Nije sva ljepota na obali: Upoznajte istarske dragulje koje ovaj poluotok skriva u svojoj unutrašnjosti

Čarobna zemlja s još čarobijom unutrašnjosti

No, postoji još jedna Istra, skrovitija i mističnija, puna zanimljivih kutaka i prekrasnih zelenih šetnica koju mnogi nikada nisu upoznali jer nije toliko razvikana i promovirana kao već navedena mjesta. To bi bila ta treća faza istraživanja Istre do koje većina i ne dođe. Upravu tu skrovitu Istru odlučila sam pobliže upoznati i istražiti, pa sam se nedavno uputila na kružnu turu po unutrašnjosti istarskog poluotoka u potrazi za skrivenim draguljima o kojima se nedovoljno piše.

Vjerojatno ćete pomisliti da je nepravedno jedan takav zanimljiv dio Istre zanemariti, no, po meni, upravo joj to daje posebnu draž. Jer baš zbog te „zanemarenosti“ skrovita Istra ostaje skrovita i samo će je oni znatiželjnijeg duha i otvorena uma doći pobliže istražiti i upoznati. A mjesta za istraživanje unutar skrovite Istre ima zaista mnogo te ću ih ovdje samo djelomično navesti.

PAZIN – SPELEOAVANTURA, PAZINSKI SAMANJ I ŽLOMPRT

Prvi na mojoj ruti, ujedno i polazišna točka za istraživanje ovog dijela Istre, je grad Pazin. Iako je smješten u samom srcu istarskog poluotoka i diči se dugom i bogatom tradicijom, Pazin uz ostale, razvikanije istarske gradove i gradiće često nezasluženo ostaje po strani. Malo tko zna da je upravo Pazinski kaštel najveća i najbolje sačuvana srednjovjekovna utvrda u Istri koja se spominje već od 10. stoljeća. Vjerujem da su mnogi čuli za Pazinsku jamu, ali rijetki su je i posjetili.

Čudnovata jama, što se spušta na stotinjak metara ispod nivoa grada, tvori i dva podzemna jezera, od davnina je plijenila pozornost i brojnih pisaca, poput Dantea, Vladimira Nazora i Julesa Vernea. Pazin ima čak i ulicu posvećenu Julesu Verneu. Dio Pazinske jame moguće je istražiti kratkom šetnjom po pješačkoj stazi (500 m) s južne strane, a za ljubitelje adrenalina postoji mogućnost „speleoavanture“ uz iskusne vodiče speleologe i uzbudljiv „prelet“ iznad Jame na zip-lineu.

U Pazinu se svakog drugog utorka u mjesecu održava tradicionalni sajam koji lokalci zovu samanj. Tradicija održavanja ovog sajma seže još u šesnaesto stoljeće kada Pazin dobiva dozvolu za mjesečno održavanje poljoprivrednih i stočarskih sajmova. Pazinski samanj i danas je najveći tradicionalni mjesečni sajam u Istri, a iako su seoski proizvodi već odavno ustupili mjesto komercijalnijoj robi, na sajmu se još mogu naći i poljoprivredni alati iz starih vremena. Tako možete vidjeti tradicionalni istarski kosir – alat za čišćenje polja i „hraštenje“ u šumi, zatim rankun – verziju kosira na motki, pa onda pašture i grablje proizvedene za odmora između poljoprivrednih radova i drugo.

Za oproštaj s Pazinom zaustavljam se nakratko ispred tvrtke Pisinium, nazvane prema antičkom Pazinu, poznatoj po proizvodnji autohtonih istarskih mesnih delicija. Smješten u selu Žbrlini, na rubnom dijelu Pazina, ovaj obiteljski pogon posluje još od sredine devedestih godina čuvajući tradicionalne okuse i mirise domaćih proizvoda, poput istarskog pršuta, pancete, istarskih kobasica te jedne delicije neobičnog imena – istarskog žlomprta.

U Istri svaki zaselak ima svoj naziv za sušeni svinjski kare – zarebnjak, ombolo, žlomprt i kanica samo su neki od njih. Riječ je o mesu odvojenom od kostiju, natrljanom solju, izmrvljenim paprom i listovima lovora koje se suši od dva do šest tjedana. Istarski žlomprt nezaobilazan je dio istarske gastronomije, a uz istarski pršut konzumirao se samo u posebnim prigodama. Svakako treba probati i pešt-zaseku proizvedenu od istarske pancete uz dodatak svježeg češnjaka i peršina, a tu je i aromatični namaz od pršuta i tartufa.

HEKI – NAJSTARIJI KESTEN U HRVATSKOJ

Iz sela Žbrlini, na cesti za Žminj, skrećem udesno u smjeru pitoresknog zaselka Heki, udaljenog samo nekoliko kilometara. Ovdje raste najstarije stablo pitomog kestena u Hrvatskoj čije je deblo toliko veliko da ga može obujmiti tek petero odraslih ljudi. Njegovu starost procjenjuju na čak devetsto godina, a usporedna DNK analiza u Torinu potvrdila je da je riječ o autohtonoj sorti kestena, što ga čiji još unikatnijim.

