Grenland - dobro došli u carstvo bjeline

Iglu. Kajak. Eskimi.

Ako vam padne na pamet luda ideja da se, poput Vikinga, došuljate na ledeni otok, danas to možete ipak na samo jedan način: avionom. Letovi idu ili iz Kopenhagena ili s Islanda danskom kompanijom Air Greenland. Naravno, zimi su letovi rijetki, a u ljetno vrijeme, između lipnja i rujna, gotovo se udvostruče. Osim što je do Grenlanda teško doći, to je uistinu i vrlo skupo (prosječna je karta oko 1000 eura).

Grenland je tako jedan od najskupljih predjela svijeta u kojima sam bila – samo kava stoji oko osam danskih kruna (10 eura). To je posljedica toga što se na Grenlandu sve uvozi i ne postoji nikakva proizvodnja koja bi mogla održavati ekonomiju. Zbog toga Danci bogato subvencioniraju svoju nekadašnju koloniju, a danas samostalnu pokrajinu.

Zanimljivo je da su Inuiti na referendumu 1982. odbili biti članicom Europske unije iako je Danska njezin punopravni član. No trgovinska povezanost Grenlanda sa Zapadom imala je i svoje posljedice. Zapravo, mjesta na Grenlandu ne izgledaju nimalo drugačije od onih u Danskoj ili Norveškoj. Na moju žalost, izgubio se tradicionalni način života nekadašnjih velikih lovaca i ribolovaca. Danas samo rijetki love i na tradicionalni način prehranjuju obitelji.

Moderni i ljubazni Inuiti

No nešto sam od tradicionalnog ipak osjetila. Moji domaćini iz B&B smještaja u mjestu Ilulissat, na srednjem, dijelu zapadnog Grenlanda, inuitskog su podrijetla. Parsse je Inuit koja se udala za Danca Nilsa, ali njihova djeca izgledaju kao pravi Inuiti, tamnije puti i azijatskih  očiju. Iako je to uobičajeni B&B smještaj, osjećala sam se kao doma, a Parsse je bila toliko ljubazna pa mi je čak skuhala gulaš od mesa tuljana koje sam poželjela probati.

To ćete teško pronaći čak i u rijetkim restoranima na Grenlandu jer se meso nabavlja direktno od lovaca, a ima okus poput žilave govedine. Kao znak zahvalnosti, Parsse je od mene dobila lavandu, licitarsko srce te kartu Hrvatske kako bi znala gdje se nalazi mala zemlja Mediterana.

Moje je geslo da treba uzvratiti ljubaznost domaćinima i u kratkom susretu naučiti nešto o njima, ali i njih naučiti nešto o nama. Smatram da je važno poštovati običaje i navike drugih naroda iako možda nisu u skladu s našim shvaćanjem dobrog ili pristojnog načina života. Na taj način omogućeno je istinsko razumijevanje drugoga, ali i samog sebe. Nažalost, čini se da se, zbog zapadnog poimanja vrijednosti koje su vezane uz čovjeka-potrošača i shvaćanja ljudskih prava, izgubilo i istinsko poštovanje prema drugima, ali i samome sebi.

Grad aurore i ledenjaka

Ilulissat je zbog geoloških i prirodnih atributa središte otoka i u ljetnim i u zimskim mjesecima. S nekoliko tisuća stanovnika, ovo malo mjesto ima sve što je potrebno da dobro funkcionira čak i u najhladnijim zimskim mjesecima. Gradić se smjestio na samoj obali mora i ljeti ovdje zna biti vrlo živo. Brodovima se ljeti iz drugih dijelova Grenlanda može doći do Ilulissata, ali zimi je jedino prijevozno sredstvo zrakoplov ili helikopter. Kopnom se, pak, ljudi ne kreću jer ceste na Grenlandu ne postoje, ali su zato zimi pseće zaprege najtraženiji oblik prijevoza i one imaju prednost u ograničenom prometu gradom.

Moj je cilj bio da u ovom živopisnom gradiću doživim auroru borealis pred kraj zime i vidim masivne ledenjake koji s kontinenta klize prema zaljevu Disko u kojemu leži mjesto. Fjord Ilulissat jedan je od najpoznatijih na otoku jer se upravo ovdje sante leda spuštaju u more. To je pravo mjesto na kojemu se možete upoznati s milijunima godina starim glečerima po kojima je Grenland jedan od najupečatljivijih mjesta na svijetu.

