Zeleni dragulji Šri Lanke

Kad sam prije dvije godine sa suprugom Christine putovao s ruksakom na leđima po južnoindijskim državama Kerali i Tamil Naduu u potrazi za autentičnom Indijom, nekako smo se našli u Munnaru, mjestu okruženom brežuljcima prepunima nasada čaja, papra, kave i kardamoma. Ljepota viđenog ošamutila nas je i istodobno umirila. Obilazeći jednu trgovinu začina, susreli smo Beograđanina od kojega smo na zajedničkom ručku saznali da planira i posjet Šri Lanki. Kada smo se svi već vratili kućama, iz njegovih mailova doživjeli smo tu zemlju mirnijom i pitomijom od Indije. Odlučili smo u trenu i kupili avionske karte za Šri Lanku. Tek tako.

Priroda je odmah eksplodirala: zelenilo posvuda, varani u kanalima naselja kroz koje smo prolazili, tropski macaklini na zidovima vlažnih prenoćišta i recepcijama neobičnih hotela, velike i male bijele čaplje posvuda. A u predvečerja nebo se prepuštalo tihoj eleganciji letipasa, kao da su na prsima Batmana. Danju smo ih katkad viđali obješene pod lišćem velikih palmi u društvu vižlastih vjeverica koje su nas svojim dozivanjima često jutrima budile. Cejlonske majmune i Hanumanove langure sretali smo često u blizini naselja ili cesta, hramova ili botaničkih vrtova. Znatiželjne i neustrašive, s izrazima lica nezainteresiranih carinika.

U Kandyju smo proveli dva dana, a zatim smo krenuli prema sirotištu slonova Pinnewala. Do tamo smo uspjeli doći javnim prijevozom. U svakom autobusu prednja sjedeća mjesta rezervirana su za redovnike i bili smo nemalo iznenađeni vidjevši kako starije gospođe s prtljagom bespogovorno i s vidljivim naporom ustaju i ustupaju svoja mjesta bezbrižnim redovnicima tinejdžerske dobi u narančastom, koji to bez zahvale prihvaćaju.

Iako je sirotište slonova Pinnewala mjesto s najvećim brojem slonova u zarobljeništvu na svijetu, bujnost vegetacije kao i rijeka koja tuda teče stvaraju privid njihova slobodnog kretanja. Kupanje slonova na rijeci Maha Oya prizor je koji se ne zaboravlja. Vidjeti sa samo nekoliko metara udaljenosti četrdesetak slonova kako se opušteno brčkaju u rijeci dalo mi je osjećaj strahopoštovanja i zahvalnosti.

Putovanje vlakom

Putovati vlakom na Šri Lanki nije nalik sličnom putovanju u Hrvatskoj. Karte za prvu klasu treba u sezoni rezervirati i dva mjeseca unaprijed, no putovati izolirano u klimatiziranim vagonima ionako nas ne zanima, ta propustili bismo šareni, pulsirajući život u najzanimljivijim dijelovima vlaka. Smatramo da se zemlja najbolje upoznaje putujući javnim prijevozom, i to nas veseli bez obzira na to koliko naporno bilo. Čekajući vlak, pitamo se kako će svi ti ljudi nagužvani na peronu stati unutra, a kad se bučno približio, krajnje iznenađeni zapažamo kako je već toliko krcat da ljudi gotovo ispadaju kroz otvorena vrata.

Smatrali smo se sretnima jer smo se nakon unaprijed dogovorenih tehnika ukrcavanja dočepali mjesta u vagonu koji je jednom davno bio vagon-restoran. Zauzimamo stol, ruksake uguravamo ispod i ne mičemo se dok vlak ne krene. Na stolu nasuprot nama i ispod njega ugnijezdila se nizozemska obitelj s troje male djece. Svi smo zadovoljni. Kroz nevjerojatnu gužvu spretno se provlače prodavači hrane s velikim košarama na glavi. Christine mora nešto probati, pa izabire vadai, svojevrsne polpete od leće s račićima. Bile su malo ljute, ali vrlo ukusne. Glasno vikanje kroz prozore dok vlak prolazi kroz tunele omiljena je zabava malim Nizozemcima. Brzo su svladali tu „vještinu“ ugledajući se u domaćine.

