Put 88 hramova: Vjera i ljubav na japanski način

Put prema cilju i prema sebi

Na putu prema cilju, bez kojeg ništa u životu ne bi imalo smisla, hodač započinje razgovor sa svojim najdubljim sumnjama, strahovima, željama i nadama. Njegovo unutarnje biće pronalazi svoj put kroz tišinu misli, otkriva svoje pravo lice i postaje jedno s njim.

Pronaći utjehu, ispuniti zavjet ili dobiti blagoslov za svoj trud

Stoga nije čudno da u svim religijama još od davnina postoji običaj hodočašća. I danas, unatoč naprednoj tehnologiji koja omogućuje udoban dolazak do bilo koje destinacije, na tisuće ljudi svake godine pješice kreće prema svetim mjestima – Lhasi, Santiagu, svetoj planini Kailash i drugim mističnim destinacijama. Napuštajući udobnost vlastitog doma, hodočasnik se prepušta neizvjesnosti ceste u nadi da će pronaći utjehu, ispuniti zavjet ili dobiti blagoslov za svoj trud.

Mjesta poput Jeruzalema i Meke u očima modernog hodočasnika, koji je nakon mukotrpnog putovanja konačno došao do cilja, ostavljaju isti onaj dojam koji je doživljavao pravi hodočasnik što je prije tisuću godina promatrao ta ista sveta mjesta.

Naime, doći do cilja pješice sasvim je drugačiji doživljaj od onoga kada do tog mjesta doputujemo autobusom ili vlakom. Hodočasnik je svjestan cijelog procesa između odlaska i dolaska do destinacije. On vidi cijelu priču tog putovanja, priču koja ga je izmijenila i suočila s njim samim. Između početka i kraja postoji niz iskustava i iskušenja koja je prošao umom i tijelom, nešto što u udobnosti automobila motorizirani hodočasnik, nažalost, nikad neće osjetiti.

POGLAVLJE 1: O-HENRO

88 drvenih hramova koji čiste strasti

Slušajući kuckanje štapa na koji je privezano zvonce koje zvecka prilikom svakog koraka, o-henro, kako u Japanu nazivaju hodočasnika, osim što odrađuje najbitnije hodočašće šingon budizma, dobiva priliku upoznati novu okolinu i kulturu koja ga okružuje. Prateći put duži od 1000 kilometara, čini krug oko japanskog otoka Shikoku.

Koraci hodočasnika više od tisuću godina povezuju 88 drevnih hramova koji, prema budističkom vjerovanju, predstavljaju isti broj niskih ljudskih strasti. U Japanu se tisuće ljudi godišnje uputi na ovo putovanje života vjerujući da tim pješačenjem dobivaju priliku očistiti se od jedne strasti po svakom posjećenom hramu.

Četiri regije i njihovi simboli

Otok Shikoku najmanji je od četiri glavna japanska otoka i najruralniji je dio ove zemlje nadaleko poznate po suvremenosti i tehnologiji. No osim rižinih polja, stotina potoka i rijeka, kilometara obrađenih površina na kojima vrijedni poljoprivrednici uzgajaju razno povrće, predivne obale s koje isplovljava na tisuće ribarskih brodica, u skrivenim putovima zelenih planina, kao i na bučnim asfaltiranim cestama velikih gradova hodočasnici su postali dio svakodnevnih prizora otoka Shikoku.

Samo ime otoka znači: četiri regije. Hodočasnik vjeruje da svaka regija predstavlja jednu duhovnu fazu na životnome putu. Na početku svog puta hodočasnik prolazi kroz regiju Tokushima koja simbolizira buđenje vjere. Zatim ulazi u pokrajinu Kochi, koja predstavlja strogu duhovnu disciplinu. Nakon što je već prošao polovicu puta, u regiji Ehime ulazi u dio rute koja predstavlja prosvjetljenje, a četvrta, zadnja regija, Kagawa, predstavlja nirvanu.

Štap o koji je privezano zvonce - središnja figura vjerovanja

S karakterističnim stožastim šeširom koji predstavlja lijes, odjeven u bijeli kimono koji osim čistoće i nevinosti predstavlja i smrt, o-henro se prepušta fizički zahtjevnom putovanju kroz te četiri regije.

