Socotra - pravo lice raja

Na kraju svijeta

Dočekao me Abdulaziz, student engleskog jezika i lokalni vodič s kojim sam proveo sljedećih deset dana. Dok smo se vozili u starom i prašnjavom land cruiseru, započeli smo priču o promjenama koje se događaju na otoku zadnjih desetak godina, otkada je putem televizije, interneta i razvojem turizma počeo utjecaj „vanjskog svijeta“.

Ono što se na drugim mjestima događa već desetljećima, ovdje je počelo tek nekoliko godina unatrag. Srećom, tradicija i kultura na Socotri vrlo su dobro ukorijenjeni. Dovoljno je samo nekoliko sati boravka da to shvatite.

Gostoprimstvo i mir na jeziku koji nema pismo

Kako smo se vijugavom cestom udaljavali od aerodroma, iza svakog ugla krajolik se dramatično mijenjao. Planine u daljini probijale su se kroz oblake, a malena sela, koja najčešće čini svega nekoliko kamenih kućica, bila su razbacana uokolo. Uz cestu, krijeste valova su se glasno razbijale o obalu, a svako malo peraja dupina prorezala bi površinu mora u daljini.

Skrenuli smo prema laguni Detwah, pješčanoj plaži okruženoj planinama, mjestu u kojem sam prvi dan kampirao. Dan sam proveo s lokalnim ribarima koji su me pozvali na svoj drveni brod u ribolov. Zapanjilo me gostoprimstvo i mir koji se nazirao u svakom njihovom pokretu. Za razliku od kopnenog dijela Jemena, gdje ljudi tradicionalno nose bodež oko pojasa i gdje su plemenski sukobi već dugo način života, stanovnici izolirane Socotre žive nekom drugačijom pričom. Govore svoj jezik, socotri, koji ne postoji u pismu, a samo obrazovani stanovnici govore arapski. Sukobe među plemenima mirno rješavaju dogovorom.

Mit o stablu zmajeve krvi

Ujutro smo se zaputili na plato Dicksam, u beduinska sela u planinama. Dok sam se vozio, osjetio sam kako se klima u nekoliko sati promijenila iz vruće i suhe u svježu i hladnu, planinsku. Kako smo se približavali vapnenim gorostasima, potpuno neočekivano, ukazao se prizor neobične šume koja raste iz stijena. Tisuće stabala nalik kišobranima propuhanim vjetrom bile su razbacane po planinama.

Ova endemska vrsta, Dracaena cinnabari (stablo zmajeve krvi) simbol je Socotre, a njena slika je i na kovanici 20 jemenskih riala. U selu su mi ispričali mit o drvu i njegovu imenu, ali i prvim žiteljima samog otoka. Legenda kaže kako je sultan, kada mu se razboljela kći, obećao neizmjerno bogatstvo onome tko za nju pronađe lijek.

Pokušali su ga pronaći liječnici iz cijeloga svijeta, no bez uspjeha. Jednoga dana pojavio se mladić koji je tvrdio da poznaje mistični otok na kojem raste stablo koje je može izliječiti, ali ga čuva zmaj. Sultan, očajan i u nadi da će mu izliječiti kćer, dao je mladiću svoj najbolji brod i najoštriji mač te se on zaputio preko nemirnog mora na Socotru. Dok je brao plodove sa stabla, vjetrovi su se promijenili i pojavio se zmaj. Mladić ga je napao i ozlijedio mačem, a zmaj mu je tada rekao da će plodovi koje je ubrao izliječiti svakoga, no ako ih nastavi brati, izgubit će svu moć.

Zatim je poletio, a njegova krv kapala je po čitavom otoku.  Mladić se vratio, izliječio sultanovu kćer, a poslije se njome i oženio. Godine su prolazile, on je zaboravio na zmajeve riječi i odlučio se vratiti na otok po još plodova da bi ih prodavao. No čim je ubrao prvi plod, boja ploda se promijenila i njegova moć je nestala. Onemoćao, ostao je živjeti na otoku sa suprugom. Prema legendi, bili su to prvi Socotrani, a na mjestima gdje su pale kapi zmajeve krvi izrasla su stabla.

Crvena smola

U stvarnosti, priča ovoga stabla nije ništa manje zanimljiva. Rastu jedino na ovom otoku i stara su preko 800 godina, a neobičan oblik duguju prilagodbi na suh zrak. Lokalno stanovništvo odavno sakuplja njihovu crvenu smolu (tzv. zmajevu krv) koja se tradicionalno koristi u medicini kao antikoagulans, ali i za bojenje keramike i tkanine. Također, danas se smola izvozi i koristi kao završni premaz za violine.

Ono što zabrinjava je vrlo malen broj mladih stabala jer brojne koze na otoku potpuno obrste nisko lišće mladih biljaka. No, u zadnjih nekoliko godina znanstvenici su, u suradnji s lokalnim stanovništvom, pokrenuli uzgoj mladih stabala u ograđenim područjima, što zasigurno pruža nadu za opstanak ove zaista posebne biljke.

Zajedništvo

Večeri u selu provodio sam s beduinima. Pun Mjesec obasjavao je naše bose noge dok smo na tradicionalan način sjedili na podu i razgovarali. Čekali smo večeru i ispijali malene šalice crnoga čaja s ovčjim mlijekom. Miris svježe pripremljene hrane širio se zrakom.

