Sari - više od narodne nošnje

Ako želiš nasmijati Boga, reci mu svoje planove

Sari se u nas najčešće opisuje kao indijska ženska narodna nošnja, no on je prvenstveno suvremeni odjevni predmet, posve funkcionalan i svakodnevan. Sama riječ sari izvedenica je od sanskrtskog sati, što doslovno znači „traka platna“. Iako ne postoje standardizirane konfekcijske veličine, ta je traka najčešće duga između pet i sedam metara i široka oko metar i dvadeset centimetara. Da bi traka postala haljina, potrebno ju je omotati oko tijela i učvrstiti, a to se može učiniti na više od osamdeset različitih načina!

Princip nenasilja

Gledano muškim očima, priznajem da mi se to omatanje čini kompliciranim. Uvijek se divim svojoj dragoj kada u nekoliko minuta odjene sari i cijeli dan provede u njemu „tabanajući“ po indijskoj prašini, a da se on niti pomakne, niti razveže. Kako je to moguće? Postoji li neko super-sari-ljepilo? Ne, naprotiv – u davna vremena sari se učvršćivao isključivo omatanjem i vezanjem. Time se, zapravo, štovao vedski princip ahimse (nenasilja), koja je kao glavna vrlina utkana u sve najveće istočnjačke religije: hinduizam, džainizam i budizam. Dakle, jedinstven komad tkanine omatao bi se bez ikakvih nasilnih intervencija poput rezanja, bušenja ili šivanja. No moderna vremena iziskuju praktičnija rješenja pa se današnje žene uglavnom koriste raznim trikovima poput sigurnosnih igala, „ziherica“, koje im omogućuju da sari bude postojan u svim uvjetima.  

Najpopularniji suvremeni način omatanja sarija je takozvani stil nivi, koji zahtijeva nošenje podsuknje i majice koja se naziva ćoli. Podsuknja seže do poda, a majica ima kratke rukave, širok izrez oko vrata (nekad i do pola leđa) i rezana je iznad struka. Sari se omota oko bokova pa se jedan dio nabere u raskošne „falde“ i zatakne za podsuknju, nakon čega se još jednom omota oko tijela, a preostali dio se prebaci preko ramena. Pri tome treba paziti da preko ramena visi onaj kraj sarija koji je raskošno dekoriran ili posebno obojen.  

Sve je u detaljima

Oslikavanje sarija radi se posebnim tehnikama i uzorcima koji su specifični za različite pokrajine. U Rajasthanu, koji se nalazi na sjeveru Indije, osobito je popularna tehnika tie-dye, koja bi se mogla prevesti kao „sveži i oboji“. U njenoj pojednostavljenoj verziji zapadni svijet ju je upoznao zahvaljujući hipicima koji su svoju odjeću žarkih boja često ukrašavali na ovaj način. Ipak, u proizvodnji sarija ona je mnogo minucioznija i razrađena do filigranskih detalja, čime se postiže mnoštvo sitnih točkica, krugova i složenijih uzoraka. Glavni grad Rajasthana je Jaipur, gdje smo u jednom od centralnih hramova imali priliku prisustvovati jutarnjoj molitvi.

Ondje se uoči svitanja, oko pet sati ujutro, svakoga dana okuplja mnoštvo koje oduševljenom pjesmom i molit­vom pozdravlja otkrivanje božanstva na oltaru. Prije odlaska na posao dolaze ljudi u odijelima, redovnici u narančastim haljama, no najviše je žena u tie-dye sarijima, a uz neke od njih privijaju se još snena dječica. Žene u hramu sjede odvojeno od muškaraca, a kada se približi trenutak otkrivanja božanstava, njihova pjesma, koja ne prestaje tijekom cijele ceremonije, dostiže svoj vrhunac u zanosu poštovanja i ljubavi.

Uzbiba se more šarenih sarija i točkica na njima, u gotovo hipnotičkom ritmu one počinju plesati i pljeskati u slavu svoga Boga. Tako razdragane, pozvale su i moju suprugu da im se pridruži u plesu jer je i ona bila u sariju. Cijelo vrijeme su joj iskazivale duboke geste poš­tovanja i odobravanja jer im je laskalo što jedna zapadnjakinja na taj način prihvaća i cijeni njihovu kulturu i vjeru.       

Upravo je velika humanitarka, blažena Majka Tereza, bila poznata po bom, koji i danas nose njezine sljedbenice, redovnice Misionarke ljubavi. Bijela boja rezervirana je za udovice i žene u duhovnom redu odricanja, takozvane posvećenice, koje obično nose skromne sarije od pamuka ili jute. Najljepši, najpoželjniji i najkvalitetniji sariji su oni istkani od čiste svile.