Stablo je danas raskošno i daje puno plodova iako je do prije nekoliko godina bilo upitno hoće li preživjeti. Naime, uslijed raka kore, počelo se sušiti, pa ga je trebalo „kozmetički“ obnoviti. Pod nadzorom agronoma Željka Prgometa obavljena je sanitarna sječa i zaštita od bolesti i nametnika te je sad ponovno u punom zamahu. U vrijeme mojeg posjeta obilno je rodilo i kestenima.

Upoznala sam i vlasnika zemljišta na kojem se nalazi ovaj najstariji kesten, Sandra Ladavca, koji je izrazito ponosan na stablo te se sjeća vremena kada su se obitelj i susjedi okupljali u hladu starog kestena odmarali se i komentirali dnevne događaje. Sada su ovdje postavljeni drveni stol i klupe da bi se ljudi pokraj stoljetnog kestena mogli družiti baš kao u dobra stara vremena.

TROŠTI – GEOGRAFSKO SREDIŠTE ISTRE

Nakon kratke šetnje po šarmantnim Hekima, krećem nekoliko kilometara istočnije, prema selu Trošti u čijoj se blizini nalazi geografsko središte Istre. Istarski poluotok svojom se površinom od tri i pol tisuće četvornih kilometara proteže kroz tri države: Hrvatsku, svojim najvećim dijelom, zatim Sloveniju i Italiju.

Upravo važnost geografskog i pomorskog položaja donijela mu je burnu prošlost, bogato kulturno naslijeđe, kao i neobične prirodne ljepote, poput ove bajkovite šume ispod sela Trošti. Ovdje, uz rub hrastove šume, 2002. godine izmjereno je središte istarskog poluotoka. Pomoću moderne tehnologije napravljen je matematički izračun težišta trokuta čiji su se vrhovi, tri najudaljenije točke poluotoka, spojili u netaknutoj prirodi pokraj Pazina.

Nakon vožnje kroz čarobnu šumu dolazimo do proplanka i male kamene piramide koja označava središte istarskog poluotoka s natpisom na hrvatskom, engleskom i glagoljici. Osim spomenika-piramide, ovdje se nalazi i ljuljačka s koje se pruža pogled na okolne šume i livade, a veliki će hrast putnicima namjernicima ponuditi ugodnu hladovinu. Šetnja se može nastaviti i dalje, do malih istarskih sela Klemenića i Lovrinića, ili pak na drugu stranu, do zaselaka Cekovica i Bertoši.

U PARKU KAŽUNA

Nastavljam dalje prema jugu, pokraj Žminja i Kanfanara sve do Vodnjana. Osim što je poznat po najduljoj ulici u Istri te najvišem zvoniku istarskog poluotoka, Vodnjan je poznat i po kažunima.

Kažun je tradicionalno istarsko suhozidno sklonište za ratare i pastire građeno u predjelima gdje se teren morao krčiti od kamena za dobivanje plodnog tla. Nalazimo ga uglavnom po Mediteranu, a po hrvatskoj obali iste ili slične građevine nazivaju se još i bunje, čemeri, poljarice, kućice, vrtujci, komarde i trimi. Zlatno doba kažuna na istarskom prostoru bilo je u 18. i 19. st. kada se zbog povećanja broja stanovnika povećava i potreba za novim maslinicima, vinogradima, poljima i ovčarstvom.

Kažun je danas identitet Vodnjana te se procjenjuje da ih na području Vodnjanštine ima čak do tri tisuće, što se smatra najvećom koncentracijom tih krasnih kamenih ljepotana na Mediteranu. Iz tog razloga na ulazu u Vodnjan otvoren je i Park kažuna u kojem je prikazana gradnja kažuna u četiri faze: izgradnja temelja, zatim izgradnja zida do krova nakon čega slijedi izgradnja krova – gromače, te posljednja faza – završetak same konstrukcije, odnosno gotov kažun.

Ono što je karakteristično za ovu „arhitekturu bez arhitekta“ jest izrada konstrukcije od kamena bez upotrebe vezivnog materijala, uz malo graditeljskih elemenata te kamena kupola koja se slaganjem kamena razlikuje od klasične kupole, pa se stoga naziva lažna kupola. Najvažnija karakteristika, koja je kažune učinila popularnima kroz prošla stoljeća, bila je brzina i ekonomičnost gradnje.

Tisućljećima staro umijeće suhozidne gradnje globalno je prepoznato 2018. godine kada je taj oblik gradnje uvršten na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine. Istarski se kažuni uglavnom skrivaju u poljima, maslinicima i vinogradima, često u blizini makadamskih cesta, okruženi suhozidima. U sklopu akcije „Moj kažun – La mia casita“ od 2008. godine lokalno stanovništvo obnovilo je veliki broj kažuna i suhozida na području Vodnjanštine, a ista akcija izrodila je i inicijativu za Parkom kažuna, koji je dovršen prije nekoliko godina i u sklopu kojeg se nalazi i zanimljiv info-punkt.

