Uspinjanje na Ande
Noć je. Kroz staklo autobusa ne vidi se ništa, nema svjetla, ne razaznaju se nikakvi obrisi, ne prolaze ni auti u suprotnome smjeru. Iz polusna me povremeno trgne vozačevo prebacivanje u nižu brzinu, čime me suptilno podsjeti da se vozimo uzbrdo. Iako vani nema ničega, svjestan sam da se nalazimo deset tisuća kilometara od Hrvatske, na južnoj polutki, tek nekoliko paralela ispod ekvatora. Već dva tjedna naš dom je Peru.
Krenuli smo iz glavnoga grada Lime s nula stupnjeva nadmorske visine, kupali se u Tihom oceanu, daskali na pješčanim dinama pustinje u unutrašnjosti zemlje, spavali u dnu kanjona, obišli vulkane i planine i tako, dan po dan, gotovo neprimjetno stigli do tri tisuće metara nadmorske visine i nepreglednih Anda. Kažem „gotovo neprimjetno“ jer na toj visini tijelo ipak osjeća promjene. Srećom, uspinjali smo se postupno pa su malaksalost, glavobolje i mučnine bile blage, ništa što čaj od lišća koke ne bi mogao riješiti.
Indijanci Aymara
Uspeli smo se tako do 3830 metara, autobus je uz obalu jezera Titicaca polako ulazio u grad Puno, koji je još uvijek spavao dok je svitalo. Svitanje možda i nije najprimjereniji izraz za izlazak sunca u Peruu zato što zemlje uz ekvator imaju najkraće izlaske i zalaske sunca na Zemlji. Dakle, odjednom je bio dan. Jutro je bilo sunčano, ali vrlo hladno. Na ovim se visinama temperatura, bez obzira na godišnje doba, noću spušta i do ispod nule, a danju je oko 20 stupnjeva.
Iako to nije puno, opasnost od sunčevih opeklina je velika pa tamošnji stanovnici nose odjeću dugih rukava i pokrivala za glavu. Dio je to i njihove tradicije koja seže više od 800 godina u prošlost, u vrijeme prije civilizacije Inka. Riječ je o Aymara Indijancima, starosjediocima visoravni Altiplano, na kojoj se nalazi jezero Titicaca. Podrijetlo imena jezera nije u potpunosti razjašnjeno iako se često prevodi kao stijena puma prema kombinaciji riječi ajmarskog i kečuanskog jezika. Naime, jezero je svojim oblikom narod Inka podsjećalo na pumu koja lovi zeca i predstavljalo sveto mjesto u njihovoj mitologiji. Danas se Titicaca nalazi na granici između Perua i Bolivije, i nosi titulu najvišega plovnog jezera na svijetu. Došlo je vrijeme da i mi zaplovimo njime.
Život na nestabilnoj trsci totora
Nedaleko od Puna, u još relativno plitkom dijelu jezera, pluta četrdesetak otoka u potpunosti sazdanih od trske totora, koja raste u tom močvarnom području. Otoci su dobili ime Uros prema indijanskome narodu koji se ondje sklonio za vrijeme dominacije Inka. Danas na otocima živi nekoliko stotina ljudi koji su mješanci Aymara i Uros Indijanaca. Njihova kultura i način života uvelike se razlikuju od ostatka Perua. Na svakom otoku obitava od dvije-tri do desetak obitelji, a na onim većima nalaze se i svojevrsne škole i ambulante.
Sve je sagrađeno od trske, pa tako i čamci kojima putuju od otoka do otoka. Sami otoci izrađuju se tako što se veliki komadi gustoga korijenja trske slažu jedan do drugog i užetom sidre za dno jezera, nakon čega se na njih nanose slojevi trske debljine i nekoliko metara. Kada smo prvi put stupili na tlo jednoga takvog otoka, stopala su nam utonula duboko u trstiku i trebalo nam je vremena da stabiliziramo hod. Zapanjujuće je da se na takvoj površini veličine košarkaškog igrališta odvija život nekoliko obitelji. Sve se vrti oko trske totora.
