Upoznajte najljepšu planinarsku stazu na Mediteranu

Najatraktivnijia planinarska staza u Europi

Jednom kada osjetite opojni miris planinske livade, a ispod vas, kao na dlanu, ukažu se kvarnerski otoci razasuti morem poput bisera, bit ćete kao začarani. Nakon što prvi put zakoračite na Velebit, budite uvjereni da ćete mu se uvijek ponovo vraćati!

Ljubav na Velebitu

Prema mom mišljenju, ali i mišljenju dr. Željka Poljaka, liječnika i velikog zaljubljenika u planinarstvo kojeg sam imala priliku upoznati, najljepši dio Premužićeve staze je od velebitskog vrha Zavižan, preko Rossijeve kolibe, do planinarske kuće Alan. Prvih 16 kilometara staze prolazi kroz najmlađi hrvatski Nacionalni park Sjeverni Velebit, a 2009. godine ostvarena je zamisao dr. Poljaka da Premužićeva staza u cijeloj svojoj dužini bude zaštićena kao kulturno dobro od nacionalne važnosti.

Iako po struci otorinolaringolog, dr. Poljak spada među najveće hrvatske autoritete u području planinarstva i autor je našeg najboljeg planinarsko-turističkog vodiča Hrvatske planine. Gotovo pola stoljeća bio je glavni urednik časopisa Hrvatski planinar, a i predsjednik Hrvatskoga planinarskog saveza. Putovao je po planinskim područjima gotovo svih europskih zemalja, ali i na većini drugih kontinenata. Glavno istraživačko područje su mu Dinaridi. Trasirao je planinarske putove, uključujući i Velebitski planinarski put 1969. godine i suosnivač je Planinarskoga društva Sveučilišta „Velebit“.

Za Željka Poljaka Velebit je naša najljepša planina s vidicima kojima nema premca, a upravo je na Velebitu upoznao i svoju prvu suprugu. Bilo je to krajem 50-ih godina prošloga stoljeća kad je na Velebitu boravio pet tjedana sa Školom narodnog zdravlja. Radili su istraživanje o zdravlju lokalnog stanovništva u dabarskim selima na središnjem Velebitu. Poveo je studente do obližnjeg kuka da im pokaže lijepe vidike, no na putu dotamo, na maloj planinskoj livadici ugledao je, kako mi je poslije pričao, jednu ljepoticu kako se sunča razodjevena. Našla je skrovito mjesto misleći da je tamo nitko neće vidjeti. Ona je također bila liječnica i već iduće godine postala je njegova žena.

Željko Poljak je s pokojnim Antom Premužićem proširio okvire Premužićeve staze i utemeljio Velebitski planinarski put, dug oko 100 kilometara, koji se proteže gotovo cijelim hrptom ove naše najveće planine.

Staza za posjetitelje nenaviknute na planinarenje

Mora se istaknuti da idejni začetnik Premužićeve staze nije bio Ante Premužić, šumarski inženjer podrijetlom iz Slavonije, koji je stazu projektirao i realizirao, nego dr. Ivan Krajač (1877. – 1945.), alpinist, političar i pravnik, koji je kao zaljubljenik u Velebit o tome pisao znatno prije njezine izgradnje. Zahvaljujući Krajaču, ministru trgovine i industrije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, osigurana su sredstva za realizaciju izgradnje staze.

Premužić je u to vrijeme radio kao šumarski inženjer u Direkciji šuma na Sušaku i pod njegovom su ingerencijom bile velebitske šume od Vratnika do Baških Oštarija. Krajač je u Premužiću probudio interes prema planinarstvu i oduševio ga svojim vizionarskim zamislima i istraživačkom energijom. U Krajačevo vrijeme hrvatsko je planinarstvo doživjelo znatnu promjenu – njegovim zalaganjem Velebit i dinarske planine došle su u prvi plan, a broj se članova u Hrvatskome planinarskom društvu udeseterostručio. Stoga bi bilo ispravnije da se ova popularna velebitska planinarska staza naziva „Krajač-Premužić“ jer su obojica bili jednako zaslužni za njezinu izgradnju.

Staza je ukupno duga 57 kilometara i proteže se na visini od oko 1500 m iznad razine mora, povezujući Zavižan na sjeveru s Bačkim Oštarijama na jugu. Prolazi kroz najatraktivnije dijelove Velebita poput Hajdučkih i Rožanskih kukova, a budući da nema teških uspona, pogodna je i za posjetitelje nenaviknute na planinarenje.