Sa sobom nosi štap o koji je privezano zvonce, a upravo taj štap predstavlja najvrednije što hodočasnik posjeduje – samog učitelja koji simbolizira to hodočašće, središnju figuru vjerovanja, osobu koja predstavlja bit i čežnju hodočasnika, kao i razlog poštovanja koji prema tim bijelim lutalicama osjećaju stanovnici otoka Shikoku.

POGLAVLJE 2: KOBO DAISHI

Jedna je od najvažnijih povijesnih i duhovnih figura Japana

Duhovni učitelj i jedna Kobo Daishi, poznat i kao Kukai, duhovni je učitelj čiji život i put slijedi o-henro. Jedna je od najvažnijih povijesnih i duhovnih figura Japana. Smatra se osnivačem šingon budizma, što u prijevodu znači: istinita riječ. Živio je i djelovao u 8. stoljeću, a smatra se da je imao golem utjecaj na japanski budizam.

Nakon što se vratio s duhovnog putovanja po Kini, dug period svog života proveo je na području otoka Shikoku. Vjeruje se da se povlačio i meditirao u većini od 88 hramova koji čine put Shikoku hodočašća, a velik broj hramova osnovan je ili izgrađen upravo njegovom zaslugom.

U to se vrijeme dogodila jedna od najvećih reformi japanskog budizma jer je Kobo Daishi, tijekom svojeg djelovanja na otoku Shikoku, dijelio budistička učenja i običnom stanovništvu, a ne samo bogatoj eliti, što je do tada bio običaj.

Priča o Emonu Saburi

Na otoku Shikoku Kobo Daishi živio je kao putujući asket i redovnik, prakticirajući shugendo, strogi asketizam, visoko u planinama i po spiljama otoka. Međutim, priča o 88 hramova započinje u trenutku kad Kobo Daishi tijekom jednog od svojih lutanja susretne osobu po imenu Emon Saburo.

Došao je do njegove kuće i ušao u dvorište da zatraži takuhatsu, što su tadašnji redovnici redovito izvodili, odlazeći od kuće do kuće i proseći. Tradicija je od njih zahtijevala da svakog dana posjete 21 kuću i ispred svake izmole određene molitve, a domaćini bi im, iz zahvalnosti, ubacivali hranu u posudice za prošnju.

Međutim, legenda kaže da se Emonu Saburi to nije svidjelo. Iskvarena srca i potpuno opijen materijalnim, prezirao je sve što je duhovno. Kad je u njegovo dvorište ušao Kobo Daishi, Saburo je napao lutajućeg redovnika i razbio mu zdjelicu za prošnju koja se pritom raspala na osam komada. Tada je započeo novi život Emona Sabure.

Počevši od sutradan, svakog je dana umro po jedan od Saburovih sinova. Kad mu je osmog dana umro i posljednji sin, Saburo je shvatio što je razlog te njegove strašne nesreće. Sjetio se Koba Daishija, redovnika kojeg je odbio i pred njim pokazao svoje najgore lice. Ispunjen bolom, ali i odgovornošću koju je osjećao zbog gubitka sinova, Emon Saburo kreće u potragu za redovnikom, u nadi da će prilikom ponovnog susreta dobiti oprost, utjehu i blagoslov.

Oprost

Luta po otoku Shikoku i posjećuje hramove, a to iskustvo umnogome mijenja njegov život. No prošle su duge godine lutanja dok naposljetku nije pronašao lutajućeg redovnika. Vjeruje se da je čak 20 puta prehodao put oko otoka, spajajući svih 88 hramova. Nakon dvadesetog puta, bolestan, ranjen i očajan zbog neuspješne potrage, odlučio je krenuti u suprotnom smjeru.

Nedaleko od hrama broj 12, koji nosi ime Shosenji, usred šumovitog planinskog područja u kojem je, vjeruje se, Kobo Daishi ubio posljednjeg zmaja, Emonu Saburu život se smilovao pa napokon susreće osobu koja je glavni razlog njegovog lutanja, učitelja kojeg je nekoliko godina prije povrijedio i odbio. Klanjajući se pred njim i tražeći milost, Saburo dobiva oprost od lutajućeg redovnika i blagoslov da se u sljedećem životu rodi kao pripadnik obitelji Matsuyama, poznate po duhovnom odgoju i religioznom načinu života.