Vožnja željeznicom kroz plantaže čaja ispunjava obećanje dano u Lonely Planetu. Prolazimo kroz jedno od najvažnijih područja za uzgoj čaja na svijetu. Berači su uglavnom žene i svojim radom jedva mogu preživjeti, njihov posao nije dovoljno cijenjen. No izdaleka ti zeleni grmovi i šarena odjeća beračica čaja izgledaju tako idilično. Razmišljam o tome koliko je drukčiji moj posao, koji se odvija uglavnom za radnim stolom iza računala. Iz misli me budi nizozemska mama koja pita znamo li već gdje ćemo prespavati tu noć. Naš je plan da potražimo sobu kod gospođe Lizzi, vlasnice malog pansiona čije smo ime pronašli u vodiču.

Slonovima kretanje ograničeno

Stižemo u opušteno mjestašce Ella podno planine Ella Rock od koje ga dijeli dubok klanac. Lizzina je kuća od željezničke postaje udaljena desetak minuta hoda. I doista, gospođa Lizzi ima još jednu slobodnu sobu s predivnim pogledom na bujan vrt od kojeg je jedan dio posvećen začinima. Na zelenim brežuljcima predahnuli smo i ljenčarili nekoliko dana. Jesti Lizzinu profinjenu hranu i skitati se čajnim plantažama sve je što nam u ovom trenutku treba. I možda kava. Budući da na Šri Lanki nema previše mjesta gdje se može popiti, iznenađeni nailazimo na ugostiteljski objekt koji je nudi. Spremno naručujemo macchiato i cappuccino. Nakon poduljeg čekanja dobili smo napitke koji su na originale samo blago podsjećali.

Željni ljeta, jer je kod nas u to vrijeme bila zima, krenuli smo prema vrućinama juga. A na tom putu nezaobilazna točka bio je Nacionalni park Yala, smješten gotovo idealno, na pola puta između Elle i oceana koji smo htjeli ostaviti za kraj putovanja. U Yali su slonovi na uvjetnoj slobodi. Njihova je sloboda ograničena granicama rezervata, ali i neprestanim ometanjima znatiželjnih turista. Baš kao i sloboda vodenih bivola, srna, paunova, ibisa, krokodila, varana i majmuna. Najveća su atrakcija leopardi. Okrećemo se oko vlastite osi i upijamo čistu ljepotu. Yala već graniči s oceanom, tako da smo prilično blizu priželjkivanom kupanju na pješčanim plažama.

Avantura zvana Sinharaja

Nekoliko dana proveli smo u Mirissi, raju za kupače i surfere smještenom na krajnjem jugu otoka. Dan ljenčarenja na plaži bio nam je poticaj da se nakon kraćeg razmišljanja ipak odlučimo za posjet kišnoj šumi Sinharaja. Već samo ime zvuči poput bajke. Zadnje je to veliko netaknuto prašumsko područje Šri Lanke. Razgovaramo s drugim putnicima, nitko od naših sugovornika još nije bio tamo. Budući da infrastruktura oko tropske šume nije dovoljno razvijena, planiramo put tako da ne moramo tamo prespavati. To znači da moramo krenuti u ranu zoru.

Kad smo zaustavili autobus u pet ujutro, već je bio krcat i jedva se uspijevamo ugurati. Nakon tri presjedanja i četiri sata iznimno naporne vožnje krivudavom cesticom stižemo u Deniyayu, mjesto najbliže ulazu u rezervat. Autobusni kolodvor bučan je i vrvi ljudima kao i svaki drugi u ovoj zemlji; sumnjivi tipovi vrebaju neupućene kao što smo mi, ne bi li im upitnim uslugama izvukli novac. Ulaz u rezervat još je otprilike 10 kilometara daleko, to znamo, ali ne znamo gdje se točno nalazi. Vozači motorne rikše ili tuk-tuka nude nam vožnju za neprimjerene iznose. U potrazi za čovjekom kojem bismo mogli vjerovati i koji bi nam mogao pomoći, obraćamo se vlasniku internet-cafea, koji zaista nismo očekivali naći u tom mjestu na kraju svijeta.