Hrana na Socotri je jednostavna, ali vrlo ukusna. Prženu svježu ribu, povrće i rižu u neobičnoj kombinaciji s kardamomom i cimetom najčešće sam jeo uz more, a u planinskim krajevima ribu bi zamijenila kuhana kozletina. Arapi tradicionalno jedu rukama, svi zajedno iz velikog tanjura koji se nalazi na sredini, na što mi se u početku bilo čudno naviknuti, no poslije mi se svidio taj običaj dijeljenja i dodirivanja hrane rukama.

Rano ujutro krenuli smo prema planini Haghir, najvišem vrhu koji se strateški smjestio u sredini otoka i dom je najvećem broju endemskih vrsta biljaka u jugozapadnoj Aziji. Moj vodič Abudlaziz i ja za sedam sati popeli smo se na taj 1500 m visok vrh. Fasciniralo me kako se na mom vodiču koji je hodao u papučama, bez ikakve opreme, nisu uopće vidjeli znakovi umora, što se za mene nije moglo reći. Pogled s vrha obojicu nas je ostavio bez daha.

Oblaci koje su oštre granitne stijene trgale u komadiće lebdjeli su iznad naših glava, a u daljini su se prostirale netaknute plaže s bijelim pijeskom. Svaki pogled s vrha, bilo na suha, niska pustinjska područja, bilo na planine obavijene maglom, otkrivao je nigdje viđene, čudesne slike.  

Opojni miris tamjana

Sljedećeg dana otišao sam u Qualansiju, najveću lagunu na otoku, mjesto koje me najviše oduševilo. Kilometrima duga plaža uz prozirnoplavo more ležala je između pješčanih sprudova, a uokolo, pojedinačno, iz stijena su stršala malena debeljuškasta stabla s ružičastim cvjetovima, koja kao da su pobjegla s neke nadrealističke slike. Adenium obesum socotranum (obesum: debeo) ili pustinjska ruža, endemska je vrsta koja je pronašla zanimljiv način preživljavanja u ekstremno sušnim uvjetima – vodu sprema u deblo u vrijeme rijetkih kišnih dana.

Dok sam se kupao na plaži, lokalni ribar Abdullah pozvao me u ribolov i na ručak. Sakupili smo nešto školjaka i ulovili nekoliko riba te smo počeli spremati ručak, a lešinari na nebu iznad nas ponosno su širili žuto-crna krila i oprezno promatrali hoće li moći što ukrasti. Abdullah je u vatru ubacivao neobičan prah, a miris koji se širio bio mi je poznat. Bio je to tamjan, miris hramova grčkih bogova i egipatskih faraona, jedna od stvari zbog kojih je ovaj otok nekada bio bogati sultanat. Još su Marco Polo i Aleksandar Veliki trgovali ovim blagom koje se dobiva iz smole drva tamjana.

Tijekom putovanja oduševili su me nepoznati ljudi koji su me pozivali u svoje domove i dijelili sa mnom sve što imaju. Iako su vrlo slabo poznavali engleski jezik, na kraju bismo se uvijek dobro sporazumjeli. Otkrio sam i to da ljudi na otoku imaju tradicionalno jaku vezu s prirodom, što je i omogućilo da ovaj otok ostane nepromijenjen tisućama godina.

Špilja i zaštićena područja

Sutradan, dok smo se vozili prema Hadibou, jedinom gradu na otoku, stali smo uz cestu i krenuli prema spilji Hoq. Jedan dio spilje bio je zatvoren, a Abdulaziz mi je otkrio da su 2001. danski znanstvenici u njoj otkrili crteže mornara koji datiraju između 1. st pr. Kr. i 6. st. te vjerojatno kriju tajnu o prvim doseljenicima koji su došli na Socotru. Hodao sam kroz mračnu spilju koja je pod svjetlom lampe otkrivala neobične mineralne strukture, a samo poneki šišmišov let poremetio bi savršenu tišinu. Zamišljao sam mornare koji su lutali tim tunelima u nekim pradavnim vremenima dok su istraživali ovaj biser Indijskog oceana.

Zadnji dan na otoku otišao sam u Homhil, zaštićeno područje u planinama, dom mnogih neobičnih vrsta biljaka i jedne od najvećih šuma tamjana na svijetu. Cesta do ovoga mjesta bila je strma i prepuna kamenja, no moj se vodič iznenađujuće dobro snalazio po njoj. Uz cestu sam vidio neobična debeljuškasta stabla nalik na baobabe, koja izgledaju kao da se tope.

Vodič mi je objasnio da je to drvo koje raste samo na Socotri. Postavili smo šatore te se zaputili između kvrgavih stabala do jednog od ljepših prizora na čitavom otoku – kao isklesan u stijeni, na padini je ležao bazen slatke vode iz kojeg se pogled pružao na valovitu obalu Indijskog oceana. Okupali smo se u hladnoj vodi i otišli prema šatorima.

Drugačija priča

Tijekom cijelog putovanja osjećao sam se sretnim što sam imao priliku posjetiti ovo neiskvareno i čudesno mjesto. Kada sam planirao put, bio sam prilično uplašen i nesiguran zbog situacije u Jemenu koju sam pratio u medijima. No, ovaj otok nevjerojatne prirode priča sasvim drugačiju priču, a vedrina i gostoljubivost mogu se osjetiti na svakom koraku. Čak i prije dvije godine, za vrijeme revolucije u Jemenu, na otoku je vladao mir, a stanovnici se nisu htjeli miješati u politiku.

Hoće li se dolaskom turizma i globalizacije ljudi u selima i dalje okupljati recitirajući pjesme na svome jeziku i poštovati stoljećima dugu tradiciju? Nadam se da hoće jer ovako čudesan otok, s florom i faunom kakva se nigdje drugdje ne može vidjeti, bit će najljepše nasljeđe generacijama koje dolaze.