Botanički vrt okružen planinskim vrhuncima

Na samom početku staze, u blizini planinarskog doma na Zavižanu, odakle ja obično krećem na svoju „planinsku šetnju“, nalazi se Velebitski botanički vrt koji je 1967. godine osnovao dr. Fran Kušan, profesor na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Ideja koja je vodila osnivače ovog botaničkog vrta aktualna je i danas – željeli su bogatstvo velebitske flore učiniti dostupnim ne samo znanstvenicima i istraživačima nego i svim posjetiteljima sjevernog Velebita. Fantastično je da na najvažnijem florističkom području Hrvatske, kao što je Velebitski masiv, postoji botanički vrt stopljen s prirodnim ambijentom, okružen planinskim vrhuncima i okupan mirisima planinske flore.

Na području čitavog Velebita raste oko 2000 biljnih vrsta i podvrsta, a velik udio čine rijetke, ugrožene, endemične i zaštićene biljke, što ga čini jednim od najvažnijih središta europske bioraznolikosti. Od endemskih biljaka svakako treba spomenuti velebitsku degeniju (Degenia velebitica), prozorski zvončić (Campanula fenestrellata) i hrvatsko zvonce (Edraianthus graminifolius var. croaticus). U samom botaničkom vrtu danas raste više od 300 biljnih vrsta, a za obilazak je potrebno oko sat vremena laganog hoda po kružnoj kamenitoj stazi dugoj oko 600 m. S nje se možete uspeti planinarskim stazama na okolne vrhove – Veliku kosu (1622 m n/v), Balinovac (1602 m n/v) i Veliki Zavižan (1676 m n/v).

Posjet Velebitskom botaničkom vrtu svakako treba uklopiti u planinarski izlet po sjevernom Velebitu i Premužićevoj stazi. U Planinarskom domu Zavižan, kao i Planinarskom domu Alan, može se i prespavati, no uvjeti su skromni, pa je preporučljivo naći smještaj u selu Krasno, podno Velebita, te se rano ujutro automobilom uputiti na Zavižan.

U selu Krasno ujedno se nalazi i novootvorena Kuća Velebita – informacijski centar za posjetitelje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Ovdje se možete informirati o svemu što možete posjetiti i doživjeti u Parku, Krasnu i okolici te kupiti ulaznice i suvenire. Kombinirana ulaznica za Kuću Velebita i ulazak u Nacionalni park Sjeverni Velebit iznosi 70 kn, odnosno 40 kn s popustom, i vrijedi tri dana.

Najljepših pogled na sjeverni Jadran

Nakon uspona na Zavižan automobilom, svakako valja zastati u Planinarskom domu Zavižan kod obitelji Vukušić, već četvrte generacije voditelja tog planinarskog doma. Oni se ujedno brinu i o meteorološkoj stanici Zavižan koju ćete vidjeti tik uz dom.

Ispred doma nalaze se drveni stolovi i klupe, pa ćete, pijuckajući kavu, imati jedan od najljepših pogleda na sjeverni Jadran. Nedaleko od doma nalazi se Velebitski botanički vrt koji je zanimljivo obići prije no što se uputite prema Rossijevoj kolibi ili još dalje, prema Alanu. Putem se pruža mogućnost uspona na neke od vrhova, poput Gromovače, s koje puca fantastičan vidik na Kvarner i sjeverni Jadran.

Za šetnju do Alana treba gotovo cijeli dan, pa stoga treba ranije ujutro krenuti te napraviti pauzu za piknik kod Rossijeve kolibe, otprilike na pola puta. Od Alana ili bilo koje druge automobilom dostupne lokacije unutar Nacionalnog parka Sjeverni Velebit moguće je naručiti vožnju terenskim automobilom ili kombijem za 4 – 8 osoba. Znači, ostavite li automobil na Zavižanu, nećete morati pješačiti natrag od Alana, nego se možete organiziranim i unaprijed dogovorenim prijevozom vratiti po svoj automobil. Mogućnost prijevoza unutar Parka znatno olakšava planiranje izleta po sjevernom Velebitu.

Ide medvjed!

Ne treba smetnuti s uma da na Velebitu, osim bogate flore, postoji i raznolik životinjski svijet. Tu možete sresti divlje životinje poput risa, vuka, poskoka i medvjeda. Iako dr. Poljak smatra da se zmija ne treba bojati, neke mjere predostrožnosti moraju se poštovati.

