Šesnaest kvadrata za dva hektara
Žudnja za nekim načinom povratka u okrilje prirode budi se kao iskra u srcima sve većeg broja ljudi iz grada. Oni prepoznaju da je nešto duboko pogrešno u životu potrošačkog društva koje čovjeka cijedi kao centrifuga. Ako sanjarenje preraste u želju, a želja u namjeru, Svemir će se uvijek pobrinuti da se kockice slože i pronađe rješenje.
Tako je bilo u slučaju Blaženke i Gorana Beronje, dvoje mladih Novosađana koji su prije četiri godine odlučili podstanarski stan od 16 četvornih metara zamijeniti „dnevnom sobom“ od dva hektara na jednom gospodarskom imanju u Vojvodini. „Prije mnogo godina odlučili smo da ćemo jednog dalekog dana pobjeći iz grada na selo. A onda se umiješala ‘viša inteligencija’ koja je, izgleda, bolje znala što je za nas dobro. Goran je radio u knjižari i bavio se jazz glazbom, a ja sam mijenjala poslove, najviše radeći u nevladinom sektoru i marketingu. No, u periodima krize radila sam i kao babysitterica ili čistila po kućama.
Kada smo od Goranove bake Nanane dobili određenu svotu novca da se nekako stambeno osiguramo, kupili smo stan u izgradnji i čekali ga tri godine. Zgrada nije bila dovršena, a mi smo jedva izvukli svoj novac. To je bio prijelomni trenutak – mislili smo: zašto da i dalje budemo beskućnici, zašto odmah ne bismo kupili to gospodarstvo o kojem maštamo? Novca smo imali taman za to.
Sve je počelo motikom
Oko godinu dana smo obilazili imanja i odlučili se, na svu sreću, za ovo blizu Bačkog Monoštora, 16 kilometara od Sombora. Imamo dva-tri hektara zemlje, prostranu kuću, tri plastenika, vrt i voćnjak, a šuma nam je u zaleđu. Na našu odluku presudno je utjecala okolina koja nas je očarala. U blizini su Dunav i mnogobrojni kanali s lopočima i plažicama, kao i ljupke vikendice. Da bismo simbolično obilježili početak novog života i proslavili svoju sreću, prije dvije godine smo se, poslije deset i pol godina veze, i službeno vjenčali. Na imanju smo jedne večeri napravili malo vjenčanje uz matičara i desetak najbližih ljudi. Divno smo se proveli“, priča Blaženka.
Oboje gradska djeca i bez ikakvog dodira sa selom, gotovo ništa nisu znali o poljoprivredi. Bivši vlasnici imanja dali su im početne upute o poljoprivredi, prikupljali su znanje iz knjiga i od dobronamjernih susjeda, učili na pogreškama. Kada su platili kuću, malo im je novca ostalo za kupnju alata pa su, kao nekada naši stari, počeli od žlice i motike. Prijatelji su im donosili retro namještaj koji su pomoću mašte uljepšavali i tako se kućili. Goran kaže da se najviše iznenadio kada je otkrio s koliko vještina i zanata barataju ljudi na selu.
Učini što možeš pa pusti
„Svaki muškarac zna variti, popravljati, zidati, a fizički su nevjerojatno izdržljivi. Imali smo puno sreće da nas put nanese među izuzetno srdačne ljude pa možemo reći da nam je cijelo selo prijatelj. Nasuli su nam zemljani put do kuće, pomažu nam svojim traktorima, a i dragocjenim savjetima. Uvjerili su se da nismo razmaženi ljudi iz grada koji će pobjeći prve zime, vide koliko truda ulažemo i to poštuju.
Život na selu nije ljupka razglednica, ali omogućuje autentičan kontakt sa životom, a i sa samim sobom. Mogu opstati samo oni koji su razvili posebnu vrstu svjesnosti, a ona podrazumijeva da ne pružate otpor povremenim neugodnostima, prirodnim ciklusima i nepogodama, da su vam ugodne i izvjesnost i neizvjesnost te da bez gunđanja prihvatite kako biljke i životinje ne mogu čekati da vam prođe glavobolja ili TV serija. Dobili smo i odgovornost i iskušenje te dragocjenu lekciju o strpljenju i zahvalnosti.