Koji dan prije mog dolaska, moj je osobni vodič Marco vidio auroru i veselo mi javio vijest e-mailom. Marco je Španjolac oženjen danskom učiteljicom, s kojom se iz Danske preselio na Grenland. Uz većinu Inuita, manjinu stanovništva čine Danci, a druge narodnosti teško je pronaći. Stoga sam bila i više nego iznenađena kad sam putem interneta pronašla španjolskog trekking vodiča. Iako zvuči kao uobičajena pojava oko arktičke sjeverne obratnice, auroru je teško uhvatiti. Posebni vremenski i meteorološki uvjeti moraju biti ispunjeni da bi se nebo prelilo u prekrasne boje. Ona se viđa najčešće u vrijeme zime, između studenog i kasnog ožujka.

Nesvakidašnje zelenilo

No ni penjanje u posebnim zimskim cipelama (snow shoes) usred noći na planinu iznad Ilulissata nije mi pomoglo pronaći auroru. Na temperaturi od -25 °C u pogledu na čisto nebo bez svjetala grada uživali smo pola sata, a Marco je uz pripremljeni čaj prepričavao anegdote o aurori i susretima s polarnim lisicama. Ni auroru ni lisice te noći nismo sreli, no dobro smo se pothladili. Naime, i uz čaj i punu zimsku opremu, arktička hladnoća prodire duboko do kosti. Više sreće (i manje hladnoće) drugi put!
Razočarana svojom prvom noći u Ilulissatu, obećah sebi da ću sve drugo u gradu i oko grada vidjeti. Barem ono što je u mojoj moći.

U četiri dana mog boravka, raspored mi je bio do kraja popunjen i svaki sam dan imala različite ture. Ako odlazite na Grenland, najbolje bi bilo unaprijed isplanirati i dogovoriti sve ture jer u zadnji trenutak teško se može sve realizirati. Posebice ako putujete ljeti kada je Ilulissat krcat turistima. Osim nesvakidašnjeg zelenila na rubnim dijelovima obale kada sve procvjeta, pojava ponoćnog sunca ono je što najviše privlači ljude na daleki sjever (sunce, naime, ne nestaje za vrijeme noći). Stoga, toplo preporučujem kontakt s lokalnom turističkom zajednicom i turističkim agencijama. Ja sam odabrala Silvera i njegovu agenciju Tourist Nature.

Još jedan nesvakidašnji član grenlandske zajednice, Silver je Talijan koji je prije 30-ak godina došao u Ilulissat zbog – ljubavi. On vodi jednu od ukupno dvije turističke agencije u središtu mjesta i s njim se može sve dogovoriti, čak i besplatan prijevoz iz zračne luke te organizacija popratnih sadržaja!

Petosatna vožnja saonicama

Za razliku od susjednog Islanda koji je geološki najmlađe i najdinamičnije područje na svijetu, Grenland je upravo obrnuto. Stijene su stare nekoliko milijardi godina, a tu je nastao i najveći ledenjak Jakobshavn, kao izlazni ledenjak u zapadnom dijelu Grenlanda. Ledenjak Jakobshavn stvara oko 10 posto ledenih santi koje potječu iz ledenog pokrivača Grenlanda. Ledene sante katkad su visoke kilometar i treba im nekoliko godina da se slome u manje komade i otplivaju u more. Ovaj ledenjak jedan je od onih koji se najbrže kreću, otprilike 20 metara na dan, a kao posebno važan za klimu, fjord Ilulissat i njegov ledenjak stavljeni su na listu objekata UNESCO-ve svjetske baštine.

Kako bih se bolje upoznala sa živopisnim pejzažom oko mjesta, kod Silvera sam uplatila petosatnu vožnju saonicama. Nekoliko sati na saonicama stoji oko 300 eura. Razmišljala sam o tome da uplatim i dvodnevnu avanturističku turu, gdje bih usred zaleđene divljine prespavala u kolibi za lovce. Ipak, pomisao na hladnu noć provedenu sa psima i nepoznatim vozačem zaprega nije mi zvučala osobito primamljivo pa sam se odlučila za jednako uzbudljivu vožnju do Rodebaya.

To je malo selo, 20-ak kilometara udaljeno od Ilulissata, koje su Danci nekada utemeljili za preradu ribe i proizvodnju ulja. No u prvom susretu s Inuitom Peteom, vozačem zaprege, saznala sam za promjenu rute, što mi nije nimalo smetalo. Plan je bio vidjeti unutrašnjost snježnog kraljevstva i voziti se na saonicama koje vuku prekrasni grenlandski ovčari!