NAJSTARIJA ULJARA U ISTRI

Nakon Parka kažuna i šetnje najduljom istarskom ulicom, Trgovačkom, do Crkve sv. Blaža u kojoj se čuva čak 370 relikvija, svoj posjet Vodnjanu završavam odlaskom do obližnje Uljare Vodnjan. Otići iz Vodnjana, a ne vidjeti kažune i kupiti maslinovo ulje bilo bi ravno svetogrđu.

Uljara Vodnjan neprekidno radi od 1911. godine i najstarija je uljara na području istarskog poluotoka. Ovdje se proizvodi ulje od plodova istarskih maslina – buže, istarske bjelice te drugih sorti, iz vlastitih maslinika smještenih na rtu Barbariga, nasuprot Brijunskog arhipelaga.

Idealan položaj maslinika, odabir određenih sorti i sastav tla doprinose aromi ulja, njegovoj svježini, naglašenoj gorčini i pikantnosti te bogatstvu polifenola – prirodnih antioksidansa. Ono što ćete prvo primijetiti su njegova naglašena zelena boja i svježina mirisa.

Možda će nekome na prvu istarska ulja biti previše gorkasta, ali jednom kada se naviknete, vjerujte, nema povratka. Nema boljeg ulja za predjela, salate i sireve od ovog istarskog.

RED POVIJESTI, RED SIRA U GURANU

Stoga nakon nabave ulja odlazim u lov na istarski ovčji sir te me put vodi do Gurana, zaselka nedaleko od Vodnjana. Ovdje u Agroturizmu Sia već dulje od dvadeset godina proizvodi se jedan od najboljih istarskih ovčjih sireva, dobitnik brojnih nagrada. Franko Cetina, vlasnik Agroturizma, na kojem osim sira, domaćeg pršuta i bijelog vina možete probati i mnoge druge delicije uključujući i prvoklasnu janjetinu, ujedno je i predsjednik Hrvatskoga saveza uzgajivača koza i ovaca. Obitelj Cetina posjeduje dvjestotinjak autohtonih istarskih ovaca nastalih miješanjem talijanskih ovaca iz regije Bergama s istarskim pasminama koje možete vidjeti dok pasu na zelenim pašnjacima oko Gurana.

No, nisam ovdje došla isključivo radi sira. Naime, na području nekadašnjeg ranosrednjovjekovnog naselja Guran nalaze se ostaci triju predromaničkih crkvi: Sv. Šimuna, Sv. Cecilije i tzv. trobrodna bazilika. Prije dvadesetak godina započeo je veliki istraživački projekt koji je pokrenuo Međunarodni istraživački centar za kasnu antiku i srednji vijek Sveučilišta u Zagrebu, nakon čega su uslijedila i arheološka istraživanja na širem području starog naselja Guran.

Pri obilasku ranokršćanskih crkvica s kraja 8. i početka 9. st. i ja sam se osjećala poput istraživača budući da su na cesti postavljeni samo putokazi, a potom treba uključiti avanturistički duh i zaputiti se pješačkim stazama do samih arheoloških ostataka. Do nekih sam hodala oko pola sata, a usput sam uživala u predivnoj prirodi. Ovaj je krajobraz ispresijecan pješačkim stazama i idealan za ljubitelje hodanja. Ako se ovdje nađete dok traje sezona gljiva, šetnja će biti još zanimljivija, pa je uputno odvojiti i cijeli vikend kod obitelji Cetina koja u sklopu svog Agroturizma nudi i lijep smještaj.

BARBAN – TRKA NA PRSTENAC I ISTARSKE SPECIJALITETE

Posljednja stanica na mom istraživanju skrovite Istre je Barban, malo povijesno mjesto čuveno po viteškoj igri Trka na prstenac, po fešti od vina i festivalu smokava. Najstariji zapis o staroj konjičkoj igri potječe iz 1696. godine, a od 1976. godine trka je obnovljena i od tada se održava svake godine, trećeg vikenda u kolovozu.

Natjecatelji, barbanski vitezovi, moraju u tri trke i za manje od dvanaest sekundi svladati stazu dugu 150 metara i kopljem pogoditi prstenac. Barbanska Trka na prstenac starija je i od Sinjske alke iako se Alka održava u kontinuitetu više od tri stotine godina. U središtu mjesta nalazi se spomenik ovoj viteškoj igri, a tu je i Centar za posjetitelje s muzejom posvećenim Trci na prstenac.

Za kraj ovog ispunjenog dana ostalo je još probati domaće istarske specijalitete u autohtonom ambijentu gostionice Prstenac u središtu Barbana. Uz staro ognjište ovdje se poslužuju tradicionalna jela poput fritaje sa šparogama, istarske maneštre, gulaša od divljači s domaćim pljukancima ili fužima, a tu je i famozni žlomprt, odnosno ombolo s kiselim zeljem.

Kada sam za susjednim stolom ugledala Alena Vitasovića kako gušta u specijalitetima domaće istarske kuhinje kao da ih jede prvi put, znala sam da smo na najboljem mogućem mjestu zaokružili ovaj krasan istarski doživljaj.