Znak prepoznavanja

Prema toj legendi, smatra se da je Emon Saburo prvi koji je prehodao Put 88 hramova. Iz te se legende razvila duhovna priča koja i nakon više od tisuću godina još živi na tom otoku. U 17. stoljeću tiskan je prvi vodič za hodočašće. Od tada o-henro priča postaje sve popularnija u Japanu. Ljudi iz cijelog carstva dolaze na ovaj najmanji japanski otok u nadi da će to hodočašće pročistiti i produhoviti njihov život.

Osim bijelog kimona po kojem se razlikuju od običnih putnika, drveni štap predstavlja glavni znak prepoznavanja hodočasnika. Hodočasnik, kao i stanovnici otoka, vjeruju da štap predstavlja Koba Daishija. Prema štapu se odnose s poštovanjem i ljubavlju, a prilikom dolaska do destinacije zbrinjavaju najprije njega, a tek onda sebe, vjerujući da učitelj cijelim putom hoda uz njih, štiteći ih od nesreće i duhova koje bi mogli susresti na tom mukotrpnom putovanju.

POGLAVLJE 3: DOGYO NININ

Dvoje ljudi, isti put

Dogyo ninin, što u prijevodu znači: dvoje ljudi, isti put, moto je koji i danas živi među hodočasnicima. Uz simboliku štapa koji u praksi štiti hodočasnika od divljih životinja i nudi mu oslonac tijekom mukotrpnih uspona prema hramovima visoko u planinama, veže se i vjerovanje da u štapu živi duh Koba Daishija.

Učitelj ukorak prati svakog hodočasnika, čuva ga od nesreće i pokazuje mu put, pazeći da se ne izgubi na tom zahtjevnom putovanju. Hodočasnik posjećuje 88 hramova, a svaki od njih ima svoju duhovnu priču koja nosi veliku simboliku u svakodnevnom životu pojedinca.

Stanovnici otoka Shikoku osjećaju veliku povezanost s hodočasnicima i ukazuju golemo poštovanje prema onima koji se upuste u višednevno pješačenje. Japanski je narod inače poznat po svojoj dobroti i pristojnosti, no stanovnici Shikokua uz hodočasnike su razvili posebnu ljubav i poštovanje prema onima koji su odlučili obući bijeli kimono i simbolično najaviti smrt svega što su do tada bili.

POGLAVLJE 4: OSETTAI

Odluka nakon Camina

To smo poštovanje prije nekoliko mjeseci osjetili i mi. Japan me kao putnička destinacija nikad nije naročito privlačio. Zamišljao sam brzu, modernu, bučnu i prometnu zemlju, asfaltiranu i gusto naseljenu, zemlju u kojoj ljudi ne obraćaju pažnju jedan na drugog.

Međutim, od 2010. godine, kad smo prehodali popularnu hodočasničku rutu Camino de Santiago, saznali smo da nešto slično postoji i na japanskom otoku Shikoku. Tako se želja za odlaskom nastanila u našim srcima. U veljači 2018. godine, usred jake zime koja je zahvatila područje Japana, upustili smo se u novu pustolovinu, vođeni voljom i hodačkim iskustvom koje smo stekli na hodočasničkim stazama Španjolske, Italije, Portugala i ostalih hodočasničkih ruta koje smo dotad prehodali.

Nitko nas nije mogao pripremiti na dobrotu koju smo osjetili

Nakon što smo u gradu Naruto, u hramu broj jedan, Ryozenji, obukli bijeli kimono i kupili bijelu torbicu u koju smo stavili mirisne štapiće i ostale hodočasničke potrepštine, uzevši štap koji simbolizira učitelja kojeg smo trebali tek upoznati, započela je naša o-henro priča. Praćeni snježnim pahuljama koje su zabijelile dobro označene putove, započeli smo svoje hodočašće i upoznavanje jedne sasvim nove kulture, nove duhovne priče u koju smo bili spremni uroniti.

No nitko nas nije mogao pripremiti na dobrotu koju smo vrlo brzo osjetili, na osmijehe i ljubaznost naroda koji živi u želji da pomogne drugome i pokazuje svoje najbolje lice prema osobi koja nosi bijeli kimono. Japansko gostoprimstvo, osettai, posebno je izraženo prema ljudima koji prate dugu rutu ovog hodočašća.