Osim što služi za izgradnju koliba, čamaca, ležaljki, promatračnica, ona je i jedna od osnovnih namirnica jer je unutarnji bijeli dio pri dnu stabljike bogat jodom. U mnogim situacijama trska tamošnjim stanovnicima služi i kao lijek: kuhaju čaj, omotavaju bolna mjesta na tijelu i stavljaju je na čelo kako bi se rashladili. Uz to što obiluje trskom, jezero i njegova okolina izvor su i ostale hrane. Muškarci dane obično provode u lovu na pastrve i somove te galebove i patke. Crnog ibisa, pticu iz porodice roda, pripitomili su kako bi im legao jaja, a ponekad završi u kotlu. Budući da je jedan od peruanskih specijaliteta zamorac, ne čudi da se na otocima mogu naći i uzgojeni primjerci tih životinjica. Kada kuhaju, stanovnici moraju biti itekako oprezni jer paliti vatru na otoku načinjenom od trske nije šala.
Na pjesmu uzvrati pjesmom
Na otocima dominira autohtona hrana, ali stanovnicima Urosa nisu nepoznate i ostale namirnice jer često trsku i ribu odvoze prodati u Puno, gdje onda kupuju kruh, povrće, rižu, slatkiše... Jednako tako, ne odbacuju ni modernu tehnologiju pa novcem koji zarade većinom od prodaje ručno izrađenih suvenira kupuju solarne panele. Postavljeni na krov kolibe ili tik do nje, paneli im omogućuju da u svojim domovima od trske imaju struju, slušaju radio i gledaju televiziju.
Važno je napomenuti da je prosječan vijek jednog otoka 30 godina. Iako stanovnici Urosa neprestano dodaju nove slojeve trske na površinu otoka koji postupno tone, nakon nekog vremena ipak moraju napraviti novi otok i jednostavno se preseliti. Mi smo se preselili s otoka Mamaqota na nešto manji Khantati, gdje su nas dočekali pjesmom. Objasnili su nam da je običaj na pjesmu uzvratiti pjesmom pa je tako uslijedio jedan Beži Jankec, koji je bio vrlo dobro primljen. Na otoku su bile uglavnom samo žene koje vrijeme provode kuhajući i izrađujući predmete od trske te djeca koja se igraju ili pišu zadaću. Očevi su isplovili poslom.
Sunce je već bilo visoko na nebu, u jezeru su se ocrtavali obrisi žutozelenih otoka i šarene odjeće njihovih stanovnika, a mi smo se zaputili prema otvorenom jezeru i ubrzo izašli na pučinu. Osjećao sam se kao da plovim morem. Jedina razlika bila je u tome što sam se nalazio 3830 metara bliže nebu i oblaci su mi prolazili na dohvat ruke. Usred toga nepreglednoga jezerskog ogledala, gotovo tri sata vožnje od Puna, smjestio se pravi otok. Otok Taquile svojom površinom nije veći od Biševa, na njemu živi oko dvije tisuće ljudi, a tko posjeti otok, u sekundi otputuje nekoliko stotina godina u prošlost.
Samoodrživa zajednica bez struje i automobila
Prema nekim tumačenjima, na otoku Taquile ljudi su živjeli i prije deset tisuća godina, ali najstarija poznata kultura čiji su ostaci pronađeni jest Pukara. Iz tog razdoblja od prije dvije tisuće godine potječu i kamenim zidovima poduprte zemljane terase na kojima su se uzgajale različite poljoprivredne kulture. I dan danas na tim se terasama nalazi plodno tlo bogato usjevima kao što su krumpir, luk, kukuruz, grah i kinoa. Imali smo prigodu jesti njihov tradicionalni ručak: juhu od kinoe, pastrvu s krumpirom i salatu od luka.
Sporazumijevanje nam je nešto teže išlo zato što stanovnici Taquilea ne govore španjolski, nego kečuanski jezik, koji je s dolaskom Inka u trinaestom stoljeću zamijenio ajmarski. Zanimljivo je da se kečuanski jezik zadržao sve do danas iako je 1580. godine otok potpao pod vlast Španjolaca. Tridesetih godina prošloga stoljeća otok je, ne samo veličinom i oblikom nego i funkcijom, počeo podsjećati na Goli otok jer su se ondje smještali politički neistomišljenici i problematične osobe. To nije dugo trajalo jer je 1937. godine lokalno stanovništvo uspjelo otkupiti otok i zakonski postati njegovim vlasnikom.