Tajna dobrog života je biti prisutan u svakom trenutku. Kada se otmemo hipnozi TV-a, interneta i često rutinskog načina života koji provodimo čekajući kraj radnog vremena, pa plaću, pa mirovinu, dajemo sebi priliku osjetiti kako život može biti mnogo veseliji, bogatiji i darežljiviji nego što smo naviknuli. Od djetinjstva treniram aikido i mnoge principe te plemenite istočnjačke vještine sada mogu primijeniti. Na Istoku kažu: „Učini što možeš pa pusti.“
Kozice nas uče samodisciplini
Velika je stvar naučiti pustiti, a ne zapustiti, ono što je teško završavati dok je još lako, odustati od kontrole i gomilanja, ne dramatizirati i ne inatiti se prirodi. To se zove fluidni um – svjesna opuštenost i pažnja bez naprezanja. Ne možemo promijeniti svijet, ali možemo sebe“, objašnjava Goran.
„Naš je plan bio vrlo jednostavan – život u harmoniji s našim životinjicama, naše mlijeko i jaja, voće i povrće, druženje s dobrim ljudima, njegovanje kreativnosti. Ljubav prema životinjama nisu samo povodac i hrana nego i suosjećanje i suživot.
Kozice su nas naučile samodisciplini jer ih moramo musti dva puta dnevno, a kad se ojare, bdijemo cijelu noć. Nijedna pomuzena koza ili koka koja je snijela jaje nije ostala bez našeg zagrljaja ili poljupca, jer to su naše hraniteljice. Dosjetili smo se da bismo mogli praviti kozje sireve i nakon mnogo truda uspjeli smo postati proizvođači ograničene količine delikatesnih sireva s plemenitom plijesni. Postupno u sebi otkrivamo sve više potisnutih talenata. Tako sada proizvodimo i rezance na tradicionalni način – od domaćih jaja, kao i posne, vegetarijanske. Izvor prihoda nam je i prodaja viška voća i povrća na tržnici, a naviknuli smo se i na divan običaj trampe sa susjedima.
Ovdje nema dosade
Dodatna zarada nam stiže i od posla, to je zapravo više zadovoljstvo nego posao, koji smo pokrenuli prošle godine: prijem organiziranih grupa posjetilaca. U blizini kuće napravili smo velik otvoreni prostor sa slamnatim krovom, i to je srce društvenog života na imanju. Organiziramo kreativne glazbene i gastronomske radionice na kojima djeci i mladima pokazujemo kako napraviti tradicionalan obrok koristeći sezonsko povrće i samoniklo bilje koje nas okružuje.
Trudimo se da im na djelu pokažemo kako svaki čovjek posjeduje vještine kojima može uljepšati i obogatiti svoj život, čak i u ovakvim kriznim vremenima. Tako su nas posjetima obradovala djeca s posebnim potrebama iz Subotice, zatim štićenici Gerontološkog centra iz Subotice, čije su nam bake darovale brojne zaboravljene recepte, pa studenti iz šest država EU-a i zemalja bivše Jugoslavije na projektu ClimeART For Change, Mladi za turizam, Mladi izviđači iz Italije, jogiji iz Mađarske...
Svaki od tih posjeta i nas obogaćuje te uvijek nešto novo naučimo jer se ne ponašamo kao ugostitelji, nego stvaramo atmosferu u kojoj smo svi jedna obitelj koja se okupila da razmijeni iskustva i nježnost.“
Čitamo, učimo, planiramo
Takvi kakvi su, radoznali, topli, društveni i uvijek spremni angažirati se u nekoj korisnoj akciji, Blaženka i Goran su se uključili u sve domaće organizacije i akcije kojih je začuđujuće mnogo za jedno selo. Stoga ni naoko sumorna zima na selu njima nije nikako dosadna.
„Zimi obavljamo brojne poslove koji također donesu poneki novčić: grafički dizajn, pisanje projekata, prijevodi, izrada ukrasnih vrećica od recikliranog papira. Djeci dajem poduku iz engleskog, Goran sklada glazbu za novi CD, a kad nema velikih padalina, obavljamo i neophodne poslove izvan kuće. Čitamo, učimo, planiramo... A prijatelji nam vole doći tijekom cijele godine. Nemamo vremena za strah ili dosadu“, zaključuje Blaženka.
.png)
.png)