Sitni pokloni koji su nas ohrabrivali

Unatoč tome što rijetko tko na otoku govori engleski te prirodnoj sramežljivosti po kojoj su Japanci poznati, stanovnici Shikokua svakog su dana pokazivali želju da nam pomognu i darivali nas sitnim poklonima koji su nas ohrabrivali da nastavimo svoju potragu i hodanje unatoč zahtjevnom terenu koji nismo očekivali. Običaj davanja sitnih poklona u obliku slatkiša, sokova, a ponekad i novca, omogućio nam je kontakt s novom i nepoznatom kulturom koja nas je oduševljavala sa svakim novim korakom.

Buđenje vjere i duhovna disciplina

U regiji Tokushima, koja simbolično označava buđenje vjere, susrećemo se s teškim usponima. Smrznuto na niskim temperaturama, planinsko područje testiralo je našu volju i izdržljivost. Pratili smo crvene strelice koje pokazuju smjer i omogućuju lakše spajanje pojedinih hramova. Teški nas usponi umaraju, pojavljuju se prvi žuljevi i bol postaje dio naše svakodnevice.

U regiji Kochi, regiji duhovne discipline, konačno dolazimo do obale Tihog oceana. Danima hodamo uz more, zaboravljajući bolove i umor koji su nas pratili na početku. U nogama već imamo više od tristo kilometara prijeđenog puta, sasvim dovoljno da nam se tijela priviknu na svakodnevne napore. Razvili smo fizičku kondiciju, a naš um više ne pati zbog konstantnih bolova. Konačno smo spremni ući u dimenziju hodača, u prostor u kojem tijelo i um postaju jedno.

Treća regija, simbol prosvjetljenja

Uživamo u sporom procesu fizičke i mentalne promjene koji nas uvodi u treću regiju, Ehime, koja nosi simboliku prosvjetljenja. Naše su dionice svakim danom sve duže. Već smo iskusni i spremni na izazove koji su pred nama. Spavamo na cesti, ali često i u tradicionalnim smještajima ryokan i minshuku. Spavamo na podu uživajući u minijaturnim, skromno uređenim sobama koje čine dio japanske arhitekture.

No osim tih smještaja, koji i nisu baš najjeftinija varijanta, hodočasnicima se često nude i besplatni oblici smještaja. Tsuyado, odnosno besplatni smještaj unutar hramskog kompleksa, pruža nam priliku uranjanja u duhovnost mističnih hramova koje svakodnevno posjećujemo. Neprestano nas iznenađuje dobrota ljudi s otoka Shikoku koji nerijetko, unutar vlastitih kuća, odvajaju manje prostore gdje hodočasnici mogu besplatno prespavati.

U kućama lokalnog stanovništva

Koristeći zenkoyado, kako se zove taj oblik smještaja, ulazimo u kuće lokalnog stanovništva. Naš put tako zauzvrat obilježava njihovu svakodnevicu, a mi uz njihovu nesebičnu pomoć lakše prelazimo zadnju regiju, Kagawa. Ima dana kad su nam noge preumorne pa ne stižemo do kraja zadanih dionica.

Tada postajemo svjesni kako nam ovo putovanje nudi priliku i da se prepustimo neizvjesnosti. No čak i tada, kad se čini da nigdje nećemo naći krov nad glavom, japanski osettai spašava nas hladnoće na kojoj bismo proveli tešku noć na cesti. Stanovnici Shikokua pozivaju nas u svoje domove, pokazujući svoje najbolje lice i veliko srce, ono što nas čini ljudima.

Iz jake zime polako ulazimo u rano proljeće. Usporeno kretanje omogućuje nam da vidimo promjene koje sa sobom nosi novo godišnje doba. Uživamo u suncu koje nas sve češće prati, kao i kiši, uobičajenoj za to doba godine. Učimo kako se zaštititi od kapljica, tijela su nam jaka i spremna na brze prelaske kišnih dionica.