Od tada stanovnici Taquilea žive kao samoodrživa zajednica koja bez struje i automobila, daleko od poslovnog svijeta i stresa koji on donosi, daleko od utjecaja medija, funkcionira po principu kolektivizma, pridržavajući se jedino moralnog načela iz vremena Inka: Ne kradi, ne laži i ne budi lijen. U skladu sa svojim načinom života Taquileñosi nisu dopustili ni da turizam uzme maha na njihovu otoku, ali su mudro iskoristili situaciju osnovavši lokalnu turističku agenciju koja vodi brigu o dolasku turista na otok.
Katolici koji štuju Majku Zemlju
Uz prihode od turizma, ekonomija ove mikrozajednice temelji se na ribarstvu i poljoprivredi. Iako su većina Taquileñosa katolici, u njihovoj je kulturi još uvijek izrazito izraženo štovanje vrhunskog andskog božanstva Pachamame (Majke Zemlje), koja u mitologiji Inka predstavlja božicu plodnosti odgovornu za urod. Stoga svake godine stanovnici otoka organiziraju svečanosti na kojima Pachamami prinose darove u obliku hrane, pića, lišća koke i raznih predmeta.
Šećući otokom, ubrzo smo uhvatili njegov ritam. Zbog rijetkog zraka i nadmorske visine od 4000 metara, ubrzan hod, nagle radnje i brzi pokreti mogu biti kobni. Taquileñosi zato uvijek nose chuspe – torbice ispletene posebno za lišće koke koju povremeno žvaču kako bi se razbudili. Ručno pletenje odjeće, torbica, kapa, šalova... posao je koji obavljaju isključivo muškarci, dok se žene bave predenjem vune i tkanjem.
O vrijednosti njihove vještine izrade tradicijskih tekstilnih predmeta najbolje govori podatak da je tekstilna umjetnost otoka Taquile 2008. godine i službeno uvedena na UNESCO-ov popis zaštićenih dobara nematerijalne kulturne baštine. Osobito su nas se dojmile vunene kape koje nose muškarci i čije boje odaju njihov bračni, ali i društveni status. Tako su kape oženjenih muškaraca pretežno crvene, a onih neoženjenih uglavnom bijele.
Oni nikada neće iznevjeriti Pachamamu
Jedan od oženjenih muškaraca pokazao nam je kako peru vunu i tkaninu. I ne pomišljaju na perilice za rublje, deterdžente i omekšivače, jer na otoku raste chukjo. Kada se listovi te biljke zgnječe i pomiješaju s vodom, nastaje sapunica koja, uvjerili smo se, više nego učinkovito uklanja i najtvrdokornije mrlje. Tom frazom koja mi je tada zazvonila u uhu, na trenutak sam se prisjetio svijeta u kojem živimo, propagande, kemijskih preparata, onečišćenja... i svega što su ljudi izmislili kako bi život učinili boljim i jednostavnijim. A jednostavnost i bolji život zapravo se skriva visoko u Andama, usred jezera Titicaca, na otoku Taquile, gdje čovjek živi u skladu s prirodom i isto tako u skladu s drugim ljudima.
Moderna tehnologija i suvremen način života polako nagrizaju autentičnost otoka Uros, a isto prijeti i otoku Taquile. Ipak, ne brinem se. Sjedim na zidiću njihova središnjeg trga i promatram razigranu djecu kako bezbrižno trčkaraju u školu. U daljini čovjek obrađuje zemlju, ovce su se raštrkale po obronku, a iz obližnje kuće širi se miris pečene ribe. Tik do mene sjedi stariji crnokosi muškarac sa šarenom kapom na glavi i gleda negdje daleko, negdje preko jezera.
Ali njegov pogled nije nimalo čeznutljiv jer zna da se tamo daleko nalazi svijet koji je odavno zaboravio Majku Zemlju. Taj „napredni“ svijet za njega je zapravo nazadan i tu postajem svjestan da Taquileñosi nikada neće iznevjeriti svoju Pachamamu. I više se ne brinem za njih, nego za nas.
.png)
.png)
