Cvijeće na gradskim prozorima

Kada prolazim ulicama svoga grada, gledam biljke, parkove i životinje. Vjerojatno je to ono što nazivaju profesionalnom deformacijom. Pretpostavljam da automehaničari osluškuju zvukove motora, arhitekti promatraju zgrade, a stomatolozi detaljno proučavaju svaki osmijeh. No, kada je u pitanju Zagreb, moj rodni grad, tada je ta „deformacija“ vjerojatno dobrodošla pomoć. Zagreb je zeleni grad, barem kada se promatra odnos između zelenih i sivih površina, pa mi stoga vjerojatno i izgleda ljepše nego urbanistima i arhitektima. Njegove ulice, trgove, a posebno aleje, tijekom proljeća i ljeta prekriva hladovina i šuštanje drvoreda pa je u gradu veoma ugodno čak i kada temperature dosegnu vrlo visoke vrijednosti.

Katkad mi se čini da bih i ja češće morala promatrati svoj grad na taj način i uspoređivati ga, primjerice, s Budimpeštom, gradom koji gotovo da nema ni jednoga drveta. No ja ga radije uspoređujem s Kopenhagenom, gradom koji ima podjednako dobar raspored javnih parkova i drvoreda, ali i nešto više od toga, dodatni šarm koji Zagreb nikada nije imao.

Uspomene iz Kopenhagena

Kopenhagen sam posjetila davno, no kako sam i tada, kao i danas, zapažala detalje vezane uz oblikovanje zelenih površina te vrtove i balkone, tako sam upravo u tom gradu zapazila ono što se tek u tragovima posljednjih godina pojavljuje i u Zagrebu. Riječ je o detaljima; ukrasnim posudama ispunjenima cvijećem koje je neka profinjena ruka postavila ispred ulaza u restoran, o drvenim žardinijerama pričvršćenim za pročelja zgrada ili o metalnim konstrukcijama, posebno izrađenima kako bi se u njih mogla smjestiti barem jedna mala biljka.

To je grad u kojemu se misli na detalje, na tisuće sitnica čija profinjena nota odvaja njih od nas. To je potpis koji daje jednostavnu poruku; u ovom gradu žive ljudi koji nisu izgubili doticaj s prirodom i koji su humanizam shvatili kao temeljnu kategoriju života. Nažalost, kada u Zagrebu netko ispred restorana postavi posude s cvijećem, mora ih vezati lancima ili mora odabrati neke koje su tako ružne da nema straha od čupanja biljaka.

Tuje, i to uglavnom suhe, tradicija su zagrebačkih kafića i tek se u posljednje vrijeme pojavljuju pojedinci s novim rješenjima. No i ona su zasad traljava i nepromišljena. Tako su se pojedinci, umjesto za tuje, odlučili za hortenzije, jer su im vjerojatno izgledale bajkovite u punom cvatu. Nažalost, cvatnja je trajala kratko, a skupe biljke polomile su se u gradskoj gužvi te samo desetak dana poslije izgledale otužno i jadno. Sada u tim žardinijerama ponovno rastu tuje. Naravno, žardinijere su plastične.

Natjecanje u kreativnosti

Tko zna, možda se uskoro i među stanovnicima Zagreba pojavi skupina ljubitelja biljaka koji će, osim ljubavi, imati i malo više ukusa i znanja, pa će umjesto tuja posaditi patuljastu crnogoricu, a umjesto pelargonija pokoju drugu balkonsku cvjetnicu, poput bakope, bidensa, fuksije ili verbene. Nažalost, kad je o tome riječ, Zagreb veoma loše stoji. Tek poneki balkoni i prozori pokazuju da postoje ljudi kojima cvijeće u životu nešto znači. Jer staviti cvijet na prozor znači učiniti nešto za javni prostor. To je mali, ali važan korak za ukupan dojam jednoga grada, jer njega ne čine samo javne zelene površine nego i brojni detalji, poput onih u Kopenhagenu. Jednom sam u nekoj veži ugledala mali okrugli stol od lima na koji je netko smjestio samo jednu metalu posudicu veličine čaše.

Iz nje je izvirivao tek jedan mali narančasti cvijet i ništa više. Ali ta je cjelina djelovala toliko šarmantno da sam morala zastati i fotografirati je. Na drugome je mjestu jedna  siva nadstrešnica bila prekrivena ukrasnim travama, poput zelenoga krova, pa je time cijela zgrada dobila detalj koji ju je izdvajao od drugih. Stanovnici Kopenhagena na neki se način natječu u kreativnosti jer se svatko trudi da u podneblje koje nema tako mnogo sunčanih dana kao Zagreb ipak unese malo boje i veselja.

Antagonizam prema zelenilu

U Zagrebu, pak, u kojem je klima idealna za boravak i uživanje na otvorenom, mnogo je terasa i balkona koji zjape prazni. Sve je zaključano, a rolete uglavnom spuštene, kao da se ljudi ne osjećaju ugodno u gradu u kojem žive, kao da se boje pokazati susjedima da se mogu opustiti i saživjeti s urbanom cjelinom. Naši veliki urbanisti i arhitekti, poput Milana Lenucija ili Viktora Kovačića, danas bi vjerojatno bili razočarani neprihvaćanjem njihovih ideja o Zagrebu kao gradu zelenila.

A da taj antagonizam prema zelenilu stvarno postoji, dokazuje i čuđenje Zagrepčana koji se svaki put neugodno iznenade kada ljeti stignu mladi iz Europe pa s ruksacima na leđima sjednu u park na travu. Za njih je trava mjesto vrhunskog odmora, a za nas mjesto koje treba izbjegavati jer se mogu zaprljati hlače. A ne tako davno po gradskim su se parkovima, dvorištima i gornjogradskim prisjencima igrala djeca sa psima, a gospođe izlazile na balkone zaliti cvijeće.

Drukčiji Cvjetni trg

Potrebu za zelenilom i kontaktom s prirodom urbano stanovništvo danas pokazuje na drukčiji način. Tako mnogi subotom i nedjeljom odlaze u svoja vikend-pribježišta, gdje sade, uzgajaju biljke i cvijeće te uživaju u intimnom, zatvorenom svijetu. Možda će upravo ti ljubitelji cvijeća, kada kod njih želja za zelenilom preraste u potrebu, dio navike da se okruže biljkama prenijeti i u grad.

Osim toga, zar ne bi bilo lijepo kada bi jedan od najšarmantnijih zagrebačkih gradskih trgova, Cvjetni trg, svoja pročelja obojio cvijećem? Zasad gotovo da nema prozora i balkona na kojima se nešto zeleni, a kamoli da je netko posadio cvijeće. Ja sanjam drukčiji Cvjetni, sanjam da je doista prepun cvijeća i da svaka zgrada ima neku svoju cvjetnu priču. Vjerujem da bi tada turisti koji dolaze u Zagreb mogli ponijeti kući slična sjećanja kakva sam i ja ponijela iz  Kopenhagena.