Nakon 20 minuta imamo sve potrebne informacije i simpatičnog vozača tuk-tuka. Zadovoljno krećemo prema Sinharaji, ali već nakon nekoliko kilometara ispostavlja se da vozač nema blage veze o tome kamo trebamo ići; traži, raspituje se, skreće, vraća se, nastavlja istim putom. Konačno se odlučio za jednu blatnjavu cestu s velikim i dubokim rupama koje se automobilom uopće ne bi mogle svladati. Još nam se uvijek čini da zapravo ne zna kamo ide, više mu puta poželim reći da se vratimo. No slike koje nam se nude kroz prozor veličanstvene su. Moćne zelene planine uokolo djelomice su u oblacima, a u dolini vladaju intenzivno zelena polja riže. Divovske palme i tikova stabla oduzimaju dah.

Muke po vodiču

Konačno smo na ulazu. Zrak je vlažan, šuma je omeđena četirima rijekama. Uzbuđeni smo. Dočekuje nas mladić koji nam se ljubazno predstavlja kao naš vodič. Za strance je predviđeno, saznajemo, da se samo uz pratnju kreću po šumi. Staze predviđene za rijetke dolutale turiste dugačke su od četiri do četrnaest kilometara. Vodič nas prati do ureda, gdje trebamo kupiti karte, jedini smo gosti. Žena na blagajni jasno nam daje do znanja da joj smetamo u pauzi za ručak, uzima naše novce i izbacuje nas iz ureda.

Već nakon prvih koraka šumom shvaćamo da naš vodič ne govori dovoljno dobro engleski; neuspješno nam pokušava nešto objasniti. Želimo ga se otarasiti na sve moguće načine, ljutimo se na njega, pokušavamo ljubaznim tonom, ništa. A cijena koju traži za svoje usluge sve je viša i viša. Kada smo zaprijetili da ćemo se na licu mjesta okrenuti i vratiti, prevlada razum i dogovaramo se oko prihvatljivog iznosa. Tropska šuma Sinharaja dio je UNESCO-ove svjetske prirodne baštine i poznata je zbog svoje velike biološke raznolikosti. Razočarani smo, ne možemo dobiti informacije koje bi nam bile dragocjene, a ne možemo se ni sami u tišini prepustiti nepoznatom svijetu i uživati u njemu.

Vodič nas vodi asfaltiranom cesticom kojom svako toliko na bučnim motociklima prolaze mještani što žive na drugoj strani šume. To je, dakle, bajkovita kišna šuma Sinharaja! Sada nam je jasno zašto nema više turista. Ako nemate znalca uza se koji vam može nešto otkriti o fauni i flori, zaista se ne isplati tolik put. Nakon tri sata šetnje koja nas vodi uz rijeku i impresivna divovska stabla, vidimo i neke rijetke vrste guštera i zmija. Vodič još uvijek nije odustao od objašnjavanja. Polako smekšavamo, postaje nam čak simpatičan – i on mora nekako zaraditi svoj kruh – pa se na kraju srdačno pozdravljamo.

Dar-mar na plaži

Naše se putovanje polako približava kraju. U namjeri da se pozdravimo s idiličnom plažom i kičastim zalascima sunca odlučili smo se za romantični seafood dinner for two tik uz more. Ta prenapučena plaža bila je posljednje mjesto gdje bismo očekivali da oceanska kornjača leže i zakopava jaja. A upravo se to usred večere dogodilo – i uzrokovalo pravi dar-mar među turistima. Zato smo se poslije odlučili uputiti prema gradu Bentoti, gdje je sve prepuno kornjača.

Naš put završava ondje gdje je i započeo – u Negombu. Vozimo se prema zračnoj luci i spremamo se napustiti Šri Lanku. Među golemim palmama ugodno se smjestio velik poster predsjednika Mahinde Rajapakse, koji nas nasmiješeno pozdravlja. Budemo li se ikad vratili, to će biti zbog palmi.