Sakura uživo

Ulazimo u period sakure, cvjetanja trešanja, koji narod Japana posebno obilježava i cijeni. Uživamo u promatranju cijelog procesa mijenjanja okoline i cvjetanja tisuća stabala. Predivno je promatrati i slušati Japance kako uživaju u tom procesu koji traje samo nekoliko dana.

Tih dana sve u zemlji staje, promatramo ljubav i divljenje jednog naroda prema prolaznom procesu cvjetanja, od pupoljka preko cvijeta, sve do njegovog nestanka i osipanja latica. Sakura i japanska tradicija obilježavanja tog trenutka i nas podsjećaju na prolaznost vremena i života.

Nakon 44 dana, došli smo do kraja...

Prolazno je i naše putovanje, jer nakon 44 dana konačno smo došli do kraja, odnosno do hrama broj jedan, gdje je cijela priča i počela. Posljednji put ulazimo u hram. Posljednji put peremo lice i usta na izvoru vode koji se nalazi u dvorištu svakog hrama. Naše ruke posljednji put povlače veliki gong koji glasnom zvučnom vibracijom označava dolazak do kraja.

Vrijeme je za posljednju molitvu, trenutak da zapalimo zadnja tri štapića i izmolimo mantru srca pred glavnim hramom. Ti rituali, koje izvodi svaki hodočasnik, postali su s vremenom dio naše svakodnevice. Vrijeme je da skinemo bijeli kimono i uzmemo posljednji hramski pečat koji će nas zauvijek podsjećati na tu priču, na promjenu koju smo tijekom tog četrdesetodnevnog iskustva doživjeli.

POGLAVLJE 5: SVETA PLANINA KOYA

Najsvetije mjesto u japanskoj kulturi

Unatoč tome što suvremeno japansko društvo živi daleko od duhovne tradicije koja je u prošlosti obilježavala japansku kulturu, više od 100.000 ljudi godišnje prelazi Shikoku hodočašće. Danas u Japanu postoji niz turističkih agencija koje organiziranim turama autobusom obilaze 88 hramova. Od tih 100.000 ljudi, samo mali postotak njih hodočašće prelazi na tradicionalan način – pješice.

Nakon što hodočasnik konačno zatvori duhovni prsten oko otoka, prema tradiciji, odlazi do groba Koba Daishija na svetoj planini Koyi, da bi iskazao zahvalnost na uspješno dovršenom hodočašću.

Još živi duh Koba Daishija

Planina Koya smještena je sjeverno od drugog po veličini japanskoga grada Osake. Na njezinim padinama nalazi se jedan od glavnih budističkih hramova koji je osnovao Kobo Daishi. Unutar tog hrama je mjesto za koje se vjeruje da na njemu još živi duh Koba Daishija.

Grobnica ne označava mjesto smrti, nego sveto mjesto na kojem se učitelj, u dubokoj meditaciji, zauvijek stopio s apsolutom. Sljedbenici šingon budizma vjeruju da će se učitelj ponovo probuditi iz meditacije onog dana kad se i sam Buddha vrati na zemlju i pomoći će mu u produhovljavanju svijeta.

Mantra srca

Planina Koya zrači mirom i svetošću, a Japanci je smatraju najsvetijim mjestom u svojoj kulturi. Hodajući stoljetnom šumom, pratimo put kroz veliko groblje koje je tijekom stoljeća postalo vječno počivalište najvažnijih povijesnih ličnosti i careva koji su obilježili japansku povijest.

Praćeni kišicom, uživamo u tišini i miru kojim planina odiše. Put nas vodi do hrama Kongobuji gdje imamo priliku stati pred Koba Daishija. Palimo mirisne štapiće i izgovaramo mantru srca koju svaki o-henro izgovara u svakom hramu. Dok se pitamo koliku je promjenu u našim srcima donijelo ovo novo iskustvo, riječi mantre u tom svetome mjestu konačno dobivaju smisao.

Nema neznanja ni njegova kraja
Niti ičega što dolazi iz neznanja
Nema slabljenja, nema smrti, nema im kraja.
Niti ima boli ili uzroka boli, ili prestanka ili plemenite staze
koja bi vodila dalje od boli, čak ni mudrosti koja bi se mogla steći,
stjecanje je također praznina.
Prošlo, prošlo,
sasvim prošlo,
probudi se: raduj se!