Svila je zahvalan prirodni materijal koji je zbog svoje prozračne teksture iznimno pogodan za velike vrućine, česte u suptropskim krajevima. Osim što rashlađuje, pruža izvrsnu zaštitu od sunca, a ako se smoči (što je čest slučaj tijekom monsunskih kiša), lako ga je osušiti. Jedini nedostatak svilenih sarija je što su iznimno skupi za Indijske prilike – stoje oko 2500 rupija (250 kuna), što je polovica prosječne plaće od oko 5000 rupija (500 kuna).

Ako su bogato urešeni ili izrađeni od skupih materijala poput šifona, cijena im vrtoglavo raste. Stoga se na ulicama češće mogu vidjeti sariji od umjetnih materijala poput poliestera ili najlona, koji imaju osobito postojane, žarke boje, a i mnogo ih je jednostavnije održavati jer ih ne treba glačati ni štirkati.

Traperice i sari

Moderne kritike na račun sarija najčešće dolaze iz redova indijskih feministkinja koje smatraju da odijevanje sarija iziskuje previše vremena za modernu, zaposlenu ženu. Osim toga, može se čuti da nije pogodan za poslovne prilike, osobito u zapadnjačkim korporacijama koje imaju sve više svojih podružnica u Indiji. Također, ne štiti od hladnoće u sveprisutnim klimatiziranim prostorima, posve je neprikladan za bavljenje sportom, a tijekom kišne sezone povlači se po podu i sakuplja prljavštinu pod skute. Ipak, usprkos utemeljenim kritikama – sariji se nose posvuda.

U manjim gradskim i seoskim sredinama žene su gotovo isključivo odjevene u sarije, a u metropolama poput Delhija i Mumbaija mogu se vidjeti zapadnjački odjevene žene, iako na jednu ženu u trapericama dolazi barem deset njih u sariju. Sari je jednostavno simbol žene. Kako i ne bi bio kada su u religiji, koja je tako čvrsto isprepletena sa svakodnevnim životom, sve inkarnacije ženskih energija ili božica odjevene isključivo u sari. Zbog toga sve djevojčice maštaju o danu kada će prvi put odjenuti svoj prvi sari. A taj dan je vjenčanje.

Crveno sa zlatnim

Vjenčanje na koje smo pozvani održavalo se na vrlo specifičnoj lokaciji – u podnožju svetoga brda Govardhan. Hodočašće oko Govardhana mnogi sljedbenici boga Krišne smatraju obaveznom postajom na putu svog duhovnog posvećenja. Neki taj put od 21 kilometra prolaze tako što se klanjaju i prostiru liježući potrbuške, što može trajati tjednima. Upravo na tom svetom mjestu upoznali su se mladenci, Kuva i Hillary, a mladoženji je još davno jedan svećenik rekao da se upravo ovdje mora oženiti. Stoga se par nije mnogo dvoumio pri izboru lokacije za vjenčanje. No, s obzirom na to da se ono održavalo na otvorenom, bili su izloženi brojnim pogledima znatiželjnika i hodočasnika, pa čak i kamerama lokalne televizije. A što je zapravo bilo tako neobično?

Oboje mladenaca su zapadnjaci, bijelci rođeni na dva kraja svijeta, koji su se odlučili vjenčati na tradicionalni, vedski način. Osobito ljupka i graciozna bila je Hillary u svom tradicionalnom sariju, crvene boje i isprepletenom zlatnim nitima, što simbolizira obilje, ljubav i senzualnost. Indijske mladenke gotovo uvijek nose crvene sarije, osim kršćanki iz pokrajine Kerala, čiji su sariji u bijelo-zlatnim kombinacijama. Do svoje svadbe djevojke nose suknje, tunike i šalove koji izgledom podsjećaju na sari, ali pravi sari odijeva se tek na vjenčanju.

Kupnja sarija nezamislivo je živopisan proces u kojem žene nikad nisu same, nego u društvu prijateljica ili rođakinja. Naposljetku to obično izgleda tako što trgovci pred njima prostiru i rastvaraju desetke sarija, svaki dužine nekoliko metara, čime usred trgovine raste pravo brdo tkanine. Trgovci su uslužni i puni strpljenja dok gospođe vijećaju o najljepšim ornamentima, bojama koje pristaju uz boju kože i o jednostavnosti održavanja.  

Predanost

Kuva i Hillary nedavno su pokrenuli posao oslikavanja tkanina za zapadno tržište. Nekoliko dana nakon vjenčanja posjetiti smo njihovu tvornicu. Očekivao sam hale i industrijske pogone, no umjesto toga dočekala nas je usam­ljena, ožbukana zgrada uz koju su bile privezane dvije koze. U dvorištu se na otvorenim ognjištima u velikim loncima kuhala boja. Iza zgrade bilo je prašnjavo polje prošarano metrima platna koje se sušilo na suncu. I to je bila ta „tvornica“.