U planinu se, prije svega, ne smije ići u neadekvatnoj obući i bez čarapa, nego treba imati dobre cipele za planinarenje i duge hlače. Čim osjeti vibracije, poskok zapravo bježi pred čovjekom, a ako vas ipak ugrize, to ne znači da će ispustiti otrov. „Također, ako vas ugrize u proljeće“, kaže dr. Poljak, „onda je to poput pčelinjeg uboda, gotovo beznačajno. Drugo je ako vas ugrize u ljeto, kad se nakupi otrov.“

Kad je riječ o medvjedu, dr. Poljak je i sam imao zanimljivu anegdotu nastalu dok je markirao uspon na Sveto brdo. Bilo je to na otprilike 1000 metara visine, bilo je ljeto i vladala je paklena vrućina. Nakon nekog vremena on i kolega su se izvalili na travu jer od umora više nisu mogli dalje. Odjedanput su začuli topot zbog čega se Poljakov kolega sav izobličio i uzviknuo: „Ide medvjed!“ No, Željko je već bio tako umoran da je samo rekao: „Baš me briga sad za nekog medvjeda.“ Srećom, medvjed je samo protutnjao pored njih, a on je ispao heroj. Poljakov kolega poslije je svima prepričavao kako je Željko bio hrabar jer se nije ni pomaknuo. A istina je zapravo bila da je samo bio strašno izmoren.

Nije bit projuriti planinom, bit je uživati u njoj

Dr. Poljak smatra da bi za čitavu Premužićevu stazu bilo najbolje izdvojiti barem tjedan dana. Prvi dan za dionicu od Zavižana do Alana, što je maksimalno šest sati hoda. Uz to se podrazumijevaju usputne pauze i uživanje u prirodi. Nije bit projuriti planinom, bit je uživati u njoj. Nakon toga dolazi srednji Velebit, što se ne može prijeći u jednom danu.

Na pola puta, na samoj stazi, ima lijepo sklonište Skorpovac u kojem se može prenoćiti. Sklonište ima i cisternu vode i 12 ležajeva te kuhinju na upotrebu. Cijelim putom treba uživati u prirodi, vidicima, biljkama… Prednost Premužićeve staze njezina je stopljenost s prirodom. Ne postoji niti jedna druga planinska staza na Mediteranu koja ima takve prekrasne vidike prema moru.

Iako stara gotovo 90 godina, Premužićeva staza nimalo nije izgubila na važnosti. Dapače, služi kao magistrala na koju se vežu brojni poprečni putovi. Orijentacija na njoj je laka, pa i u najgušćoj magli. Također, staza je tako solidno građena da se i danas, nakon gotovo devet desetljeća, po njoj može još kao u šetnji prolaziti kroz najljući krš.

Planinarstvo u Hrvatskoj ima lijepu budućnost jer se danas sve više ljudi ponovo okreće prirodi. No, istovremeno, naše planinarstvo ima i zanimljivu prošlost. Hrvatska je, naime, deveta zemlja u svijetu s vlastitom planinarskom organizacijom, usporedo s planinarskom velesilom, Francuskom. Prvi su planinarsko društvo imali Englezi, 1857. godine, a Hrvati su im se priključili osamnaest godina poslije te prvi izlet organizirali u Samoborsko gorje. Zanimljivo je da su Slovenci, koji imaju Alpe, u tome iza nas.

Također, imamo i Planine, prvu planinarsku knjigu na svijetu koju je Petar Zoranić Ninjanin napisao 1536. godine, a tiskana je u Veneciji. Malo ljudi zna da je prvi hrvatski alpinist bila žena, Ilirka Dragojla Jarnević, koja se davne 1843. uspela na Okić i to podrobno opisala u svom Dnevniku.

Kao što učimo o našoj političkoj povijesti, književnosti i kulturi, tako bismo trebali više učiti i o povijesti planinarstva te dobrobitima boravka u planinama za naše mentalno i fizičko zdravlje. Jedna od stvari koje bi definitivno svaki stanovnik Hrvatske trebao za života vidjeti i proći svakako je Premužićeva staza na Velebitu. Još ako ste svjesni da vas na kraju ove fascinantne šetnice čeka planinski čaj od autohtonog bilja, a one pustolovnijeg duha izvrsna velebitska travarica ili pak odlično Velebitsko pivo iz ličkog mjesta Pazarište, motivacije zasigurno neće nedostajati.