadnice i plodovi putuju iz ruke u ruku bez riječi hvale. Za tim nema potrebe jer biljke ionako nemaju vlasnika, nego samo ruke koje ih privremeno čuvaju i njeguju.

Isto vrijedi za iskustvo, koje se prenosi preko improviziranih ograda i na večernjim druženjima. Jer iako su teme za razgovor na početku uglavnom one vrtlarske, s vremenom se veze među ljudima produbljuju pa razgovori postaju intimniji. Stoga i nije neobično što su komunalni vrtovi neka vrsta proširene obitelji, mjesta na kojima ljudi postaju bliži jedni drugima nego sa susjedima.

Da nemam vlastiti vrt, i ja bih sigurno potražila negdje neki mali napušteni komadić tla, samo da mogu biti na svježem zraku i uzgojiti vlastitu hranu. Jer danas je vrtlarstvo mnogo više od druženja i sociološkog kontakta. Ono je odgovor na nevjerojatnu manipulaciju hranom koja danas ne nudi ni dovoljno vitamina ni minerala, niti nam daje dovoljno energije. Stoga smo često prisiljeni jesti loše i previše umjesto da stvari uzmemo u svoje ruke i barem dio prehrane osiguramo vlastitim trudom.