Put u nepoznato

Put u nepoznato započeo je oblačenjem odijela od tuljanove kože, tj. krzna, koje je najtoplije životinjsko krzno i vodonepropusno je. Kad smo krenuli i prešli koji kilometar na saonicama, shvatila sam zašto sam morala izgledati kao maškara. Bilo bi mi uistinu prehladno da me nisu obukli u tuljana! Osjećaj je fantastičan! Voziti se miljama daleko kroz snježnu dolinu, a nigdje nikoga! Bjelina koja oduzima dah, divljina koju osjetim dok mi vjetar šiba lice, a u daljini samo točkice civilizacije koju ostavljam za sobom. Ispred mene desetak snažnih pasa koji, čini se, uživaju u trčanju i hladnoći. Pete usmjerava pse silazeći s vremena na vrijeme sa saonica i zamahujući bičem, pa onda u trku ponovo uskače na saonice.

Taman sam prebrodila strah od ispadanja iz saonica i počela se opuštati na tom neobičnom prijevoznom sredstvu, kadli Pete iskoči da još jednom usmjeri pse. Psi, međutim, ovaj put nisu poslušali Petea, niti su se odazvali na njegove pozive da stanu kad su divljački krenuli bez svog kormilara ravno na planinu. Ja sam ostala sama i prestravljena na saonicama, sa psima koji su naučeni biti dobronamjerni samo prema svojim gazdama i pomislih da ovo neće biti tako uzbudljivo putovanje kako se činilo.

Pete je bio daleko iza mene, a njegov je glas polako nestajao što su psi dalje odmicali. Kako smo se primicali stijenama na planini, moj strah je rastao, ali psi su nastavili ne obazirući se na moje prestravljene povike. Shvatih da je najvažnije ostati na saonicama iako se zapravo nemam za što držati, osim za dijelove kože i užad ispred sebe. Na jednom jakom zavoju saonice su udarile o stijene sa strane i zaglavile se među njima, a psi su bez­uspješno pokušavali i dalje ih vući. Spašena sam! Osjećaj zahvalnosti Bogu što sam živa sišla sa saonica i osjećaj olakšanja preplavio me u trenutku kad sam ugledala Petea kako premoren i uznemiren trči prema meni. I on je odahnuo. Na istom mjestu njegov je rođak slomio ruku pavši sa saonica. Život je lijep!

Povratak u stvarnost

Povratkom u grad, vratila sam se u stvarnost. U kineskom restoranu (čak i na Grenlandu Kinezi imaju restorane!) okrijepila sam se i odmorila od neobične pustolovine. Čeka me još vožnja brodom do ledenjaka, ali i trekking do Sermermiuta, povijesnih ostataka prvih nastambi Inuita na otoku. Odlučih sama pješačiti jer je pješačka ruta jasno označena i nedaleko je od grada. Ako ikad posjetite Grenland, ovo je svakako jedno od mjesta koje ne smijete zaobići.

Trekking nije zahtjevan, a krajolik je divan. Odavde puca pogled na fjord i ledenjake koji se iz fjorda polako primiču otvorenome moru. Nestvaran, kristalnobijeli pejzaž i inspirativna tišina u smiraj dana. U toj tišini koja tjera na razmišljanje, misli mi naviru i uz udivljenje prema ljepoti prirode, pomišljam kako je život zapravo jednostavan. Treba li nam išta više od mira u sebi? Uz cestu, svakidašnji prizor brojnih zavezanih pasa koje vlasnici koriste za vuču saonica.

Svoj posljednji dan u Ilulissatu provodim u vožnji zamrznutim morem. Odlazimo iz luke na otvoreno more dodirnuti ledenjak… I zaista, sve je puno leda koji pliva oko nas. To su ostaci santi koji su se odlomili od ledenjaka, a mogu biti visoki i nekoliko desetaka metara. No vrh sante koji viri iz mora čini tek devetinu njezine prirodne veličine koja je skrivena pod morem. Uz oblačno vrijeme, koje nas je dočekalo, površina mora izgleda posve nezemaljski. Dodirnuti ledenjak je nemoguće i opasno, kaže nam vozač broda. Naime, brod ne smije prići preblizu tim grdosijama zbog opasnosti od odlamanja leda koji padom u more stvara valove, ponekad i sam tsunami. Život na Grenlandu uistinu je pun izazova!

Odlazak s tugom u srcu

Iako jezivo hladan, snježni otok zagrijao mi je srce. Ne znam je li tomu razlog kultura Inuita koji su divni domaćini ili poseban doživljaj te nepregledne bjeline oko mene. Zapravo, čini mi se da je tomu razlog autentičnost ljudi i krajolika koji sam upoznala ovdje i koji ne sliči ničemu što sam dosad vidjela. Ako je istinita izreka da mudri ljudi putuju da bi otkrili sebe, onda sam ja ovdje otkrila novi dio sebe koji će me nastaviti inspirirati. Smatrat ću se mudrijom zbog toga, iako sam tužna zbog odlaska s ovog magičnog otoka. La vita è bella!