Ona se nalazi u selu Bagru, koje je prije stotine godina kralj Jaipura predodredio da bude bojaonica tkanina jer je njihova voda imala najbolji mineralni sastav za otapanje prirodnih, biljnih pigmenata. Danas se bojenje radi sintetičkim bojama, ali Bagru i dalje čuva drevnu tradiciju oslikavanja metodom drvenih pečata, takozvanim printom hand-block. Komad drva se izrezbari na način da služi kao pečat i onda se njime utiskuje boja u tkaninu.

Rezbarenje motiva prepušteno je lokalnim majstorima koji svoj posao obavljaju uhodanim automatizmom, ali radosno i predano. Uporno sam pokušavao fotografirati jednog mladića koji se udubio u svoj posao, ali je on još upornije okretao glavu. Na kraju me ipak pomalo prkosno pogledao i rekao: „Tko će raditi ako te ja budem gledao?“

Za sari nije samo važno da se može lako oprati, nego i osušiti. Ta kvaliteta osobito dolazi do izražaja prilikom tradicionalnog vjerskog hodočašća na veliku Kumbha Melu, koja se održava na ušću rijeka Ganges i Jamune. Prema predaji, tu se odigrala bitka polubogova i demona koji su se borili za nektar besmrtnosti, a tom je prilikom nekoliko njegovih kapi kanulo u vodu. Zbog toga se ovdje svakih 12 godina slijeva rijeka od 38 milijuna ljudi, inspiriranih idejom o vječnom životu.

Svi dolaze da bi se okupali u svetim vodama, ne zato da bi njihova tijela ostala mlada i jedra, nego da im se duša oslobodi ciklusa rađanja i umiranja. Neminovno, u takvoj masi ljudi na obalama se stvara neopisiva gužva i blato. U masi tih mokrih tijela koja su se naguravala primijetio sam kako se izdiže stup oko kojega su se ukrug vijorile šarene zastave, što je nalikovalo nespretno složenom šatoru. Otišao sam tamo u nadi da ću pronaći neko osvježenje ili barem hladovinu, ali kad sam se primaknuo, shvatio sam da taj „šator“ ima posve neočekivanu svrhu.

Naime, bio je to običan stup za rasvjetu uz koji su jednim krajem bili zavezani mokri sariji, a oko njega su u krugu stajale žene s podignutom rukom u zraku, kojom su pridržavale drugi kraj sarija, da bi se što prije osušio na zraku.  

Upravo na takvim mjestima gdje se okuplja mnogo ljudi (a u Indiji, koja ima milijardu stanovnika, svuda ima mnogo ljudi), sari pomaže ženama da sačuvaju svoju čestitost i skromnost. Naime, onaj kraj sarija koji visi prebačen preko ramena žene često koriste da bi se njime zaklonile. Uvježbanom kretnjom jedne ruke brzo ga prebace preko kose i lica i tako se zaklone od neželjenih pogleda, gužve kojom su okružene, prljavštine ili užarenog sunca.

Tako ih sari štiti i pomaže im da očuvaju svoju čistoću – duhovnu i tjelesnu. Tijekom godina i pod utjecajem raznih vjerskih praksi taj se princip pokrivanja ponešto izvitoperio, ali u svojoj osnovi on je zapravo posve dobrovoljan i pozitivan način na koji se žena može izdvojiti od svijeta koji je okružuje (ali i ne mora). To je osobito praktično majkama koje svoje sarije koriste da bi pod njih ušuškale usnule bebe ili ih na miru podojile.

Blagoslov

Tijekom ceremonije vjenčanja, među ostalim ritualima koji se izvode kako bi mladencima priskrbili povoljne blagoslove božanstava i osigurali im sretan zajednički život, posebno je zanimljiv trenutak u kojemu se mladenkin sari sveže za mladoženjin dhoti – mušku nošnju koja je također izvedena od jedinstvenog komada platna, ali je jednobojna i kraća od sarija. Taj čin vezivanja izvodi prijateljica ili rođakinja koja je već postala majka, a ritual bi trebao vjenčanom paru priskrbiti blagoslov da im prvo dijete bude muško.

Da bi sve bilo u duhu vedske tradicije, mladenci bi tako svezani trebali ostati sedam do devet dana, što nije nimalo jednostavno. Kako su se nekoliko puta sapleli i umalo pali, naši su mladenci nakon vjenčanja odlučili pribjeći vrlo zgodnom rješenju –presvukli su se u manje svečane odore, a sari i dhoti ostavili zavezane i tako još jednom potvrdili kako komičan može biti spoj indijske tradicije i zapadnjačke praktičnosti.